Od osamdesetih godina prošlog stoljeća, tada proglašavanih zlatnim turističkim dobom, hrvatski je turizam, slikovito rečeno, napravio korak od sedam milja. Od 10,5 milijuna turista u 1987., koja se tih godina smatrala vrhuncem, stiglo se do zamalo dvostruke brojke, točnije do 20,6 milijuna gostiju koliko ih se lani odmarali u našoj zemlji. S perspektivom da ih ove godine bude i nešto više. Malo je reći da sad gotovo ništa više nije kao osamdesetih. Čak ni kulise. Duž obale su se u međuvremenu načičkali neki novi smještajni objekti, mahom, nažalost, apartmani, stranci više nisu samo gosti već i radna snaga, a promijenili su se, dakako, i sami turisti. Svijet je u globalu puno dostupniji za putovanja, današnji putnik sad, ako već ne iz vlastitog iskustva, a ono zahvaljujući internetu, može do detalja saznati što ga gdje čeka i po kakvim cijenama.
Je li danas ljepše i bolje uvelike ovisi o osobnim preferencijama, ali svakako ima nešto i u riječima iskusnog turističkog profesionalca koji je razvoj hrvatskog turizma desetljećima pratio izbliza. Danas više nije u prvim redovima, ali mnogi poput njega pamte turističku prošlost otprije četiri, pet desetljeća kao neviniju i entuzijastičniju od današnjice, koja stremi premium turizmu visokih cijena. No, po nekim parametrima, reći će naš sugovornik Jerko Sladoljev, uz sve današnje napore turističke branše, nekada je naš turizam mogao ponuditi profesionalniju uslugu.
- Rekao bih da je Hrvatska stranim gostima prije četrdesetak godina bila zanimljivija. U odnosu na danas, to je na neki način bio djevičanski turizam, prirodniji, zemlja autohtono očuvanija, ekološki zdravija i tradicijski puno izraženija. Mnoge starine i kulturni objekti su bili pristupačniji, definitivno nije bilo toliko cementa. Uslužni kadrovi su bili dakako školovaniji, servis kvalitetniji. Danas, nažalost, mnogo naših kvalitetnih turističkih kadrova radi u inozemstvu, a kod nas istovremeno nerijetko imamo uslužni kadar koji je ispod razine kategoriziranog objekta u kojem rade. Bojim se da je hardware sada daleko iznad softwarea - kaže Sladoljev, pionir istarskog turizma, dobitnik najvećeg nacionalnog priznanja u turizmu - nagrade za životno djelo 'Anton Štifanić', specijalista za kamping s ukupno čak 57 godina rada u turizmu.
Najmanje promjena u proteklih četrdesetak godina, slaže se naš sugovornik, pretrpjela je top lista najpopularnijih destinacija, počevši od Rovinja i Poreča, preko Opatije i Crikvenice do Hvara i kultnog Dubrovnika.
POVEZANI ČLANCI:
- Može se reći da je u skupinu najtraženijih odredišta ušao, recimo, Zadar kao i otok Krk, koji se dodatno turistički profilirao zahvaljujući mostu i, dakako, novim kapacitetima. Također, sada imamo Zrće. Istovremeno, Makarska je možda malo izgubila na zvjezdanom statusu. Iako, Dalmacija je zbog dobre cestovne povezanosti sve popularnija. Istra ima svoje adute, a primat drži i zbog blizine europskim tržištima - smatra Jerko Sladoljev i dodaje kako su osamdesetih najpopularnija vrsta smještaja bili hoteli.
- Zatim bungalovi I apartmani. Ali, i kampovi su bili dosta traženi. Nasa klijentela, prvenstveno Nijemci i i općenito njemačko govorno područje stizali su na odmor svojim automobilima. Autobusima nam je dolazilo možda deset posto gostiju, a nešto manje od toga i vlakom. Gosti iz engleske, recimo, dolazili su isključivo avionima, a u tome je bio posebno jak tu je bio posebno ondašnji domaći touroperator Yugotours London - prisjeća se J. Sladoljev.
Među automobila su na Jadranu u to vrijeme dominirale marke Opel i Volkswagen, a Talijane je bilo lako prepoznati po Fiatovim vozilima. U turističkim prtljažnicima se znalo naći svega, a naš sugovornik pamti kako su, recimo, nizozemski kamp gosti sa sobom znali dovesti cijele vreće krumpira, dok bi se Česi prije polaska na Jadran nerijetko opskrbili praktički sa svime sa svime što im na ljetovanju može zatrebati. No, i naši su ljudi s kontinenta stizali s domaćim kobasicama i kulenima.
