Starija žena redovito skuplja plastične boce iz kontejnera u kvartu. Goleme vreće pune tih boca vozi na volanu bicikla. Jednom sam se baš parkirala kraj kontejnera nad kojim je bila nagnuta te pokupila nekoliko boca od vode i sokova, što su ih djeca ostavila u autu, i dala joj. No većinom svi samo prođemo pokraj tih penzića koji kopaju po kontejnerima, kao da ih i ne vidimo. A ima ih koliko hoćeš, pa nema dana da ih bar dvoje-troje ne vidim u kvartu. A što možeš, to nas sve čeka... – lakonski se našalila žena u tramvaju.
Međutim, ta crnohumorna šala nije daleko od istine. Hrvatski umirovljenici među najsiromašnijima su u zemljama Europske unije, a to siromaštvo raste. Podaci Državnog zavoda za statistiku govore da je stopa rizika od siromaštva umirovljenika 2014. iznosila 18,9 posto, a 2018. ta je stopa dosegla 24,6 posto.
Prosječna mirovina ostvarena iz rada, prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) za studeni 2019., iznosila je oko 2500 kuna. Prosječna plaća u državi istovremeno iznosi oko 6500 kuna, što dovoljno govori o padu standarda koji dolazi s umirovljenjem. K tome valja reći i da, prema Eurostatu, samo 64 posto stanovnika Hrvatske starijih od 65 godina uopće prima mirovinu.
Strategija socijalne skrbi za starije osobe 2017.-2020. trebala je osigurati preduvjete za veću kvalitetu života, no kao i mnoge druge, i ta strategija skuplja prašinu u nekoj ladici.
Jedini udomljujemo
Uz izrazito nepovoljnu demografsku sliku zemlje i rastući problem nedostatka radne snage, kao i činjenicu da trenutačno 1,25 zaposlenih uplaćuje doprinose na jednog umirovljenika, krajnje je neizvjesno kako će funkcionirati mirovinski sustav u idućim desetljećima.
Dok su u većini europskih zemalja djeca kategorija s najvišom stopom relativnog siromaštva, u najmlađim članicama EU to su starije osobe. Više je razloga za to, a najvažniji od njih je visina mirovine, koje su glavni i najčešće jedini izvor umirovljeničkih primanja, objašnjava doktor sociologije prof. dr. Zoran Šućur s katedre Socijalne politike na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
– Općenito su mirovine u postsocijalističkim zemljama niže nego u zapadnoeuropskim. Uspoređujemo li neto dohodak starijih osoba s prosječnim neto dohotkom, dohodak starijih u Hrvatskoj iznosi u prosjeku oko 84 posto prosječnog dohotka (u EU28 to je 93 posto). Međutim, kada se gleda kupovna moć dohotka kojim raspolažu umirovljenici i starije osobe u Hrvatskoj, onda je to ispod kupovne moći starijih osoba u većini drugih zemalja Europske unije; manju kupovnu moć imaju samo starije osobe u Rumunjskoj, Bugarskoj i dvjema baltičkim zemljama, Litvi i Letoniji. Veće mirovine u zapadnoeuropskim zemljama posljedica su općenito viših plaća i zarada i duljeg prosječnog radnog staža (dobne granice za ulazak u mirovinu bile su znatno niže za muškarce i žene u nekadašnjim socijalističkim nego u zapadnim zemljama).
Osim toga, starije osobe u zapadnoeuropskim zemljama imaju i druge izvore dohotka osim javnih mirovina. U mnogim su zemljama razvijene privatne i profesionalne mirovine, koje nadopunjuju i povećavaju dohodak starijih osoba, a koje su rijetke u Hrvatskoj i drugim postsocijalističkim zemljama. Npr. podaci za 2016. godinu govore da je u Hrvatskoj tek nešto više od 1 posto populacije u dobi od 15 do 64 godine pokriveno profesionalnim mirovinama, a manje od 10 posto programima privatne mirovinske štednje – objašnjava prof. Šućur. Pritom napominje kako su siromaštvom svakako više pogođene starije žene jer u prosjeku imaju niže mirovine od starijih muškaraca.
– Dio generacija starijih žena uopće nije bio zaposlen, pa nisu stekle vlastite mirovine ili imaju kraći radni staž od muškaraca. Osim toga, starije žene znatno češće nego muškarci žive u samačkim kućanstvima, jer u prosjeku žive dulje nego muškarci, a stope rizika od siromaštva starijih osoba manje su dijele li životne troškove kućanstva sa starijim partnerom ili mlađim osobama koje imaju vlastite prihode – govori prof. dr. Šućur.
