Odrastao je u samom središtu Osijeka, bio je dečko s asfalta, izučio je za fotografa i stasao je u očevoj fotoradnji u Radićevoj ulici, tada žiži zbivanja slavonske metropole. Onda je naprasno sve to ostavio iza sebe i grad zamijenio selom. Kupio je četiri nove Lade Nive na leasing, deset kanua i opremu za paintball. Ričard Riki Apel tako je postao pionirom pustolovnog turizma u Baranji, a “ciljao” je, uglavnom, na goste iz Zagreba i okolice.
Svi su mislili, pa i vlastiti mu otac Darko, da je – poludio. Odigravalo se to prije ravno 15 godina. Dva-tri restorana i dvije-tri sobice te Kopački rit u povojima – to je sve, rezimira on danas, što je tada postojalo od turizma u Baranji. Da bude još slikovitije, samo četiri godine prije, Baranja je još uvijek bila okupirana, razrušena i pod minama. Njegovi su turisti, nedugo zatim, krstarili Dunavom i Kopačkim ritom u kanuima i čamcima, biciklirali, stiskali gas u kvadovima, pa čak i u trkaćim automobilima. Istraživali su skrivene i zanemarene kutke, ali i letjeli iznad baranjske grude u balonima na topli zrak, a Riki se tako čak suočio i sa svojim najvećim strahom – od visine. Tko god ga poznaje, našalit će se, zna da se on užasava i penjanja na trešnju. Započela je tako priča koju će širiti, uz dva prijatelja iz Zagreba, idućih šest godina, sve do nesretne 2008., kada je svijet, pa tako i Hrvatsku dobrano uzdrmala recesija. No, ni tada nije digao ruke. Štoviše, otišao je i korak dalje pa se u studenome 2011. sa suprugom Julijom, inače srednjoškolskom profesoricom, i kćeri potpuno preselio iz Osijeka u etno selo Karanac. Ondje vode vlastito izletište i seljačko domaćinstvo “Tri mudraca”. Turisti se kod njega zabavljaju, primjerice, pecajući na suhome, prolazeći kroz paukovu mrežu, runeći kukuruz, veslajući na buretu i skijajući na travi. Klasičan je to, naime, program team buildinga “s rješavanjem problemskih zadataka”. Nudi im čak i – pretakanje iz šupljega u prazno, u sklopu izleta na jezero. Korporativni je turizam, naime, od početka bio i ostao njegova tržišna niša.
Da se upornost i kreativnost isplatila, dokaz je i to što je nedavno na Danima hrvatskoga turizma proglašen djelatnikom godine u kategoriji domaćin turističkog seljačkog domaćinstva. Veliko priznanje stiglo je, istodobno, i samoj Baranji – proglašena je najuspješnijom destinacijom ruralnog turizma, dok je Osijek najljepša destinacija kontinentalne Hrvatske. Vjetar je to u leđa ruralnome turizmu na istoku Hrvatske koji se sve jače zahuktava.
– Dugo je trebalo da građani naše zemlje shvate kako, osim mora, postoji i nešto drugo i da je, zapravo, lijepo gdje god pogledamo, od Gorskog kotara i Like do Slavonije i Baranje ili Podunavlja. Doduše, mi se na kontinentu moramo puno više potruditi i nama se ništa ne prašta – započinje 47-godišnji Ričard Apel.
Prekritični gosti
Gosti su na kontinentu, a tu prvenstveno misli na domaće, ocijenit će, znatno kritičniji – ne toleriraju kašnjenje hrane ili mrvicu ljući gulaš, smetaju im komarci, smeta im kiša...
– Percipiraju nas još uvijek pomalo svisoka, što je tužno i zaista nema za to razloga. Očekuju da je kod nas sve “za kikiriki”, da će jesti vrhunsku teletinu ispod peke ili objed u tri-četiri slijeda za cijenu jednog hamburgera u nekoj poznatoj hamburgernici u Zagrebu. Namirnice je jeftinije kupiti u Zagrebu, nego u našem kraju, to je sigurno. Kod nas je butelja vrhunskoga vina 120 ili 150 kuna, a u hotelu na Jadranu je 500 kuna. Nabavna je cijena, međutim, ista i njima i nama. Nije potrebno ni govoriti kako je dnevni promet na obali jednak godišnjem prometu cijele naše regije – uspoređuje on. Veseli ga, pak, što su Slavonija i Baranja posljednjih godina često odredište i Dalmatinaca koji se, nakon smiraja njihove sezone, u listopadu i studenome, zapute na kontinent, kako bi vidjeli što im ondje kolege rade.
