Većina onih koji kažu da je svaka žrtva žrtva, a svaki zločin zločin uglavnom lažu

Zločin je zločin i žrtva je žrtva. Bilo bi lijepo kada bi svi oni koji izgovaraju te riječi doista u njih vjerovali. Žrtve dijelimo i razlikujemo na mnogo načina. Na žrtve naših vlastitih i nekih tuđih obitelji. Na žrtve našeg i nekih drugih naroda. Na žrtve s prave i krive strane povijesti. Na žrtve naše ili tuđe etničke ili vjerske zajednice. Bili su toga svjesni hrvatski katolički biskupi kada su u povodu 50. obljetnice završetka Drugog svjetskog rata napisali: “Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice.

Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici?”. Uvjeren sam da su ove riječi univerzalno poželjan, prihvatljiv i svima izazovan putokaz prema pomirenju i miru. Ali, zašto onda upravo svi hrvatski katolički biskupi ne prednjače u prihvaćanju tog izazova? Zato što je opravdana sumnja da sami nisu vjerovali u to što su napisali. U samom tom pismu HBK iz svibnja 1995. ima vrlo problematičnih dijelova koji su u proturječju s navedenom porukom.

Na primjer, biskupi podsjećaju na osvetničke zločine koji su odmah nakon završetka rata počinjeni nad velikim brojem zarobljenih vojnika i civila te na činjenicu da se te žrtve u bivšoj državi i sistemu nije smjelo ni spominjati, a kamoli ih javno komemorirati. Zatim konstatiraju da su “poslijeratne žrtve, međutim, samo nastavak stradanja koja su, posebno u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, obilježila ove prostore od travnja 1941. do svibnja 1945. godine kada je ovdje bjesnio Drugi svjetski rat.” Ništa sporno. Ali itekako je sporno kada odmah u sljedećim rečenicama ovako opišu što se to točno i kome događalo od travnja 1941. do svibnja 1945. na ovim prostorima: “Hrvatski se narod u težnji za slobodom našao pod udarom snaga koje su mu to poricale i okrutno ga uništavale provodeći velikosrpski politički program.

Stradanje hrvatskog stanovništva, uništavanje čitavih naselja, mučenje i ubijanje civilnoga, nenaoružanog naroda obilježilo je te ratne godine zločinima i okrutnošću velikih razmjera. S druge su strane postupci režima u Hrvatskoj, osnovani na ideologiji rasne i nacionalne isključivosti, provodili osvetu i prouzročili žrtve koje se ne mogu opravdati obranom, već se moraju nazvati zločinima”. Zato ne čudi što će desetak godina kasnije oba hrvatska kardinala, Bozanić i Puljić, napisati predgovor, a svi ostali biskupi potpisom blagosloviti “Hrvatski martirologij XX. stoljeća”, veliku knjigu don Ante Bakovića koja se bavi isključivo hrvatskim katoličkim crkvenim osobama ubijenima za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata, dakle vlastitim žrtvama i tuđom krivnjom, isključivo komunističkom.

Čak i svećenike smaknute od nacista i ustaša Baković stavlja na dušu komunistima i partizanima, a njegov opis rata podudara se s onim biskupskim, samo što je još izravnije naklonjen ustaškoj NDH. Ta knjiga, naime, tvrdi da su za sve ratne strahote i ubijanja krivi komunisti i Srbi koji su se pobunili protiv hrvatske države. Naravno, ni Bakovićeva knjiga, ni biskupsko pismo ne spominju i ne objašnjavaju zašto je većina hrvatskih Židova morala životom platiti tu hrvatsku težnju za slobodom.

Naši se zločini priznaju onda kada se baš moraju i kada to od nas traži svijet, a i onda to priznanje služi samo zato da bismo još jače zaplakali nad vlastitim žrtvama i još žešće osudili zločine onih drugih koji su uvijek užasniji, okrutniji, nemilosrdniji i neljudskiji. I tako čine svi. Sjećamo se tvrdnji da naša slavna pobjednička strana u pravednom obrambenom i oslobodilačkom ratu nije mogla počiniti ratni zločin. A opet, među onima koji su se hrabro i principijelno odupirali takvom stavu prema Domovinskom ratu, ima mnogo onih koji će bez zadrške zapljeskati predsjedniku Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske koji u svibnju 2019. kaže: “Nitko nema pravo pobjednike proglašavati zločincima”.

Filoustaše govore o okupatorskoj komunističkoj Jugoslavenskoj armiji kao da u njoj nije bilo nijednog Hrvata koji se borio i poginuo za oslobođenje Hrvatske od zla nacifašizma i lažu da od svibnja 1945. do svibnja 1990. Hrvatska nije ni postojala. Javna televizija prikazuje filmove katoličke televizije Laudato o komunističkim zločinima koji nad “najvećom tragedijom hrvatskog naroda” plaču na isti način kao i sadašnja vlast u Srbiji zajedno s patrijarhom Srpske pravoslavne crkve zbog Oluje, ne spominjući nijednom riječju tragedije i strahote u prethodne četiri godine.

U jednom od tih filmova jedan franjevac objašnjava kako su njegova subraća 1945. iz Bosne bježala pred partizanima zato što je dolazeći komunistički režim bio nespojiv s njihovom vjerom. I nema nikoga da ga pita je li ustaški režim njihovu bogu bio miliji i ugodniji? Doista, nikada u fratarskim molitvama i komemorativnim misama nema hrvatskih junaka Neretve, Sutjeske i svih ostalih bitaka za oslobođenje od nacifašizma. Ali, s druge strane, reći za fratre smaknute na Širokom Brijegu bez suda nakon bitaka da su bili legitimni vojni cilj za mene je isto kao i opravdavati na sličan način zločine nad srpskim civilima u Medačkom džepu.

Kada bismo vjerovali da je svaka žrtva žrtva i svaki zločin zločin, onda bi nas morala jednako ganuti i priča biskupa Mrzljaka kojem su partizani po oslobođenju Vukovara odveli oca kao i priča obitelji onih Srba koji su na isti način već u ljetu 1991. odvođeni iz svojih domova i s ulica Vukovara ili Siska da se nikad više ne vrate. A povrh svega, čak i ljudi koji su inače humanisti i ne zagovaraju smrtnu kaznu, a kamoli metak u potiljak bez suda, spremni su žrtve zločina dijeliti po stupnju njihove nedužnosti. I zato su riječi da su žrtve žrtve, a zločini zločini, uglavnom laž i zato od njih nad svim našim grobištima nema ni pravde, ni istine, ni suosjećanja, ni kajanja, ni utjehe, ni pomirenja.