Država slabo vodi računa o toj izrazito ranjivoj populaciji. Gotovo 20 posto starijih osoba u samačkim kućanstvima ne može zagrijati dom u zimskim mjesecima, mnogi žive u derutnim i vlažnim stanovima, 25 posto starijih samaca i oko 14 posto starijih osoba u nesamačkim kućanstvima ne može si priuštiti meso ili ribu svaki drugi dan. Gotovo 60 posto starijih samaca i oko 50 posto starijih osoba u nesamačkim kućanstvima izjavljuje da su im stambeni troškovi veliko financijsko opterećenje.
– To znači da se starije osobe često suočavaju s problemom podmirenja osnovnih životnih potreba. Na poboljšanje položaja starijih osoba mogao bi, osim mirovinskog sustava, utjecati i sustav socijalne skrbi, to se posebice odnosi na starije osobe bez mirovina i na umirovljenike s vrlo niskim mirovinama. Međutim, sustav socijalne skrbi je na listi prioriteta većine vlada bio i ostao na posljednjem mjestu i posve je financijski zapušten. Na primjer, mali broj starijih osoba ostvaruje pravo na zajamčenu minimalnu naknadu (ZMN) zbog toga što su dohodovni cenzusi za ostvarenje prava vrlo niski, a provjera imovine ne uključuje uvijek objektivne procedure. Osim toga, kućanstvo starije osobe ne može ostvariti pravo na subvenciju troškova stanovanja ako nije korisnik ZMN-a. Očito je da bi trebalo uvesti stambene naknade za starije osobe i umirovljenike koji trenutačno nisu korisnici socijalne pomoći, a koji imaju visoke troškove stanovanja i energije, što je uobičajeno u mnogim europskim zemljama, jer starije osobe više vremena provode u kući, posebice u zimskom razdoblju – predlaže prof. Šućur.
Premda je u Hrvatskoj, prema podacima Statističkog ljetopisa iz 2016. godine, 799.286 osoba ili 19,1 posto stanovnika staro 65 i više godina i taj trend raste, država nije dovoljno razvijala odgovarajuće socijalne politike za starije. Institucionalna skrb svoje kapacitete gotovo da nije uopće širila u posljednjih tridesetak godina. U Hrvatskoj je 48 tzv. državnih domova, od kojih su samo tri zapravo državna (Metković, Oklaj i Blato), a ostalih 45 je decentralizirano i u rukama županija.
U tih je 48 domova smješteno oko 11 tisuća osoba, a oko 6000 njih smješteno je u privatnim domovima, koji su u državnoj mreži domova (ukupno je 17.392 mjesta). Još je tisuću ljudi u obiteljskim domovima koje nitko ne kontrolira, što je prije dva tjedna rezultiralo stravičnom nesrećom u Zagorju.
Zbog velikih potreba država je improvizirala i omogućila smještaj starijih i nemoćnih u udomiteljskim obiteljima, po čemu je Hrvatska jedinstvena jer u ostalim zemljama udomljavaju se samo djeca. Izvješće Ministarstva socijalne politike za 2018. godinu govori da je udomljeno 2146 starijih korisnika.
Županijski domovi najpoželjniji su jer ipak drže neki standard i ulijevaju povjerenje, a cjenovno su prihvatljiviji. Smještaj svuda varira o psihofizičkom stanju osobe pa je to između 2000 i 4000 kuna u županijskim domovima. Toliko plaća većina korisnika, dok je manji dio (oko 2000) ondje smješten temeljem upute centra za socijalnu skrb jer nemaju od čega plaćati dom. U svakom slučaju, potrebe su daleko veće i mjesto u domu čeka oko 4000 ljudi.
Premalo inspektora
– Kapaciteta je manje od potreba, to je činjenica, ali egzaktnih pokazatelja o stvarnim potrebama nema. Samo u Zagrebu tisuće je zahtjeva od kojih mnogi možda nikad neće trebati mjesto u domu i prijavili su se “za svaki slučaj” – rekla je Štefica Karačić, predsjednica Hrvatske komore socijalnih radnika.
Zapanjujuće je što dio smještajnih kapaciteta, konkretno obiteljski domovi, potpuno promiče ispod radara bilo kakvog nadzora. Ljudi su ondje za velik novac prepušteni na milost i nemilost nečijoj želji za profitom, drugim riječima – stari i nemoćni brutalno su izručeni tržištu, umjesto da se o njima brine socijalna država.
