Mnogi u Hrvatskoj, pa i ozbiljni političari, analitičari i novinari, ostavljaju dojam kao da zaista vjeruju da Europska unija i Bruxelles imaju utjecaj na hrvatsku politiku sličan legendarnoj sceni iz serije filmova “Nemoguća misija”.
Ta fantazija izgleda otprilike ovako. Hrvatski političar koji ima neke veze s Bruxellesom u jednom trenutku dobije poruku u kojoj ga instruiraju da se vrati u Hrvatsku, kandidira i odradi neku političku misiju za naručitelja te poruke, koja završava riječima “ova poruka će se samouništiti za 5 sekundi”. To je prilično maštovit pogled na političke događaje, ali je daleko od istine.
Niti je NATO poslao ili davao presudnu podršku svojoj bivšoj pomoćnici glavnog tajnika u utrci za predsjednicu države (iako je bilo i takvih percepcija u javnosti, a i Kolinda Grabar-Kitarović kao da se trudila ostaviti takav dojam jer je procijenila da joj to pomaže). Niti je diplomatska karijera koju je Zoran Milanović imao u drugoj polovici 1990-ih u Bruxellesu realno značila da je bolje kapacitiran voditi SDP i Vladu nego neki drugi koji nisu imali bruxellesko iskustvo. Niti bilo koji dio kolektivnog političkog Bruxellesa, kao sjedišta institucija EU, sada želi vidjeti Tonina Piculu na mjestu novog predsjednika SDP-a. Niti su EU, Bruxelles ili Europska pučka stranka srušili Tomislava Karamarka s mjesta predsjednika HDZ-a i poslali HDZ-ova europarlamentarca Andreja Plenkovića da preuzme stranku i kandidira se za premijera. To se dogodilo isključivo zbog samog Plenkovića: njegove ambicije, aktiviranja u realno neočekivanom i iznenadnom trenutku kad je Karamarko odlučio rušiti vlastitu Vladu, i njegove sposobnosti.
No, Plenković zna da dojam da iza njega stoje Europa i Bruxelles (ma što to značilo) ne može škoditi jer je u skladu s njegovim osobnim uvjerenjima da HDZ treba postati pristojna europska stranka pučke, demokršćanske orijentacije, pa je i u kampanji, a i nakon pobjede, svjesno eksploatirao takav dojam. U pobjedničkom govoru u izbornoj noći, koji je trajao osam minuta, gotovo je cijelu minutu Plenković posvetio nabrajajući imena europskih pučana koji ga podržavaju jer ga poznaju.
– Želim da iduća hrvatska vlast bude stabilna, na korist hrvatskih građana, da bude europski orijentirana. Upravo onako kako su nam to naši prijatelji tijekom proteklih dana ovdje poručili. I predsjednik naše političke obitelji Joseph Daul. I naša 25-godišnja prijateljica Doris Pack. Najutjecajniji talijanski političar u našoj obitelji Antonio Tajani. I predsjednik našeg kluba u Europskom parlamentu Manfred Weber. I u konačnici moj prijatelj, predsjednik Odbora za vanjske poslove i jedini u kontinuitetu u Europskom parlamentu od 1979. Elmar Brok. Teme koje su oni digli u ovoj kampanji su naše teme, hrvatske teme, ali i europske teme usmjerene na budućnost, i to će, dragi prijatelji, biti program buduće hrvatske Vlade – rekao je Plenković.
Ključna riječ – kompromis
Elmar Brok inače je predsjednik Zajednice europskih federalista, skupine koja se zalaže za EU kao federaciju, tj. za ono što se popularno (ili pogrdno) naziva Sjedinjenim Europskim Državama (aluzija na SAD je jasna) i što bi značilo prenošenje puno većeg dijela suvereniteta s nacionalnih država na EU. Nisu svi u redovima europskih pučana takvi federalisti, ali Brok, koji je Plenkovića pogurao da mu bude potpredsjednik odbora u EP-u, jest.
Iz razgovora s europskim pučanima čini se da su i oni pomalo iznenađeni veličinom HDZ-ove pobjede pod Plenkovićem. Ali sada žele Hrvatsku pokazati kao uzor drugima u EU.
