'São Paulo mi se svidio na prvu, ima sve, osim slobode kakva postoji u Hrvatskoj'

Rodila se prije 37 godina u Banjoj Luci, do pete godine živjela u Zadru, nakon čega se s obitelji odselila u Njemačku. No, Europa joj je bila tijesna. Danas Zadranka, kako za sebe kaže, Marijana Marjanović uspješno razvija biznis u – Brazilu. Dom joj je u São Paulu već šestu godinu, a usred je priprema za otvaranje svog osmog eBody studija za električnu mišićnu stimulaciju (EMS). Ne planira stati na osmom, a vizija uključuje i Hrvatsku. No, krenimo redom. Što je nedostajalo Njemačkoj? Što to ima Južna Amerika, a nemaju Europa i Hrvatska? Zašto baš užurbani i nesigurni dvanaestmilijunski São Paulo?

Ograde, čuvari i pizza

Takav razvoj događaja nije se dao naslutiti. Poslije završetka škole i studija u Njemačkoj Marijana se u svojoj drugoj domovini zaposlila kao ekonomistica, radila je u bankarskom sektoru, poslije i samostalno, a karijera joj je u Ulmu išla samo uzlazno. Ali, nešto kao da je nedostajalo.

– Da, živjela sam uredan, uspješan život, radila i putovala po svijetu. Ali te 2016. počela sam se pitati je li to to, hoću li tako do kraja života? Činilo mi se nekako da sve to ipak nije dovoljno. Uzela sam slobodno, uprtila naprtnjaču od 20 kilograma na leđa i krenula u šestomjesečnu avanturu putovanja po svijetu – prisjeća se Marijana svoje odluke i čuđenja prijatelja, pogotovo što je odlučila putovati kao backpacker.

Hoteli nisu bili opcija i fine cipele, šminka, torbice... ostali su u Ulmu. Idućih mjeseci proputovala je od Azije do Australije, gdje je zamalo i ostala. Sydney ju je oduševio, ali u tom trenutku Australija joj se činila predaleko Europi i Zadru, gdje joj živi obitelj. Osim toga, imala je dogovor za São Paulo s prijateljicom iz Brazila, koju je upoznala na Havajima. Putovanje u Brazil vrlo se brzo pokazalo sudbonosnim.

– Svidjela mi se zemlja, ljudi, klima, odmah sam vidjela poslovne potencijale u industriji ljepote. Kad sam se vratila s putovanja, iznajmila sam svoj stan u Ulmu i već 2017. počeo je moj život u São Paulu – kaže Marijana, koja je u taj veliki grad stigla s gotovom odlukom čime će se baviti.

– Brazil je drugi na svijetu po broju fitness studija, odmah iza SAD-a, ali u toj zemlji sa 180 milijuna stanovnika manje od deset posto odraslih bavi se nekom fizičkom aktivnošću. Ljudi jako puno rade, u São Paulu odlaze na posao u sedam ujutro, vraćaju se navečer oko sedam, osam. Neki prije posla odlaze u parkove vježbati, ali objektivno i nemaju puno vremena za neku fizičku aktivnost i shvatila sam da bi im se EMS mogao svidjeti. Kao, uostalom, i meni koja nisam spremna sate i sate provoditi vježbajući, a s 20 minuta EMS-a dvaput tjedno dobije se isti efekt. I pokazalo se da nisam pogriješila. Istina, nakon što smo otvorili prvi studio, došla je korona, ali vjerojatno je upravo korona pridonijela tome da nam se posao tako brzo širi. Nakon lockdowna ljudi su jedva čekali da počnu vježbati, a i u Brazilu su mnogi u lockdownu dobili koji kilogram viška – smije se Marijana, kojoj Brazil nije donio samo uspješan biznis nego i brak, prije dvije godine sina, a prije nekoliko mjeseci i kćerkicu.