– Socijalne usluge za stare su slabo razvijene, a pokrivenost dobne skupine 65+ brojem postelja u domovima za umirovljenike i starije osobe samo je 2,4 posto, dok su ostali prepušteni ilegalnim azilima i “umiraonicama” u kutijama sardina. To je pokazao i najnoviji slučaj šest izgorjelih staraca u nelegalnom domu u Andraševcu. I javnost je također raspoložena protiv starijih osoba, ili ih barem ignorira, jer je dovoljno pregledati koliko je članaka i udarnih vijesti objavljeno o ubojstvu povezanom s drogom triju osoba u Splitu, i smrti šestorice spaljenih žrtava pohlepe, nemara i neodgovornosti institucija – govori Jasna Petrović, predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske.
Ona ističe kako o lošem položaju pripadnika treće životne dobi u našoj zemlji najzornije govore četiri ključna problema: ekonomsko iskorištavanje, nedostupnost usluga u zajednici, dobna diskriminacija te nedostupnost informacija. Starije osobe često su žrtve i činjenice, navodi, da su iz prethodnog društvenog sustava stekle zamjetnu imovinu, nad kojom sada vrebaju razni predatori i razvijaju cijeli sustav lešinarenja putem prijevara preko ugovora o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju, pa tako nerijetko ostaju bez imovine i prikladne skrbi.
– Istodobno, sustav ne pruža potporu članovima obitelji koji se brinu o svojim starijima, često i bolesnima, zbog čega su nerijetko prepušteni brizi nestručnih osoba – napominje i navodi kako te osobe pak, radeći na crno, ne podliježu nadzoru ni kontroli, što nužno treba promijeniti, baš kao što je potrebno i mijenjanje uvriježenog stava da je starost gotovo sinonim za nesposobnost.
– Zar je devet socijalnih inspektora, koji „operiraju“ u paru, doista dovoljno za nadzor više tisuća registriranih objekata skrbi za starije? Ako i obave 130 pregleda takvih objekata godišnje, kao preklani, te u 75 posto uoče nedostatke, tko će onda nadzirati jesu li uopće učinili zatraženo ili su samo platili minimalnu prekršajnu kaznu?! – pita J. Petrović te navodi da je problem i neprimjereni javni govor, poput onoga u oglasu za umirovljenički dom: “Naporni su vam djed i baka? Želite ih se riješiti, ali ne znate kako”, kao i neprimjereni, pa čak i diskriminacijski govor uglednika koji dolaze s bezumnim idejama da bi starijima od 70 godina trebalo ukinuti pravo glasa.
Problem se pogoršava iseljavanjem mlađih ljudi. Umirovljenici se smatraju zakinutima i Obiteljskim zakonom jer smatraju da se on uglavnom odnosi na sve ostale mlađe članove obitelji, a starije zaobilazi, odnosno, pokušava teret skrbi za starije u društvu prebaciti na leđa mladih, koji to, s nedovoljnim kapacitetima socijalne potpore u društvu, ne uspijevaju.
Na to je ukazala i pučka pravobraniteljica Lora Vidović u svom izvješću za 2018. godinu.
– Nema mogućnosti bolovanja ili neplaćenog dopusta, kao ni prilagodbe radnog vremena ili ostvarivanja prava na status njegovatelja, za njegu bolesnog bračnog druga ili roditelja. Fleksibilniji pristup u okviru tržišta rada omogućio bi brigu za starije članove obitelji i ostanak starijeg člana obitelji u krugu obitelji, umjesto što su ljudi, nažalost, prisiljeni tražiti smještaj u skupim domovima ili na crnom tržištu – kaže Lora Vidović.
Ni bogati nisu imuni
Pučka pravobraniteljica ukazala je i na problem netransparentnih lista čekanja, neujednačenih kriterija za prijam i cijene smještaja u domovima koji se sufinanciraju iz državnog proračuna, odnosno iz županijskih proračuna. Rješavanje tih problema odgađa se godinama, iako su već bile izrađene analize poslovanja decentraliziranih domova. Posljedično, moguće je manipulacijama omogućiti smještaj s 24-satnom kvalitetnom skrbi uz pristupačnu cijenu i onima koji imaju novca i imovinu, radi čega ih se smatra privilegiranima.
– Na taj način svi mi zapravo dajemo novac njihovim nasljednicima – ukazuje prof. Gojko Bežovan, profesor socijalne politike na Pravnom fakultetu u Zagrebu.