- Naravno da je za ljetovanje je prije četrdesetak godina trebalo puno manje novca nego danas. Hrvatski kampovi bili su tada najjeftiniji u Europi, a danas su drugi najskuplji. Dobro se sjećam, tročlanoj obitelji u kampu je za noćenje trebalo 14 njemačkih maraka, a danas 75 eura. Ponuda sada jest puno bogatija, ali ne deset puta - reći će naš sugovornik, koji pamti i tadašnju cijenu kruha od jedne marke, ali i svog Renaulta 12 koji je sredinom sedamdesetih kupio za 8.600 njemačkih maraka.
Bile su to godine u kojem se u hrvatskom turizmu naveliko gradilo hotele, a, recimo, porečki Delfin bio je u svoje vrijeme najveći europski hotel s 1.500 kreveta. Umjesto zvjezdica, hotelska se kategorija tada označavala slovima A, B, i C, dok je luxe označavao najviši mogući luksuz. Kategorija kampova se označavala sa I, II i III, a hotelski smještaj je svojim kapacitetima kao i danas bio u manjini. Dominirao je privatni smještaj i kampovi, ali, veli naš sugovornik, nesrazmjer je bio puno manji nego danas kada hoteli zbog nabujalog privatnog smještaja čine svega desetak posto ukupnog turističkog kapaciteta.
- Hrvatska je u vrijeme SFRJ bila klasična masovna destinacija. I to vrlo tražena. Često smo bili u overbookingu, što današnji menadžeri u turizmu mogu samo sanjati. Potražnja je, naime, bila tolika da smo goste morali premještati u privatne kuće i apartmane, na brodove pa čak i u druge, obližnje gradove. Istina, dijelom je to bilo i zbog duple prodaje, lošijeg vođenja poslovnih knjiga, ali bili smo apsolutno jako traženi, a imali smo i bolju popunjenost kapaciteta nego danas - ističe Sladoljev.
POVEZANI ČLANCI:
Hrvatsku je tih godina u turističku orbitu izbacio i naturizam. Osamdesetih su u Europi 'golaći' bili dobrodošli samo u klupske kampove, dok za ljetovanje bez odjeće u Hrvatskoj nije trebalo biti član nikakvog kluba. Hrvatskoj su u toj tržišnoj niši prvi počeli konkurirati Francuzi, koji su danas naturistička perjanica, dok je Hrvatska s 32 kampa u 1980.-toj spala na svega deset. S hrvatskih plaža u međuvremenu su uglavnom iščezli i toplesi, koji su osamdesetih bili masovna pojava na svim plažama, a uvelike se promijenio i način zabave. Plesnjaka na hotelskim terasama, gdje su se svirali strani evergreeni, ali i domaći šlageri, praktički više nema. U svim tim turističkim mijenama, posustali su i galebovi.
- Galebarenje je praktički nestalo - veli Jerko Sladoljev, koji se dobro sjeća omiljene ljetne zanimacije mnogih domaćih. - Tada je to bila uvriježena praksa. Brojne su ljetne romanse urodile i brakovima, ali imali smo i prave žigole, koji su tako namicali novac za otplatu kredita, studentski džeparac ili općenito za 'preživljavanje' duge zime. Na meti su nerijetko bile imućnije, zrelije Njemice, koje se nisu bunile, a mjesta 'lova' su bile plesnjaci i plaže. Dakako, galebarilo se i samo zbog uzbuđenja, novih doživljaja i kratkih ljubavnih susreta, ali i zbog dokazivanja. Sjećam se i situacija u kojima bi se galebi znali i 'počerupati' radi neke dobre partije, bila su to ljuta nadmetanja, a znalo je biti i razbijenih noseva. Galebarski štosevi da se privuče pozornost bili su razni, pamtim jednog našeg lokalnog galeba koji je za ljeto znao kupiti pet ljetnih odijela u svijetloplavoj boji. Bio je uvjeren da će ga dame tako sigurno zapaziti - smije se J. Sladoljev, koji nas je proveo turističkim vremenom otprije četrdesetak godina.
Bilo je to divno vrijeme kada su si rijetke obitelji mogle priuštiti odlazak na more i to u uglavnom sa fićama, kao u šporetima