Svi oni koji su uoči izbora zagovarali stvaranje velike koalicije, uz argument da bi složno vladanje HDZ-a i SDP-a značilo stabilnost koja je Hrvatskoj potrebna za provođenje stvarnih strukturnih reformi, mora da su se u nedjelju kasno navečer posljednji put ponadali, a u ponedjeljak poslijepodne ohladili od te ideje.
U noći s nedjelje na ponedjeljak Milanović kao da je zazivao stvaranje velike koalicije svoje gubitničke liste s pobjedničkim HDZ-om. “Treba nam stabilna Vlada i svatko od nas treba zatomiti taštinu”, rekao je.
No, kad je u ponedjeljak oko 14 sati izašao pred novinare kako bi objavio da je izgubio i da će pustiti da SDP izabere novog predsjednika, odbacio je mogućnost stvaranja velike koalicije. Ne samo izravnim riječima nego i činjenicom da nije bio u stanju ni čestitati predsjedniku HDZ-a Andreju Plenkoviću kao izbornom pobjedniku. Večer prije otišao je spavati uz poruku da treba zatomiti taštinu, ali već sljedećeg jutra taština se probudila, oprala zube, popila kavu i izašla pred kamere.
Zaista, može li biti velike koalicije negdje gdje ne može biti ni obične ljudske čestitke? Sve usporedbe s Njemačkom, Austrijom i drugim zemljama koje su iskusile veliku koaliciju dviju najjačih stranaka lijevog i desnog centra tu završavaju. Ni u jednoj od tih zemalja ne može se dogoditi da netko tko očekuje konstruktivnu suradnju odbija uputiti običnu čestitku.
Velike koalicije zahtijevaju ne samo dogovor lidera stranaka, pa zatim i najvažnijih tijela tih stranaka, pa zatim i kakve-takve suglasnosti stranačke baze, nego zahtijevaju i mukotrpne pregovore u kojima se operativno dogovaraju programi, razne politike i kadrovi. Operativan dogovor oko toga kako bi velika koalicija izgledala – tko je premijer, tko potpredsjednici Vlade, kome ministarstva, tko su zamjenici i pomoćnici u ministarstvima, što s javnim poduzećima – zahtijeva toliko staloženosti, dobre volje, strpljenja i konstruktivnosti, da ne spominjemo i operativne sposobnosti.
A u našem slučaju ne vidimo ni minimum dobre volje za čestitkom. Velika koalicija je u ovom trenu ne samo nepotrebna, jer postoji jasan pobjednik izbora, nego i nemoguća čak i kad bi bila potrebna. Za veliku koaliciju potrebni su veliki lideri, a u SDP-u ovog trena toga nema.
Za dugoročnu stabilnost Hrvatske nije preduvjet velika koalicija. Upravo suprotno, koaliranje SDP-a i HDZ-a u ovom trenutku možda bi donijelo kratkoročnu stabilnost, ali na srednji i drugi rok ne bi. Kad bi sad HDZ i SDP formirali Vladu koja bi provodila nepopularne reforme, otvorili bi politički prostor za rast Živog zida i Mosta, pa i nesretnog “hešteg premijera” Milana Bandića, u tolikoj mjeri da bi u sljedećem izbornom ciklusu te protestne stranke možda osvajale i relativnu većinu.
Za dugoročnu stabilnost Hrvatske ključno je da SDP dobije stvarno socijaldemokratskog lidera koji će tu stranku ustabiliti u demokratskom lijevom centru.
To se dogodilo u HDZ-u. Nakon Karamarka, koji je u stranci ugasio svjetlo (dok je svoju konspirativnu politiku vodio u Sheratonu, Panorami i drugdje, stranka je doslovno tonula u mrak), HDZ je uspješno preuzela puno stabilnija ekipa desnog centra.
Tu je i dalje latentni problem Zlatko Hasanbegović, koji možda očarava građane na ulici i birače koji su mu dali preferencijalne glasove na biralištima, ali koji i dalje ne vidi kakvu je štetu ugledu Hrvatske radio u vrijeme Karamarka. No Plenković je stabilizirao HDZ u desnom centru, gdje mu je i mjesto.
Kad bi na sličan način SDP sada postala stabilna, demokratski obnovljena stranka lijevog centra, to bi donijelo dugoročnu stabilnost Hrvatskoj jer bi se na vlasti mogle izmjenjivati stabilne vlade desnog centra i stabilne vlade lijevog centra. S Mostom kao trenutačno nespornom trećom opcijom koja, poželjno, demokratski i principijelno kontrolira i korigira većinskog partnera u koaliciji.
Upravo to, a ne nekakva na brzinu skrojena velika koalicija, donijelo bi stabilnost Hrvatskoj kroz najmanje sljedećih 10 godina, ako ne i više. Upravo to spriječilo bi radikalizaciju političke scene, koja bi dovela do zanemarivanja nužnih strukturnih reformi i nestabilnosti koja se održava na gospodarstvo.
Ono što se u protekla dva mjeseca dogodilo u HDZ-u, može se dogoditi i u SDP-u. Da je SDP obavio tu demokratski poželjnu transformaciju nakon gubitka vlasti na izborima u studenom 2015., vrlo bi vjerojatno danas bio u poziciji da formira novu Vladu nakon pobjede na nedjeljnim izborima. Ali bolje ikad nego nikad.
>> Koliko je Zoran Milanović izgubio u glasovima hrvatskih Srba?
Hasanbegović nije problem nego rješenje. Protekli period je pokazao koliko je kultura prožeta nepotizmom, korupcijom i političkom podobnošću.