– Oni su i opušteniji jer su u istoj branši – dodaje.
Kada je počeo raditi, Baranja je, prisjeća se, “bila divljina”.
– Sve je bilo zapušteno, tvrtka Belje stajala je na klimavim nogama. Kad se osvrnem, nedostaje mi baš ta divljina, bez obzira na to što je danas sve uređeno i lijepo, a očit je i određeni prosperitet. Vodio sam turiste po lokalitetima koje sam smatrao najljepšima, a do kojih se nije moglo doći automobilom ili pješke. Spustili bismo se iz osječke Tvrđe ili sa Stare Drave u Bilju prema Kopačkome ritu, režim kretanja u parku prirode tada je bio daleko fleksibilniji nego danas, pa obilazili pustare, baranjsko brdo, vinarije. Zastajali smo na zanimljivim i značajnim točkama, uz vino i mezu, igrali paintball. Bili su to poludnevni ili cjelodnevni izleti, a uglavnom su nam dolazili Zagrepčani i Zagorci. To je bio početak, te 2002., a priča je o turizmu u Baranji već 2005. postala je ozbiljnija. Udružio sam se s dvojicom prijatelja iz Zagreba i žestoko smo radili te tri godine, sve do 2008., kada nas je pogodila kriza. Imali smo tada četrnaest terenaca, sedam balona na topli zrak, čamce, brze čamce, kanue, kvadove, trkaće automobile... U smislu prometa, nedostižne su to godine. Tvrtke, velike korporacije, i domaće i strane, zaslužne su za promociju naše regije jer su nam poklonile povjerenje, a mi smo ga prepoznali. Većina onih koji su bili na team buildinzima i pustolovnim putovanjima sa svojim poduzećima, vraćali su se pojedinačno, s prijateljima i obiteljima, i postali su konzumenti cijele regije – rezimira naš sugovornik, koji je, kako su ga prozvali, i pionir paintballa u Osijeku i okolici. Godine 2006 kupio je i imanje u Karancu, malome baranjskome selu 25 kilometara od Osijeka, gdje je uređen restoran zatvorenoga tipa. No, preselio se tamo tek pet godina poslije. Ostavili su kuću u osječkoj Retfali, nisu je tada mogli prodati pa su samo zaključali vrata i otišli. Razišao se u međuvremenu i s partnerima pa nastavio sam sa suprugom Julijom koju će Riki nazvati istinskom gazdaricom njihova imanja. Nedostajao mu je, priznat će, grad, pa čak i buka i vreva. Odrastao je na Zrinjevcu, u strogom središtu Osijeka, za koji je iznimno vezan. Čak se na posljednjem popisu stanovništva želio izjasniti kao Osječanin, ali kako mu nisu dopustili, nije se ni očitovao o nacionalnosti.
– Kad smo se tek preselili, svaki sam dan išao u grad. Ako i nije bilo razloga, izmišljao sam ih. Pa sam odlazio svaki drugi, pa svaki četvrti dan, pa bi prošla tri-četiri tjedna da uopće ne izađem iz sela. Nisam ni ja s 20 ili 30 godina sanjao da ću živjeti i raditi u Karancu, ali svako vrijeme nosi svoje. Najbitnije je kakav si u glavi – ističe. Našalit će se kako na selu ima sve što mu treba, osim GSM signala, “on je totalna koma”.
Pod krovom mu je na domaćinstvu u Karancu približno 600 metara četvornih, a izletište se prostire na pet-šest tisuća “kvadrata”. Nema više balona, ali pustolovina ne manjka. Na zemljanoj stazi doživjet će, kaže, vatromet uzbuđenja za upravljačem trkaćeg automobila pripremljenog za autokros. Na offroad poligonu odvozit će, tako, Trial rutu – markirana je to staza koju se mora proći uz što manje dodirivanja oznaka, popravljanja putanje i vožnje unatrag. Aranžman “Vodeni svijet”, pak, podrazumijeva izgradnju splavi i prelazak jezera, izradu priručnih pecaljki, ali i već spomenuto pretakanje iz šupljeg u prazno. U “Gastro huntu”, nadalje, svaki tim dobije koordinate koje mora pronaći, u selu i okolici, te na njima riješiti zadatak, a to osigurava namirnice i recepturu za pripremu jela. Kuhaju i jedu, pri tome, isključivo domaći perkelt, gulaš ili paprikaš. Potraga traje 75 minuta i još 75 minuta kuhanje.