– Vrlo smo ponosni, ne samo zbog Andreja, kojeg poznajemo, nego i zbog hrvatskih građana – kaže Antonio Lopez-Isturiz, glavni tajnik Europske pučke stranke i španjolski zastupnik u Europskom parlamentu. – Zašto smo ponosni? Zato što su hrvatski birači pokazali drugim europskim zemljama, koje uskoro idu na izbore, da poruka branjenja Europe može pobijediti na nacionalnim izborima.
U situaciji kad ljudi i na ljevici i na desnici imaju sklonost da budu populisti, Plenković je, nasuprot svim predviđanjima i anketama, pokazao da poruka branjenja Europe pobjeđuje. To pokazuje da razuman političar koji se drži europskih principa može dobiti povjerenje građana. A oni koji vrijeđaju, koji idu u populizam, na kraju izgube. Želimo postaviti Hrvatsku kao primjer koji treba uzeti u obzir i u Njemačkoj, i u Francuskoj, i u Nizozemskoj i drugim zemljama koje uskoro očekuju izbori – dodaje glavni tajnik europskih pučana (za kojega je, inače, još 2010. tada oporbeni lider Milanović izjavio da je “mali miš” i “bezveznjak”).
Koje su to europske teme o kojima Plenković i društvo govore? Kad bismo ih počeli nabrajati, ovaj bi članak otišao u sasvim drugom smjeru, a čitatelji kojima je do europskih tema stalo vjerojatno čitaju o tome kad redovito o njima izvještavamo, dok oni kojima do europskih tema nije uopće stalo vjerojatno imaju potrebu nastaviti ih i dalje ignorirati.
No, u biti i ukratko, kad Plenković ili bilo tko govori o europskim temama i europskom načinu vođenja nacionalne politike, govori ponajprije o jednoj stvari – o kompromisu.
– Kad vodite europsku politiku, upućeni ste na pronalaženje kompromisa. To je nešto što je potrebno u modernoj politici. Jer, kompromis vodi do rješenja. Ne možete u teškim situacijama reći da je nešto oduvijek bilo ovako i bit će tako, nego morate pronaći izlaz. A Andrej je to sposoban činiti – kaže Doris Pack, njemačka demokršćanka koja je bila zastupnica u EP-u od 1989. do 2914. godine. – Sigurna sam da će Vlada koju će voditi Andrej Plenković zaista raditi za građane i rješavati probleme koje Hrvatska ima – dodaje Pack.
Doris Pack osobno poznaje Plenkovića već 23 godine. Upoznala ga je 1993., kad je kao europarlamentarka s posebnim interesom za Hrvatsku i cijelu jugoistočnu Europu organizirala u klubu zastupnika europskih pučana sustav, koji funkcionira i danas, u kojemu mladi ljudi iz tih zemalja dolaze raditi kao stažisti u EP-u.
– On je bio prvi koji je kao stažist došao iz Hrvatske. I od tada do danas nismo izgubili kontakt. Pratila sam njegov profesionalni rad i uvijek bila impresionirana njegovim angažmanom i iskrenošću – kaže Pack.
Europska pučka stranka (EPP), kojoj pripada HDZ, najbolje je organizirana u smislu davanja podrške svojim članicama na nacionalnim izborima, što se vidjelo i kad su lideri europskih pučana dolazili pomagati Plenkoviću u kampanji, ali i davanja otvorenih savjeta i kritika u situacijama kad neka članica poput HDZ-a pod vodstvom Tomislava Karamarka odstupa od europskih vrijednosti. To se vidjelo kad je predsjednik EPP-a Joseph Daul 2014. za Večernji list javno govorio da Ruža Tomašić (tada HSP AS) ne može biti na listi HDZ-a za europske izbore jer ne dijeli iste europske vrijednosti kao pučani.
Partija europskih socijalista (PES), s druge strane, u puno je manjoj mjeri sklona dijeliti i kritike i podršku svojim članicama, a u Hrvatskoj je to SDP. Zoranu Milanoviću nitko od poznatijih kolega iz Europe nije došao pomoći u kampanji. Niti mu je itko dijelio javne kritike iz obitelji europskih socijalista, osim u jednom slučaju kad je potpredsjednica Europske komisije Federica Mogherini na jednom skupu europskih socijalista uoči summita EU prijateljski savjetovala Milanoviću da prekine blokadu graničnog prijelaza Bajakovo sa Srbijom jer je to besmislen i štetan potez. Kad su Milanović i SDP odveli Hrvatsku u sukob s EU zbog zakona poznatijeg kao Lex Perković, Milanovićevi prijatelji iz europskih socijalista svim silama su se trudili javno ne kritizirati takav Milanovićev potez iako su ga smatrali nepotrebnim i štetnim za Hrvatsku.
