Pandemija koronavirusa ne posustaje, a u fokusu svih mjera za njeno suzbijanje isključivo je fizičko zdravlje. O psihičkom zdravlju malo se ili uopće ne vodi računa iako je ono preduvjet za normalno funkcioniranje i usprkos činjenici da koronakriza ostavlja posljedice na mentalnom zdravlju svakog od nas. A stručnjaci za mentalno zdravlje od početka su upozoravali da će se posljedice na tom polju osjetiti naknadno i bit će dugotrajnije. Anksiozno-depresivne smetnje zbog zdravstvene krize u porastu su. Kod onih koji otprije boluju od tih smetnji one se aktiviraju i intenziviraju, a javljaju se i kod osoba koje prije nisu imale tih teškoća.
Još smo u ranoj fazi...
U Klinici za psihijatriju Vrapče nakon lockdowna počeli su se vraćati njihovi stari bolesnici. Dnevno imaju do 40 prijama u bolnicu, od kojih su gotovo dvije trećine oni koji su i otprije imali neki psihički poremećaj i dolaze u pogoršanju svog osnovnog poremećaja. U ambulantnom sustavu imaju i do 250 pregleda dnevno. Za pojavu izraženijih psihičkih posljedica nakon nekog vremena dva su razloga, objašnjava doc. Petrana Brečić, ravnateljica Klinike za psihijatriju Vrapče. Prije svega je to naš prilagodbeni aparat koji se naprosto prenapreže i umara, a s druge strane objektivne okolnosti – socioekonomski učinci pandemije koji će u duljem trajanju pandemije biti sve izraženiji i kojih ćemo, paradoksalno, kada se sve smiri, biti svjesniji jer će znatno utjecati na naš život.
– Naš psihički aparat koji u ovom kontekstu doživljavamo kroz racionalni, emocionalni i ponašajni vid prilagodbe na krizne situacije, ali i na sve promjene u životu, nije beskrajan na način da ga ne moramo obnavljati i na njega paziti. Prilagodba dovodi organizam u stanje pripravnosti i omogućuje brzu reakciju u akutnoj krizi, ali ona je temelj našeg psihičkog funkcioniranja i traje stalno. Nažalost, mnogi i ne znaju da postoje prilagodbeni potencijali i da se oni troše, da postoje manje ili više dobri načini prilagodbe i da upravo oni velikim dijelom određuju kako ćemo se ponašati. Briga o mentalnom zdravlju, nažalost, uvijek je nekako iza brige o tjelesnom zdravlju. A bez mentalnog zdravlja nema govora, ne samo o osjećaju blagostanja kao odrednici zdravlja koja se odnosi na kvalitetu života, već nema govora ni o tjelesnom zdravlju. Zapadna civilizacija je civilizacija kulture tijela na koje smo jako orijentirani i u zdravlju i u bolesti. Ova pandemija i njezino trajanje možda će polučiti i neki pozitivan efekt: spoznaju da, osim što imamo glavu, u njoj imamo i psihički aparat koji u bitnom određuje kako ćemo funkcionirati. I da bez psihičkog zdravlja nema općenitog zdravlja – opisuje doc. Brečić.
Naime, način na koji se ponašamo nije samo posljedica onoga što nam se kaže (npr. u ovoj situaciji direktivne upute kako se treba ponašati spram održavanja protuepidemijskih mjera) već i način kako smo to proradili u svom psihičkom aparatu, kakvu smo odluku donijeli i je li ta odluka više racionalna ili emocionalna, kakve smo pri tome mehanizme obrane upotrijebili. U tome se bitno razlikujemo i različito doživljavamo svijet oko sebe, pa i sada ovu ugrozu. Stoga je briga za mentalno zdravlje briga koja mora biti neodvojiva od briga za tjelesno zdravlje.
