U Kaliforniji je bolje, ali u Hrvatskoj je ipak ugodnije

Kaliforniju nazivaju zlatnom državom, obećanom zemljom i zemljom snova. Na spomen te američke savezne države mnogima će pasti na pamet San Francisco i njegov monumentalni viseći most Golden Gate, Los Angeles i njegova filmska tvornica snova u Hollywoodu, zabavni parkovi poput Disneylanda i Legolanda, nacionalni parkovi zadivljujućih prirodnih čuda kao što su Yosemite i Sequoia… Neki će odmah pomisliti i na Silicijsku dolinu, područje s najvećom koncentracijom visokotehnoloških tvrtki na svijetu, kilometarske pješčane plaže s neizostavnim surferima, ostatke Divljeg zapada, stare meksičke katoličke misije duž obale, ali i na proizvodnju vrhunskih vina, voća i povrća...

Površinom je veća od Njemačke, a ima više stanovnika nego cijela velika Kanada. Sa svojih četrdeset milijuna stanovnika najmnogoljudnija je američka savezna država, a treća po veličini nakon Teksasa i Aljaske. Gospodarstvo te najbogatije američke savezne države smatra se petim po veličini na svijetu. Prošle godine su, zahvaljujući prihodima u moćnoj tehnološkoj industriji, poljoprivredi i industriji zabave, pretekli čak i Veliku Britaniju, iako ima 26 milijuna stanovnika više. Kalifornija je stoga bila i ostala simbol nade, mogućnosti i prilika.

Mnogi su u toj pitomoj, plodnoj i suncem obasjanoj državi ostvarili svoj američki san, od prvih kopača zlata iz 1848., koje je privukla zlatna groznica, preko iseljenika iz naših krajeva početkom dvadesetog stoljeća, pa do suvremenih legalnih i ilegalnih migranata iz cijeloga svijeta. Iako je danas život u Kaliforniji skuplji nego u New Yorku, tisuće ljudi se ondje svakodnevno useljavaju iz drugih dijelova SAD-a, ali i svijeta kako bi potražili svoj komadić sreće. Među njima se posebno ističe bogatiji sloj Kineza i Indijaca koji za ozbiljan novac, a vrlo često i gotovinu, kupuju prekrasne obiteljske kuće u okolici Los Angelesa, San Francisca i Sacramenta. To je podiglo cijene nekretnina do neslućenih visina, pa si ih mlade obitelji vrlo teško mogu priuštiti. Prije samo tridesetak godina neki naši iseljenici kupovali su kuće za stotinjak tisuća dolara, a danas im je vrijednost viša od dva milijuna.

Velike mogućnosti

Zbog toga mnogi koji su u Kaliforniju došli bez ušteđevine, a takvih je najviše, mogu se skrasiti zahvaljujući kreditima. A ako želite pristojnu obiteljsku kuću i barem dva automobila, morat ćete raditi i dva posla kako biste sve to otplatili, što znači da ćete vrlo malo uživati u čarima te obećane zemlje. No, to rijetke odbija. Borba za uspjehom u Kaliforniji je velika. Ljude privlače velike poslovne mogućnosti, ugodno okruženje za život, ali i tamošnja industrija zabave, koja je uspjela potpune anonimce pretvoriti u milijunaše i zvijezde šoubiznisa. Među novijim doseljenicima mnogo je i mladih Hrvata, koji su proteklih godina pokušali pronaći sreću na američkom zapadu. Neki su, zahvaljujući dobrom obrazovanju iz Hrvatske i radnoj etici uspjeli pronaći dobar posao u korporativnom sektoru, drugi rade prilično teške poslove kako bi uspjeli pokriti sve kredite i troškove, a neki konobare u hollywoodskim restoranima kako bi netko od producenata uočio njihovo lice ili talent. Mnogi su i napustili Kaliforniju razočarani te potražili sreću negdje u Europi ili doma, jer su shvatili da je konkurencija velika, da im je obećana plaća bruto, a ne neto, te da su životni troškovi prilično skupi. Primjerice za vrtić u okolici San Francisca morate izdvojiti oko 400 dolara tjedno, odnosno 1600 dolara mjesečno, pa sad usporedite s cijenama koje plaćamo u domovini. O školstvu i zdravstvu, koje je u Hrvatskoj besplatno, suvišno je i govoriti, jer se ovdje sve plaća, pa ako želite dijete upisati na pristojno sveučilište morate početi štedjeti još od njegova djetinjstva ili će se školovati zahvaljujući kreditu, koji će vraćati čim počne raditi. Na plaćene dane dugog bolovanja možete zaboraviti, a žene obično dobiju plaćeni rodiljski jedva od šest do osam tjedana. Mnogi kažu da im nedostaje kvaliteta života koju su imali u Hrvatskoj, od kvalitetne hrane do slobodnog vremena za prijatelje, odnosno neizostavne kave. Ovdje se američka kava pije u hodu, a piće s prijateljima dogovara tjednima unaprijed jer nitko nema vremena. Udaljenosti su goleme. Sasvim je normalno putovati na posao svaki dan stotinjak i više kilometara te pritom zapeti u kilometarskim kolonama, unatoč autocestama sa šest kolničkih trakova. No, ipak mnogi sve to žrtvuju cijeneći vrijednost uređene zemlje u kojoj se poštuje i nagrađuje rad i sanjaju svoj američki san.