Suprug je Brazilac, s korijenima u Italiji, a hrvatsko-talijanska obitelj malo se izmaknula iz vreve São Paula otkako su došla djeca. Najveći financijski centar Južne Amerike ima puno siromašnih, favele i beskućnike, vani nije sigurno ni usred dana, a Marijana je, kako kaže, imala puno sreće da na ulici nikad nije ostala čak ni bez mobitela, što je sreća kakvu rijetki imaju. Zbog toga ne nosi nakit, mobitel nakon razgovora odmah posprema, a, recimo, šetnja gradom u večernjim satima ne pada joj na pamet.

– Nažalost, kriminala je puno.

Mnogo ljudi živi na egzistencijalnom rubu, prosječna je plaća samo tristotinjak eura, a možda svega pet posto stanovnika zarađuje više od tisuću eura mjesečno. Trenutačno živimo u naselju 50 kilometara izvan São Paula s petstotinjak obiteljskih kuća. Ograđeno je zidom, na ulazu dajemo otisak prsta, a stalno patroliraju i čuvari. U gradu se ne bih usudila živjeti u kući koja ima ulaz s ulice. Inače, u gradu sam živjela u najboljim kvartovima, s čuvarima ispred svake zgrade. Ali ni pizzu iz sigurnosnih razloga ne možete naručiti da vam donesu na vrata, morate se spustiti da je preuzmete – opisuje svakodnevicu u São Paulu Marijana, koja, otkako ima djecu, ima i nove planove.

Šarenilo u odijevanju žena

Brazil joj je, govori, u mnogočemu po mjeri i prije joj nije posebno smetala nesigurnost. Pa ni, recimo, gužve u kojima katkada treba stajati po dva sata da se prevali samo nekoliko desetaka kilometara. Naviknula se i na beskućnike na ulici, što joj je u početku bilo vrlo potresno. Ustanovila je i da joj odgovara temperament Brazilaca i šarenilo u odijevanju žena, za koje kaže da su puno posvećenije svome izgledu od Europljanki. Neizostavno jednom tjedno odlaze na manikuru i pedikuru, često toliko redovito i na frizuru, a radije će uzeti neki beauty tretman nego komad odjeće. No, živopisna brazilska svakodnevica, u kojoj svi koji si to mogu priuštiti zbog sigurnosti voze blindirane automobile, za mamu Marijanu u posljednje je vrijeme definitivno izgubila na atraktivnosti.

– Zbog djece planiramo se preseliti u Hrvatsku za otprilike dvije-tri godine, i to vrlo vjerojatno u Rijeku, gdje dogodine otvaramo i svoj prvi hrvatski eBody studio – otkriva Marijana.

– Želja mi je da mi djeca odrastaju u Hrvatskoj, da mogu biti na ulici, slobodno se igrati, da mogu sama do škole. Ovdje u Brazilu onaj tko ima novca može sve kupiti, ali ne i taj osjećaj slobode i sigurnosti kakve imamo u Hrvatskoj. Kao mama sada bolje vidim koliko je to važno. Srećom, i suprug razmišlja jednako, a u Hrvatskoj mu se jako sviđa. Kaže da je lijepa zemlja, što mu je kao triatloncu važno zbog mogućnosti bavljenja tim sportom, a uživa i što nema gužvi kao u São Paulu – kaže Marijana, koja bi, dok je u Brazilu, rado zaposlila dadilju iz Hrvatske.

Sin već ide u vrtić, a htjela bi da djeca paralelno s portugalskim uče i hrvatski jezik. Rodiljni, inače, u Brazilu završava kad beba navrši četiri mjeseca, a vrtići su skupi za tamošnje prilike.

– Dok smo živjeli u São Paulu, za pola dana mjesečno smo plaćali 500 eura, koliko nas sada košta cjelodnevni boravak u vrtiću izvan grada. Mnoga djeca, inače, ostaju u vrtiću po cijele dane, dok roditelji ne dođu s posla oko sedam navečer. To mi je nehumano i povratku u Hrvatsku dodatno se veselim i zbog blizine obitelji – kaže Marijana. Iako, povratak u Hrvatsku neće biti i rastanak s Brazilom. U toj će zemlji ostati i biznis.