Umirovljeničko siromaštvo sve je veći problem i u zemljama zapadne Europe. Ni bogata Njemačka nije na to imuna. Prema podacima Njemačkog instituta za ekonomska istraživanja, više od 17 posto njemačkih umirovljenika traži pomoć države. U posljednjih pet godina broj banaka hrane u toj bogatoj zemlji udvostručio se pa ih je sada 947, a nije ni njima strano vidjeti umirovljenike kako skupljaju boce po kontejnerima. Njemački umirovljenici sele se u zemlje gdje su troškovi života ili domovi za starije jeftiniji, poput Bugarske i Poljske, a sve više njih bira i Tajland. Zbog sve većeg starosnog siromaštva Nijemci su izglasali propis koji jamči osnovnu mirovinu radnicima s malim primanjima ako su 35 godina uredno uplaćivali doprinose u mirovinski fond. Limit za tu osnovnu mirovinu je 1377 eura za samce i 1950 eura zajedničkih primanja za parove.
Instrukcije za đake
Općenito na razini Europske unije, socijalna politika za starije osobe jedno je od prioritetnih pitanja i tu se vode stalne aktivne rasprave i provode različite mjere. Na temu skrbi za starije, aktivnog starenja i usluga za starije, EU je naručio niz interdisciplinarnih projekata kako bi se pojasnilo na kojoj su razini usluge u pojedinim zemljama, što su prioriteti i kako bi trebalo poticati razvoj novih usluga i kako bi se odgovorilo na te izazove primjenom izvjesnih socijalnih inovacija u zemljama koje imaju sličan stupanj razvoja, objašnjava dr. Gojko Bežovan, i na toj razini postoje ključne razlike. Koriste se europski fondovi i vode politike koje daju ishode.
– Princip aktivnog starenja podrazumijeva da osoba ima neka znanja i vještine zbog kojih će se osjećati korisnim, pa su u zapadnim zemljama jako rašireni volonterski programi u koje se starije osobe upućuje i u koje se oni uključuju. Tako, na primjer, oni koji imaju profesionalni kapacitet i profil, srednjoškolski ili sveučilišni profesori recimo, volonterski pružaju usluge poduke učenicima u raznim udrugama. Kod nas rijetki imaju mogućnost da se negdje aktivno uključe, dok se u zapadnim zemljama to jako zagovara i pruža im se mogućnost da se negdje uključe – navodi prof. Bežovan.
Jedan od izazova u trećoj životnoj dobi je i pitanje stanovanja, jer psihofizičke mogućnosti ljudima se mogu preko noći promijeniti pa se postavlja pitanje hoće li im stan u kojem žive biti adekvatan, odnosno odgovarati njihovim potrebama. S namjerom da ljudi što dulje ostanu živjeti u svojim domovima, velik dio europskih zemalja daje poticaje kako bi starije osobe mogle, primjerice, preurediti kupaonicu i učiniti je primjerenijom za korištenje s tim svojim novim psihofizičkim sposobnostima, navodi profesor. Nadalje, provodi se politika kulture umirovljenja.
– Poticajima se pomaže ljudima koji se odluče preseliti iz grada u rubna naselja ili u manja mjesta gdje je stanovanje jeftinije, a možda mirnije, s manje zagađenja, buke i sl. i time kvalitetnije. Provodi se, dakle, aktivna zamjena stanovništva, u grad dolaze mlađi radno sposobni i zaposleni stanovnici koji zarađuju. Slično je i u slučajevima ljudi u socijalnim stanovima – navodi prof. Bežovan. Naime, država se uvijek više brine za one slabijeg imovinskog stanja pa tako mnogi ljudi u gradovima zemalja starih članica Europske unije žive u socijalnim stanovima, odnosno u stanovima koji su vlasništvo gradova, neprofitnih ili stambenih zadruga i sl. Tim se ljudima kad ostanu sami nude manji stanovi prilagođeni njihovim potrebama.
Postoji puno tehnoloških inovacija koje se primjenjuju poput, primjerice, narukvice ili gumba u stanu kojim starija osoba može dozvati pomoć zatreba li joj.
Za pružanje socijalnih usluga i njege starijima, zapadne su članice EU uvezle puno radne snage što je generiralo neke veće troškove pa se sve više govori o tome da dijelu građana neće biti dovoljna mirovina za podmirenje troškova kvalitetnog života u starosti, već da u tu funkciju trebaju staviti i svoju imovinu, ili da im njihova djeca odnosno nasljednici te imovine zauzvrat pomažu. To je jedan od trendova koji se potiče u zapadnim zemljama.