– On nije bio taj tip prijatelja kojemu stavite ruku na rame i kažete: Gledaj, Zorane, uspori, napravi kompromis... – govori Hannes Swoboda, bivši austrijski zastupnik u Europskom parlamentu, izvjestitelj EP-a za Hrvatsku i bivši vođa kluba zastupnika socijalista i demokrata u EP-u. Swoboda dobro i dugo godina poznaje Milanovića. On je s njime intenzivno razgovarao na vrhuncu krize Lex Perković.
– Ja sam pokušavao pronaći kompromis s njim i s Komisijom, i na kraju je rekao da će pronaći nekakvo rješenje. Ali ne mislim da je to rješenje pronašao iz uvjerenja. Na kraju je morao učiniti nešto, ali ne zato što bi bio fleksibilan i otvoren. Kad me slušao što govorim, uvijek se žalio na drugu stranu, na EU i Komisiju. Nije ga bilo lako uvjeriti. On je toliko uznemiren time što se netko miješa u njegovu odluku da nije bilo lako – prisjeća se danas Swoboda i dodaje:
– Zorana poznajem dugo godina. On nije čovjek sklon kompromisima, sklon pronalaženju zajedničkog jezika s ljudima i institucijama koje imaju drukčiji pogled na stvari. To mu je s jedne strane dalo snagu, ali s druge strane mu je to bila slabost. Na kraju, kao što smo vidjeli na ovim izborima, to samozadovoljstvo i osjećaj da je u pravu nije donijelo sreću ni njemu ni stranci.
Swoboda može govoriti o Hrvatskoj i SDP-u jer je bio izvjestitelj EP-a za našu zemlju, pozhttps://www.vecernji.hr/premium/je-li-plenkoviceva-pobjeda-jamstvo-za-europsku-hrvatsku-1113345navao je i Račana, vrlo dobro poznaje Milanovića, a sada smatra da je SDP-u potreban novi početak.
– Stranka treba nova lica i novu orijentaciju. Svuda je teška situacija za socijalnu demokraciju, posebno na Balkanu, ali mislim da stranka treba ponovno razmotriti svoju orijentaciju i pronaći osobe koje mogu to izraziti. HDZ je s Plenkovićem predstavio novo lice. Naravno, ostala su i stara lica, ali pobijedio je na izborima s porukom da je on novo lice, s novim inicijativama, s centra, lice koje nije radikalno. Nešto slično treba biti učinjeno i na strani socijaldemokrata – kaže Swoboda.
I on se slaže da je Milanovićevo koketiranje s nacionalizmom u predizbornoj kampanji naškodilo SDP-u.
Nemoguća misija ispunjena
– Uvijek sam imao dojam da kod Milanovića postoji i jedna nacionalistička crta. On je intelektualac, vrlo dobar u izražavanju misli, ali mislim da je uvijek imao i tu nacionalističku, a ponekad i anti-EU, iako neću reći antieuropsku, crtu. Uvijek je loše kad socijaldemokrati ili ljudi koji bi trebali biti u centru skrenu u nacionalizam. Vrijeme je za promjenu i SDP bi trebao biti na liniji koja je jasno hrvatska, ali ne nacionalistička – smatra Swoboda.
Ali, opet, to je samo jedan savjet austrijskog socijaldemokrata i bivšeg člana EP-a, ne nikakav naputak SDP-u iz Europe. O Hrvatskoj odlučuju njezini građani, o strankama njihovi članovi, a ne neka nevidljiva ruka iz Bruxellesa. Samo je pitanje je li nekome od hrvatskih političara s liderskim ambicijama stalo do toga da vodi hrvatsku politiku koordiniranu s europskim politikama ili nekome nije uopće stalo.
Plenković je, čini se, primjer nekoga kome je stalo do toga i nekoga tko je stekao prijatelje u EU, samostalno se odlučio vratiti u utrku za premijera, pobijedio i, čini se posve neočekivano, dao svojim prijateljima u EU nešto što mogu u svojim zemljama pokazivati kao uspjeh proeuropskih nad populističkim i nacionalističkim snagama. Nemoguća misija ispunjena?
>>Je li Plenkovićeva pobjeda jamstvo za europsku hrvatsku?
