Vlada koja će voditi EU, bez Hasanbegovića

Ne bude li iznenađenja i izvanrednih izbora, Vlada koju ovih dana u pregovorima HDZ-a i Mosta pokušava formirati Andrej Plenković trebala bi biti prva hrvatska Vlada koja će predsjedati Europskom unijom. Već sama ta činjenica trebala bi podići standarde kadroviranja u toj novoj Vladi.

Hrvatska je, naime, zbog referendumske odluke Britanaca o izlasku iz EU došla na red za rotirajuće predsjedanje nešto ranije nego što je itko prije očekivao. Donesena je odluka da Hrvatska preuzima šestomjesečno predsjedanje Vijećem Europske unije u prvoj polovici 2020. godine.

To se sada možda čini dalekim i nevažnim, ali hrvatski ministri o čijim se imenima i resorima pregovara danas vjerojatno će, od siječnja do kraja lipnja 2020., predsjedati sastancima ministarskih Vijeća EU. Prije toga će se, osim svome poslu i svome resoru u Hrvatskoj, morati posvetiti i pripremi za predsjedanje tim resorom u Vijeću EU jer pripreme za preuzimanje rotirajućeg predsjedanja počinju puno ranije.

Ministri u novoj Vladi moraju biti iskreni demokrati, elokventni, moraju imati menadžerske sposobnosti jer će upravljati ne samo svojim kabinetima i svojim ministarstvima, nego sastancima i dnevnim redovima kontinentalnih razmjera. Moraju znati strane jezike, ne formalno u životopisu, nego vješto u stvarnom životu. Moraju znati slušati druge, a ne samo svoj glas, dakle biti ljudi dijaloga, a ne monologa. Ne smiju biti dosadni, nego moraju inspirirati ljude oko sebe. Ta Vlada ne smije biti retrogradna Vlada u kojoj će broj žena biti sramotno nizak poput broja zastupnica u novom sazivu Sabora. I da, na kraju, ali ne najmanje važno, ako nam je stalo do ugleda Hrvatske, među ministrima ne bi smio biti Zlatko Hasanbegović.

Čovjek koji je 1998. i 1999. s deklariranim fašistom Mladenom Schwartzom imao potrebu sudjelovati u kontraprosvjedu protiv onih mirnih prosvjednika koji su (ispravno) tražili povratak imena Trga žrtava fašizma u Zagrebu jednostavno nema dovoljan moralni i politički integritet da 2020. dođe u poziciju predsjedati Vijećem za kulturu Europske unije. Intelektualac koji je u stanju tvrditi da Ustav RH – koji kaže da se povijesno pravo hrvatskog naroda na punu državnu suverenost očitovalo, među ostalim, i “u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju II. svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske…” – zapravo uopće ne spominje antifašizam (kao da je pridjev antifašistički izveden iz neke sasvim druge imenice) ne može biti u poziciji da vodi europske sastanke u čijim se zaključcima racionalno i neideološki pokušava odvagnuti svaka riječ. Možete li zamisliti situaciju u kojoj Hasanbegović polemizira tvrdnjom da se u dokumentu koji spominje pridjev “europski” zapravo ne spominje Europa? Bila bi to iracionalna rasprava.

Istina, Europski parlament usvojio je 2009. rezoluciju kojom EU jasno osuđuje i nacizam i komunizam. Ali u njoj se također jasno kaže da su “europske integracije od samog početka bile odgovor na patnje koje su nanijela dva svjetska rata i nacistička tiranija koja je dovela do holokausta i širenja nedemokratskih i totalitarnih komunističkih režima u srednjoj i istočnoj Europi”. Nešto je dovelo do nečega i ne može se ovo drugo (totalitarni komunistički režimi) povijesno raskrinkavati i osuđivati s pozicije pjevanja pjesama, isticanja znakovlja i uzvikivanja pozdrava uvedenih u službenu uporabu za vrijeme ovog prvog. Dominantno povijesno iskustvo u zapadnoj Europi je nacizam, kaže spomenuta rezolucija EP-a, a srednja i istočna Europa doživjele su i nacizam i komunizam. No, Hasanbegović ne čini nikakvu uslugu ugledu Hrvatske u zapadnoj Europi kad legitimnu želju povjesničara da razjasni komunistički totalitarni režim miješa s nečim što zvuči kao apologetika onoga što zapadna Europa bez trunka sumnje doživljava kao izrazito negativno povijesno iskustvo.

Zar zaista naše partnere u EU u 2016. ili u 2020. moramo uvjeravati da, kad vide ljude u crnom kako marširaju Kninom pjevajući sramotne pjesme ustaškog, marionetskog režima nacističke Njemačke tijekom II. svjetskog rata, trebaju biti zadovoljeni odgovorom: “A tko će (pjevati te pjesme) ako neće IX. bojna HOS-a”? I zar se zaista trebamo čuditi kad reakcije dijela medija i javnosti u Europi na takve pojave i takvog ministra kulture graniče sa zgražanjem? Vrijeme je za hrvatsku Vladu (i za svakog ministra ili ministricu pojedinačno) od koje će Hrvatska imati koristi, a ne reputacijske štete.

>> Hasanbegović: Ekstremizam u HDZ-u nikada nije postojao, a ni u hrvatskoj politici općenito