Da će Uljanik Grupa, odnosno njegovo spašavanje, skupo koštati državu i porezne obveznike, jasno je svima s elementarnim poznavanjem ekonomije i financija. Koliko će nas, pak, to koštati u konačnici, dogovorit će strateški partner i država. Unatoč pokušaju Banskih dvora da se neutralizira negativan imidž koji poprima svaka injekcija proračunskog novca u propale tvrtke, jasno je tek da će država akciju spašavanja platiti u milijardama kuna koje mora dati kako bi se spasila od još većeg troška.
Svjesna koliko loše zvuči rasipanje državnog novca na saniranje dubioza u brodogradnji, Vlada kontinuirano šalje poruke o tome da novi vlasnici moraju podmiriti polovicu svih troškova sanacije, pa čak i onih koje nisu niti stvorili niti s njima imaju ikakve veze. Tako je ministar gospodarstva Darko Horvat nakon razgovora u Bruxellesu, u kojem je dobio zeleno svijetlo za deblokadu računa i isplatu plaća, priopćio javnosti da trošak od 600 milijuna kuna za neisplaćene plaće i dugove kooperantima i komunalnim kompanijama moraju popola platiti država i Brodosplit, iako je prvi čovjek splitskog škvera Tomislav Debeljak od prvog dana ulaska u proces preuzimanja Uljanik Grupe ponavljao da neće podmirivati dubioze, već ulagati u budućnost tvrtke.
I ako se na prvu, i zbog činjenice da se Brodosplit nije oglasio cijeli dan, činilo da će se strateški partner povući, doznajemo da postoji prostor za dogovor. Naime, država bi prema posljednjim informacijama trebala podmiriti trošak isplate zaostalih plaća radnicima i deblokirati račune, a dio koji budući strateški partner eventualno može podmiriti je ulaganje u završetak gradnje brodova koji i dalje stoje na dokovima u Rijeci i Puli. Ipak, Brodosplit i Fincantieri novac mogu plasirati isključivo uz jak kolateral. S obzirom na to da je kompletna imovina Uljanika pod hipotekama, ostaje opcija zaloga nad nedovršenim brodovima na dokovima 3. maja ili neko državno jamstvo ili kolateral.
>> Radnici Uljanika u štrajku
Bez jakog jamstva, pak, neće biti ni ulaganja, jasna je poruka strateškog partnera, koji i dalje ističe da saniranje dugova iz prošlosti ne dolazi u obzir. Oni su, dakle, spremni isključivo osigurati novac i materijal za završetak broda 500 – jaružara, u koji treba plasirati još oko 22 milijuna eura, ali i u završetak brodova koji su u nižoj fazi završenosti, a čiji naručitelji i dalje vjeruju u sposobnost 3. maja da odradi ono što je ugovoreno. Dogovor moraju postići brzo, u roku od tjedan dana, jer ih stišću rokovi u stečajnom procesu 3. maja, gdje je održano prvo ročište.
Ta bi kombinacija bila povoljna za obje strane jer bi osigurala nastavak poslovanja, ali i smanjila potencijalne obveze države u budućnosti. Preliminarni izračuni pokazuju da bi obveze po državnim jamstvima uz nastavak rada na brodovima drastično pale – čak i do milijardu kuna. Naime, samo bi se na jamstvima za jaružar uštedjelo gotovo 950 milijuna kuna, a za preostala tri broda koja nisu otkazana država je jamčila sa 700 milijuna kuna pa bi se i veći dio tog novca dao spasiti. S druge strane, samo poslovi na završetku tih brodova osigurali bi kontinuitet poslovanja i na neki način bili jamstvo zadržavanja radnika koji svakog dana napuštaju kompaniju. Naime, od početnih gotovo 4500 zaposlenih u svim tvrtkama unutar Uljanik Grupe veljaču je dočekalo manje do tri tisuće zaposlenika. Tvrtku uglavnom napuštaju stručni radnici koje će biti teško vratiti.
A zašto Brodosplit traži jamstva? Odgovor je vrlo jednostavan – Uljanik Grupa još uvijek nije njegova tvrtka. Isto kao i od Danka Končara, država unaprijed traži novac od privatnog ulagatelja koji nema nikakve formalne, a kamoli vlasničke veze s tvrtkom u koju bi trebao uložiti novac. Naime, tek nakon prihvaćanja plana restrukturiranja Brodosplit može provesti dokapitalizaciju Uljanik Grupe i postati većinski vlasnik škverova. U ovom trenutku, odnosno sve dok se ne napiše plan restrukturiranja i dobije odobrenje Europske komisije, a to će trajati najmanje dva mjeseca, Debeljak nema nikakva jamstva da će ikada postati vlasnik Uljanika pa, naravno, ne može ni ulagati svoj novac u tuđu tvrtku. Biste li vi na temelju dogovora o kupoprodaji stana vlasniku stana dali polovicu novca za režije da mu ne bi obustavili isporuku plina i električne energije? Kako će se podijeliti obveze na temelju plana restrukturiranja i koliko će država dubioza morati preuzeti, potpuno je nova tema. Neslužbene procjene iz krugova bliskih Brodosplitu o dubiozama teškima 1,2 milijarde eura, odnosno gotovo devet milijardi kuna troška za državu, po mnogim su stručnjacima pretjerane.
Država je trošak restrukturiranja procijenila na 4,3 milijarde kuna, od kojih je već platila 2,8 milijardi kuna vrijedne kredite za koje je jamčila, a u tekućem proračunu rezervirala je za Uljanik još 1,5 milijardi kuna. Dakle, računica države i Brodosplita razlikuje se za golemih pet milijardi kuna, a predmet pregovora bit će upravo granica na kojoj će se dvije strane naći. Prikazana državna jamstva odnose se samo na glavnice kredita, kojima treba pribrojiti stotine milijuna kuna kamata, a strateški ulagač boji se i dubioza koje se odnose na otkazane ugovore. Naime, zbog blokada računa i štrajkova koji su obilježili ljetne mjesece u Puli i Rijeci jesenas je otkazano čak devet brodova, a početkom godine nova dva broda. Naručitelji koji nisu dobili svoje brodove mogli bi tužiti za pretrpljenu štetu, ali i uz te eventualne troškove pet milijardi kuna prevelika je cijena. Realnije bi bilo očekivati da će sanacija dvaju škverova državu stajati oko milijardu eura, što znači da bi iz proračuna u ovu rupu bez dna moglo oteći još i do četiri milijarde kuna.
>> Konferencija Uprave Uljanika nakon što je Brodosplit odabran za strateškog partnera
Svaka čast, ali "di su pare?" Građani svojim novcem trebaju pokriti opljačkano?