Popularno je biti Hrvat

Sjećam se kad sam prvi put boravio u Kaliforniji 1996., kao stipendist Croatian Scholarship Funda, najveće hrvatsko-američke zaklade za stipendiranje nadarenih studenata u domovini, koja je upravo u Sacramentu proslavila 30 godina djelovanja, gotovo nitko nije znao gdje je Hrvatska ili bi nas eventualno smjestili negdje u Rusiju. Ovaj put, od deset slučajnih sugovornika, u restoranima, u Uberu, na sveučilištima ili ulici, njih devet znalo je ponešto o Hrvatskoj. Većina nas je hvalila zbog nogometnog uspjeha u Rusiji. Barem polovica je pričala o ljepotama zemlje, a neki su i bili u Hrvatskoj. Troje ih je spomenulo hrvatsku predsjednicu kao „izvrsnu lidericu“, odnosno „zgodnu i pametnu“ političarku, a dvoje je znalo i za najbrži električni automobil na svijetu Mate Rimca. Hrvatska je sve poznatija u SAD-u zahvaljujući promociji, medijima, te povećanju broja američkih turista, ali i djelovanju naših iseljenika i njihovih potomaka.

Druga i treća generacija naših iseljenika, rođena i odgojena u tom dalekom svijetu svjesna je hrvatskih mogućnosti i prednosti. Daleko bolje uočavaju komparativne prednosti Hrvatske u odnosu na SAD i svijet od svojih roditelja i djedova, koji su često opterećeni poviješću, ideologijama i ranama iz komunizma. Neki od njih često putuju u domovinu, neki su zatražili hrvatsko državljanstvo jer im je to „cool“, a neki razmišljaju i o pokretanju posla u ovom dijelu Europe. No svi oni su sjajni promotori Hrvatske i njezinih potencijala među svojim vršnjacima. Kažu kako je biti Hrvat u Americi posljednjih godina „in“.

Mnogi su Hrvati ostavili svoj trag na američkom zapadu, zahvaljujući svojoj viziji, inovativnosti, radu i poštenju. Tako gotovo svi u čuvenoj američkoj vinskoj dolini Napa znaju za Miljenka Mikea Grgicha. Iako njegova čuvena vinarija Grgich-Hills nije najveća, jer godišnje proizvede samo oko 70.000 kutija vina, ali sve unaprijed proda, ona privlači najviše vinskih znalaca i turista. Devedesetšestogodišnji Grgich ovdje je legenda jer je zaslužan za promociju američkih vina u svijetu. Na čuvenom kušanju vina u Parizu 1976. najboljim na svijetu proglašen je njegov chardonnay iz 1973., čime je “ponizio” francuska vina i otvorio tržište malo poznatim kalifornijskima. O njegovu dolasku iz Hrvatske, s poluotoka Pelješca u Ameriku s par dolara u džepu i ostvarenju američkog sna već su napisane knjige i snimljeni filmovi. Danas se njegov poznati chardonnay prodaje za 96 američkih dolara (baš za onoliko koliko taj slavni vinar ima godina), a Miljenko i njegova kći Violet, koju američki mediji također opisuju kao vrhunsku poznavateljicu vina i koja je preuzela vođenje vinarije, svaki trenutak koriste za promociju svoje Hrvatske. Poznato je da su devedesetih na rodnom Pelješcu otvorili vinariju i zasadili vinograde te da im je to prije par godina dijelom stradalo u požaru, ali oni se ne predaju. Upravo rade na otvaranju malog obiteljskog hotela i organiziraju ture za američke prijatelje koji žele kušati hrvatska vina i uživati u njezinim ljepotama. Grgich je zaslužan i za to što je priznato da je čuvena kalifornijska vinska sorta zinfandel podrijetlom iz Hrvatske. Znanstvenici su, naime, dokazali da vuče podrijetlo od crljenka kaštelanskog, koji su naši iseljenici donijeli na obale Kalifornije.