– Ruta uključuje proizvođače suhomesnatih proizvoda i rakije, vinare, medare, a na svakoj točki degustiraju proizvode. Važno mi je da gosti nisu “zaključani” u dvorištu, već da percipiraju prostor, komuniciraju s domicilnim stanovništvom i sami zaključe gdje im je najljepše. Jer, i ja kad odem na more, prvo sjednem na bicikl, zaputim se u lokalni kafić, popijem bevandu ili lozu s dva, tri barbe i pitam gdje se kupuje najbolja riba – opisuje on.
Danas je puno lakše
U petnaest godina, otkako je poslovno zakoračio s lijeve obale Drave, toliko se toga, rezimira on, promijenilo. Onima koji se sada upuštaju u istu avanturu kao on 2002., puno je, uvjeren je, lakše.
– Regija je percipirana u Hrvatskoj i izvan nje, ali i dalje svega nedostaje da bismo mogli kročiti na ozbiljnije tržište, pustimo sada naše tržište od četiri milijuna jadnih i gladnih, napaćenih ljudi. Nedostaje nam dobrih restorana, dobroga smještaja. Cijela Baranja broji oko 1500 kreveta, i to disperziranih. Baranja je mikrolokacija, toliko je malena da je ne trebamo odvajati od Slavonije. Naš prvi benefit je, pak, gostoljubivost. I bez obzira na to što smo mi svi postali natmureniji u usporedbi od prije 15 godina, po prirodi smo vrlo susretljivi. Gastronomija nam je jako dobra, i to je domaća klopa, što je i trend. Priroda nam je lijepa i svako selo je različito, čim se maknemo samo pet kilometara dalje, sve je drukčije. Stotine su hektara vinograda, pa nema to baš svugdje za vidjeti! Izuzev tvrtke Belje, najmanje je deset etabliranih vinara, i još tridesetak ili četrdesetak onih koji se probijaju. I svaki je od njih vrlo specifičan – navodi Riki, koji priznaje da bi se ponovno upustio u cijelu priču, no “uštedio bi si godine života i brdo novca”.
Značajna prednost koja još, stava je on, uopće nije iskorištena jest pozicija Baranje na krajnjem sjeveroistoku Hrvatske, na svega par kilometara i od mađarske i od srbijanske granice.
– Posjetio sam Villany ljetos, nakon desetak godina, i pao u nesvijest. To je čudo, ali Mađari lopatom za snijeg utovaruju novac u taj kraj – uspoređuje.
Svašta mi imamo, reći će Ričard Apel pa se sjetiti i Zračne luke Osijek, i Dunava “koji nije ni pet posto eksploatiran”. I pri tome čak ne misli na promet kruzerima.
– Priče s kruzerima zapravo su samo brojevi. Što Vukovar ima od kruzera? Gosti izađu, prošetaju gradom i vrate se na brod. Nije to profil turista koji nama treba, radna se mjesta kroz to ne otvaraju. U Vukovar, primjerice, odlaze osnovnoškolci iz cijele Hrvatske, što podiže brojke. Ne podcjenjujem nikoga, ni umirovljenike, ni školske ekskurzije, ali to nije turizam prema kojemu moramo stremiti da bi i poljoprivrednici i svi ostali imali neku korist. Svi mi, u konačnici, radimo za novac – ističe.
Ričard Apel jest Osječanin, no korijene, zanimljivo je, vuče čak iz Estonije, iz Tallinna.
– Baka mi je Estonka, bila je balerina u ruskome teatru i Drugi svjetski rat zatekao ih je taman dok su bili na turneji po Europi. Nastupali su u Beogradu, a poslije su zapeli nekako u Hrvatskoj i deda ju je “smotao” – smješka se on. Njihova estonska loza zapravo je njemačkoga porijekla, a gotovo je cijela tamošnja obitelj nakon rata završila u logorima i ubijena. Baka dugo nije znala sudbinu svojih najbližih. Otac Darko uspio je 2011., nakon čak 62 godine, pronaći rodbinu u Estoniji. Danas se druže i posjećuju.