Ta je opcija spominjana i kod nas, već su bile izrađene analize poslovanja decentraliziranih domova za koje je Ministarstvo demografije, obitelji, mladih i socijalne politike trebalo prije nekoliko godina podnijeti izvješće Vladi, no s time se stalo. Pitanje je kako bi se takva reforma mogla provesti u skorije vrijeme jer ljudi koji su puni radni vijek redovito uplaćivali sve doprinose državi, očekuju potporu iste te države u starosti. Radnik s prosječnom plaćom od 6500 kuna mjesečno od svog rada za mirovinski fond izdvaja 1872 kune što je za puni radni staž od 40 godina gotovo 900 tisuća kuna. To je nemali kapital koji, međutim, uopće ne jamči sigurnu starost, a donositelji odluka u Hrvatskoj nisu se ni dotakli ozbiljnih rasprava i traženja rješenja za rastući problem starosnog siromaštva.
Siromaštvo je još izraženije u ruralnim područjima gdje su stariji ljudi strašno izolirani, a minimalne usluge države temelje se na programu gerontodomaćica koji ima svoj projektni rok trajanja. Ti ljudi možda imaju kuću i zemlju, ali je ta imovina izgubila na vrijednosti i ne mogu s njom ništa.
– Građani očekuju da im je država dužna osigurati sigurnu starost, ali to ne funkcionira. Za razliku od Europe, mi nismo ni otvorili ozbiljne rasprave o tome, te teme nemaju pravo građanstva. Na javnoj televiziji tema je trebamo li nabaviti borbene zrakoplove – kaže prof. Bežovan.
Dio europskih zemalja napravio je neke pomake, neki na njima rade, poput Slovenaca koji uvode poseban doprinos na skrb u starosti. Novi je to doprinos koji će zaposleni izdvajati s obzirom na očekivano produljeno trajanje života. Slovenci iz europskih fondova grade i nove staračke domove, što su iskoristile i druge nove članice.
– Mi nemamo kapacitet, ljudi na čelnim mjestima resore vode fragmentirano i nemaju kapacitet pratiti što se događa na razini EU pa onda ne mogu ni osmisliti reforme niti koristiti europski novac – ustvrdio je prof. Bežovan. Kao član European Social Policy Network, tijela Europske komisije, založit će se da to tijelo u Hrvatskoj provede istraživanje tog tematskog okvira i da se rezultati potom rasprave u javnosti te posluže kao temelj za neke poteze – vjeruje prof. Bežovan.
Starost ne smije biti sramota
Kako su javne mirovine ključni izvor dohotka hrvatskih umirovljenika, teško je očekivati poboljšanja njihova materijalnog statusa u skoroj budućnosti, prognozira prof. Šućur. Sigurno da će budući položaj umirovljenika ovisiti o dinamici ekonomskog rasta i statusu radne snage i da samo povoljna ekonomska kretanja i rast plaća mogu rezultirati i rastom mirovina, napominje, a kako bi povećali svoj dohodak, jedan dio umirovljenika može iskoristiti zakonske promjene koje dopuštaju kombinaciju rada na pola radnog vremena uz zadržavanje pune mirovine.
– Osim nastojanja da se poboljša položaj sadašnjih umirovljenika, treba više pažnje posvetiti onima koji će postati umirovljenici, da ih se informira i stimulira da povećaju svoje mirovine kroz dulji radni vijek ili nadopunu javnih mirovina privatnim mirovinama ili drugim oblicima štednje – smatra prof. Šućur.
U suvremenom društvu starost je postala svojevrsna tabu-tema i uključuje uglavnom negativne konotacije vezane uz loše zdravlje i oslabljene sposobnosti. Pojmove vezane za starost uglavnom se bojimo upotrebljavati, tj. izbjegavamo starim ljudima reći da su stari misleći da ćemo ih na taj način uvrijediti. Učinimo da starost ne bude – sramota, upozorava J. Petrović.
– Da su stariji ljudi bogatstvo zajednice koja treba njihovo znanje i iskustvo, itekako su svjesna visokorazvijena, socijalno osjetljiva društva, ona u kojima je starost doista zlatno doba. Jer, briga o starijima, kao i koncept aktivnog starenja, ne bi trebali biti samo obveza obitelji i šire zajednice. Riječ je o civilizacijskom dosegu, ali i pitanju ljudskosti – poručuje ona.
Pogledajte i video: U požaru u staračkom domu smrtno stradalo šestero ljudi
Zasto se ima sredstava za financiranje neradnika i uhljeba u nevladinim udrugama a nema za skrb starijih ?