To je ujedno dokaz da su naši iseljenici već stoljećima povezani s tim dijelom Amerike. Neki od njih su se toliko isticali predanim radom na farmama i plantažama da su čak inspirirali slavnog američkog književnika Jacka Londona, koji u svome romanu “Mjesečeva dolina” opisuje uspješne hrvatske poljoprivrednike te spominje Hrvate kao poštene, marljive i poduzetne ljude. Radili su u različitim djelatnostima - kao rudari, ribari, poljoprivrednici, mornari, trgovci... Zbog položaja i teških prilika u kojima su živjeli o njima uglavnom ne postoji pisana dokumentacija. Većina njih umirala je zaboravljena i nepoznata. Međutim, obilna dokumentacija postoji o hrvatskim misionarima, putnicima i istraživačima koji su, obrazovani na europskim učilištima, onamo počeli pristizati već u 17. stoljeću. Osim što su bili duhovni pastiri doseljenom puku te navjestitelji Radosne vijesti domaćem neobraćenom stanovništvu, Indijancima, misionari su bili aktivno uključeni u američki znanstveni, a djelomice i politički život.

Legendarni hrvatski kuhar

Isusovac Ferdinand Konšćak (1703.-1759.) iz Varaždina, neumorni misionar i svestrani istraživač, prvi je izradio zemljovid Kalifornije i dokazao da ona nije otok. Bio je veliki prijatelj, podupiratelj i izučavatelj indijanskog naroda. Prema sudu povjesničara, Konšćak je najveći pionir Kalifornije, osobito njezina južnog dijela, i jedan od značajnijih istraživača Sjeverne Amerike.

A kao trajni spomenik na prva stoljeća iseljavanja u Ameriku i snalaženje na Divljem zapadu i danas u srcu San Francisca, u jednoj od najskupljih ulica toga grada – Ulici Kalifornija, na broju 240 radi restoran Tadich Grill, najstariji restoran u Kaliforniji, kojeg su u doba zlatne groznice (1849.) otvorila trojica hrvatskih iseljenika, Nikola Budrovich, Frano Kosta i Antonio Gasparich. Ime je dobio po kasnijem vlasniku Johnu Tadichu koji se doselio u Kaliforniju 1871. To je službeno treći po starosti restoran u Sjedinjenim Američkim Državama koji kontinuirano radi do danas. Pritom uopće nije promijenio puno vlasnika. Naime, John Tadich prodao je dobro uhodani posao braći Buić iz Dubrovnika 1928., a restoran je i danas u vlasništvu te obitelji. Želite li ručati u tom restoranu neki od ribljih specijaliteta po kojima je poznat, morat ćete rezervirati stol danima unaprijed ili satima čekati u redu budući da je jedan od najpopularnijih restorana u San Franciscu, u koji rado zalaze poslovni ljudi i dogovaraju unosne poslove. A kad smo kod restorana, nezaobilazan je i Dan Tana’s u Los Angelesu, u koji zalaze holivudske zvijezde, a koji drži hrvatska obitelj Perenčević s partnerima. Tamošnji kuhar Neno Mladenović prava je legenda u tom filmskom dijelu grada.