>> VIDEO Hrvatski psiholozi: Kako pomoći osobama u samoizolaciji, ako ste zabrinuti za njihovo mentalno zdravlje
– Ponašanje u krizi jako se mijenjalo, od prvotnog straha prema nepoznatom i ugrožavajućem, a nadasve straha od nepoznatih posljedica i promjena načina života, racionalno smo pratili protuepidemijske mjere i donosili odluke za očuvanje svog zdravlja. Međutim, u situaciji kada izvana više ne vidimo ugroze (jedno vrijeme ne samo da nije bilo smrtnih slučajeva već nije bilo ni novih slučaja zaraze) racionalnost je počela popuštati. Ponovno je zavladala potreba održavanja rutine, načina života kakav smo živjeli, a sve u potrebi našeg psihičkog prilagodbenog aparata da se vrati u normalu, kao da se ništa nije dogodilo. To ćemo prepoznati i u drugim životnim situacijama, npr. nakon preživljenih težih bolesti uglavnom većina jedno vrijeme slijedi upute, potom se ponaša kao i prije. Počinjemo živjeti kao da se ništa nije dogodilo. To se događa i danas – govori doc. Brečić i ističe da je stoga važno osvijestiti zašto to radimo, zašto imamo potrebu banalizirati baš svaku situaciju.
Jedan od pokazatelja slabe adaptacije je i korištenje mehanizama obrane poput negacije, ismijavanja, podcjenjivanja. Određeni broj ljudi tako će se svemu rugati, ismijavati, producirati razne teorije kojima unose nemir, neće poštovati epidemijske mjere pa će svojim ponašanjem čak i ugrožavati druge. Time pokazuju da se zapravo ne mogu uspješno i adekvatno prilagoditi stresu.
– Teže je slijediti racionalnu odluku kada se oko tebe ništa zastrašujuće ne događa; kada nema osjećaja straha, kada nam se čini da je sve kako je i bilo. Zato stalno naglašavamo kako ćemo u duljem kontinuitetu morati mijenjati svoja ponašanja i to, naravno, iziskuje naprezanje našeg psihičkog aparata, opisuje psihijatrica i predviđa da će se u tom naprezanju, a posebice u situacijama emocionalnog umora, u duljem trajanju razvijati neki od psihičkih simptoma, ali i poremećaja. Psihički simptomi odjek su našeg psihičkog funkcioniranja, odjek prilagodbe. Stoga je razumljivo da u naglim prilagodbenim reakcijama poput početka pandemije razvijamo simptome koji su većinom bile normalne reakcije na “nenormalnu“ situaciju – osjećaj napetosti, nemira, gubitka koncentracije, osjećaja da se ne možemo opustiti, prekomjerne zabrinutosti, nesanice, redukcije raspoloženja, volje, ali i pojave brojnih tjelesnih simptoma. U duljem trajanju potrebe prilagođavanja zasigurno će se razvijati zamor psihičkog aparata, a njega ćemo detektirati preko pojave simptoma anksioznosti, depresivnosti, poremećaja spavanja, ovisnosti i dr. Ne očekujem veliki porast PTSP-a u užem smislu. Postoje vulnerabilne skupine koje su naročito ugrožene, a tu posve sigurno prominiraju osobe oboljele od psihičkih poremećaja. Naš zadatak je nikako ne zaboraviti na njih u ovim krizama, ne samo stoga što je njihova sposobnost prilagodbe drugačija, manjkava, maladaptivna već i stoga što prenapregnutost prilagodbe u njih dovodi do povrata njihove primarne bolesti. Posebnu pozornost u budućnosti treba usmjeriti i prema djeci, mladima, osobama oboljelima od kroničnih bolesti, starijoj populaciji i raznim socijalno ugroženim skupinama ljudi, a sve stoga što je u njih psihički aparat, tj. prilagodbeni sustav ili nedostatno razvijen, odnosno u razvoju ili je pak jako iscrpljen. Kod tih skupina u budućnosti možemo očekivati najjače odjeke ove psihičke krize – upozorava doc. Brečić i napominje da će prilagodba na socioekonomske i društvene posljedice ove krize biti drugi generator psihičkih poremećaja te da se još uvijek nalazimo u relativno ranoj fazi obiju vrsta psihičkih posljedica.
Osim toga, projekcije su “drugi val” predviđale na jesen, što je činilo jedan dio prilagodbe u smislu mobilizacije psihičkih snaga za taj period. Raniji dolazak od očekivanog, u ovom slučaju nakon samo tri tjedna, također postaje izvorom frustracije.