Prema dostupnim podacima, prvo društvo koje su osnovali naši iseljenici u Kaliforniji bilo je “Slovinsko-ilirsko bratstvo i dobrotvorno društvo” osnovano 1857. godine u San Franciscu. Društvo je ubrzo okupilo nekoliko stotina članova, a pružalo je pomoć svim siromašnim doseljenicima iz hrvatskih zemalja. Iz tih godina postoji i zanimljiv povijesni podatak do kojeg je došao istraživač povijesti hrvatskog iseljeništva Amerikanac hrvatskog podrijetla Adam S. Eterovich. On je otkrio da je 1860. tročlano izaslanstvo Hrvata iz San Francisca pohodilo hrvatsku braću u Sacramentu, u povodu prve obljetnice “Hrvatsko-slavonsko-iliričkog društva”, udruge hrvatskih doseljenika u Sacramentu, te su im tom prigodom donijeli i “hrvatski crveno-bijelo-plavi barjak”. Tako se u današnjem glavnom gradu Kalifornije, Sacramentu, u kojem je tada živio značajan broj Hrvata, 26. studenoga 1860. prvi put zavijorila hrvatska trobojnica. Danas Hrvati nisu toliko prisutni u samom San Franciscu, koliko u njegovoj okolici, ali se zato u glavnom gradu Kalifornije, gdje je još očuvan i onaj njegov stari povijesni dio, nalazi jedan od najljepših hrvatskih kulturnih centara. Sagrađen je devedesetih na hrvatskoj zemlji, gdje su se desetljećima održavali piknici, u mediteranskom stilu. Mnogima je jedna od najljepših građevina u tom gradu, pa se nerijetko iznajmljuje za prestižna događanja. Ondje se svakog lipnja održava veliki iseljenički festival Croatian Extravaganza, a upravo je hrvatski centar bio domaćin i tradicionalnoj večeri Croatian Scholarship Funda, zahvaljujući kojem je više od četiri stotine talentiranih studenata u domovini dobilo vrhunsko obrazovanje. Utemeljitelji te sjajne organizacije 1989. su bili američki Hrvati druge generacije: dr. Robert Bronzan, George Kumparak, Tony Ujdur te Branko Barbir, koji je stigao u Kaliforniju početkom sedamdesetih i ondje sa suprugom Anom podigao četiri sina. Cijeli je život sanjao kako pomoći Hrvatskoj i s prijateljima došao do ideje da je najbolja pomoć domovini „stvaranje lidera kroz obrazovanje“.

Dalmatinski običaji

Uz hrvatski centar u Sacramentu, poznat je i onaj u San Pedru na obali. Ondje su nekada živjeli mahom dalmatinski ribari pa su prenijeli duh svoga starog kraja i u daleku Ameriku. Tradicionalno ribarstvo je propalo, ali ne i dalmatinski običaji u Kaliforniji. Inače, ovdašnji Hrvati su tradicionalno vezani uz Katoličku crkvu i svoje hrvatske župe. Najveća je Župa svetog Ante u Los Angelesu, a pored crkve koja se nalazi nedaleko do downtowna, i koja je sagrađena početkom dvadesetog stoljeća, ondje je devedesetih podignut i veliki hrvatski centar s multifunkcionalnom dvoranom. Često se ondje događaju mnogobrojne svečanosti, a običaj je da se nakon nedjeljne mise ondje ostane i na ručku. Kuhinja nudi prava hrvatska jela, mnogi do crkve putuju i po sat vremena i dulje, a to je jedinstvena prilika da vide zemljake. Za podizanje crkve u najvećem kalifornijskom gradu zasluženo je nekadašnje Hercegovačko društvo, koje je ovdje bilo jako utjecajno, a danas uz svećenike iz domovine svime upravljaju i sve pomažu mnogobrojni hrvatski donatori i volonteri, među kojima su obitelji Jordan, Bubalo, Brkić, Matijašević, Majić, Artuković, Buntić…

Mnogi naši iseljenici prate što se događa u domovini i prilično su dobro upućeni u sve prilike i neprilike. Vjeruju da će se politika više potruditi kako bi Hrvatska postala poduzetnija i učinkovitija te da će njihovi sunarodnjaci u domovini konačno pronaći kvalitetnije političare kojima će biti više stalo do hrvatske budućnosti nego do vlastite stranke, popularnosti i osobnih interesa. U tim nadanjima, dobar dio njih cijeli svoj život provede u raskoraku između stare i nove domovine sanjajući da će jednom Hrvatska postati Kalifornija Europe.