Porast nasilja
Nedavno predstavljeni rezultati istraživanja “Kako smo? Život u Hrvatskoj u doba korone” Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu pokazali su koliko su ove izvanredne okolnosti utjecali na nas.
– Istraživanje je pokazalo kako smo u prvom dijelu borbe s pandemijom dobro očuvali tjelesno zdravlje, no kako je psihičko zdravlje jednog značajnog dijela građana koji nisu fizički oboljeli ipak narušeno. Gotovo da nema osobe u našem istraživanju koja nije doživjela promjenu načina života tijekom pandemije, a svaka promjena zahtijeva prilagodbu, osobito one koje su jasno nepovoljne te uznemiruju i izazivaju osjećaj stresa. Prema našim podacima, najviše ljudi doživjelo je u prosjeku pet stresora. Najčešći su potres, razdvojenost od ranjivih članova obitelji, nemogućnost obavljanja važnih zdravstvenih pregleda, nemanje uvjeta za rad od kuće i promjena načina života zbog izolacije. Potres i promjena načina života u izolaciji dva su izvora stresa koji su najviše uznemirili naše sudionike – kaže prof. Gordana Kuterovac Jagodić s Odsjeka za psihologiju FFZG.
Među ispitanicima koje su prije pandemije imali psihičke smetnje, 37,4% procjenjuje da su se smetnje pogoršale, 16,8% da su se promijenile (npr. prije su bili anksiozni, a sada su depresivni), 34% procjenjuje da su iste, a poboljšanje primjećuje oko 11,8% sudionika. Gotovo polovica sudionika imala je izražene razine depresivnosti i/ili anksioznosti i/ili stresa. Svaka peta osoba se tijekom ovog razdoblja nosila s jakom ili izrazito jakom depresivnosti. Umjerena i blago izražena tjeskoba bila je također prisutna kod svake pete osobe, a 18% ih je iskazivalo izrazito visoke razine tjeskobe, 20% osoba imalo je umjerene i blage stresne reakcije, a nešto manje ih je bilo pod jakim i izrazito jakim stresom.
– Smetnje psihičkoga zdravlja najprije se osjećaju na subjektivnoj razini i ako su slabijeg intenziteta osoba može pokrenuti dodatne napore i mehanizme suočavanja i funkcionirati svakodnevno da se na njoj to ne vidi, kao ni u njezinoj efikasnosti na poslu ili drugim ulogama. Međutim, dugotrajno takvo stanje nije održivo i može rezultirati većim teškoćama mentalnog i tjelesnog zdravlja, narušenom slikom o sebi, gubitkom zadovoljstva životom i narušenim odnosima s drugima. Dobro je ako osoba može jasno komunicirati o svojim teškoćama i zatražiti pomoć i podršku kako od bliskih osoba, tako i od stručnjaka za psihičko zdravlje. Nije dobro zanemarivati taj aspekt našeg zdravlja jer nema zdrave osobe koja nije ujedno i psihički zdrava i zadovoljna – poručuje psihologinja prof. Kuterovac Jagodić. A uz to što svaka krizna situacija pogađa sve kategorije društva, dodatnim su posljedicama izložene žene koje žive s nasilnim partnerima, podsjeća Neva Tolle iz Autonomne ženske kuće.
– Rodno uvjetovano nasilje, pogotovo u vrijeme kriznih situacija, eskalira, o čemu nam svakodnevno govore žene koje se jave na naš savjetodavni telefon. Iz iskustva svakodnevnog rada s visoko traumatiziranim ženama koje su preživjele nasilje, aktivistice AŽKZ-a, psihologinja i odvjetnice potvrđuju da je kriza pandemije COVID-19, ali i iskustvo potresa utjecalo na intenzitet i učestalost nasilja protiv žena – navodi N. Tolle
Ako ćemo biti iskreni ljudski rod je slab, neodgovoran, pohlepan, zao. Strah za preživljavanjem ipak nije dovoljan da ugasimo svoju pohlepu i spašavamo planetu od sveg uništavanja koje činimo svakodnevno! Posljedice po naš opstanak tek dolaze, a bit će razornije....ovaj virus je tek početak.