Vučićeva laž koja ne smije i neće proći

Usporedba jedne države članice Europske unije i NATO-a s Hitlerovom Njemačkom je toliko degutantna da je možda najbolje da joj se uopće ne iskazuje dostojnost odgovaranjem na nju.

Za takvim jeftinim usporedbama prije Aleksandra Vučića (na račun Hrvatske) posezao je u novije vrijeme još samo turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan (na račun Njemačke), ne baš veliki primjer razboritosti među svjetskim vladarima. Ali Vučić je predsjednik Srbije i red je da mu se odgovori, ma koliko njegova teza bila netočna, neukusna i uvredljiva.

Tvrdnja da je “Hrvatska željela Hrvatsku bez Srba” povijesna je laž.

Još od Međunarodne mirovne konferencije o Jugoslaviji, Hrvatska se zalagala i pristajala na ponuđena rješenja koja bi, u samostalnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj, zajamčila građanima srpske nacionalnosti sva manjinska prava. Srbija je, sjetit ćete se, bila ta koja je odbijala sve takve prijedloge.

Čak i onda kad je u tom odbijanju ostajala potpuno usamljena: na čuvenom sastanku u Haagu u rujnu 1991. čak je i Crna Gora pristala na rješenje koje je ponudio lord Carrington, dakle svi lideri bivših jugoslavenskih republika osim Srbije i osim Slobodana Miloševića. Koji je potom, nakon što je već pokrenuo ratove, pokrenuo i operaciju karakternog atentata na Momira Bulatovića, koji pod pritiskom mijenja crnogorski glas iz “za” u “protiv”.

Na svakom, dakle, presudnom koraku, od haške konferencije u rujnu 1991. do plana Z4 neposredno uoči Oluje 1995., Hrvatska je pristajala, a srpska strana odbijala rješenje koje bi omogućilo ostanak hrvatskih Srba u Hrvatskoj. Tvrditi danas nešto suprotno, kao što tvrdi Vučić, izvrtanje je povijesti. Koje ne smije i neće proći.

Z4 je, inače, slovom i brojkom najveći argument koji ogoljuje Vučićevu izjavu kao uvredljivu laž: kad pronađe prijedlog plana kojim je Hitler nudio Židovima dio njemačkog teritorija na kojem će oni imati svoju državu u državi, tek tada Vučić, eventualno, može povlačiti svoje usporedbe. Do tada, neka se ne sramoti.

I na vrlo osobnoj razini, Vučić je taj koji je zamišljao Hrvatsku bez Srba - svojim čuvenim ratnohuškačkim govorom u Glini 1995., gdje je hrvatskim Srbima obećavao da više nikad neće živjeti u Hrvatskoj.

Usput, danas vidimo koliko je pogrešno bilo, i od predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i od ondje prisutnih novinara koji su pristali na tu igru, da se predsjedniku Vučiću na Pantovčaku servira press konferencija bez ijednog oštrog pitanja koje bi ga suočilo s njegovom nečistom savješću iz glinskog govora 1995. godine.

Milorad Pupovac, koji je sudjelovao na skupu u Bačkoj Palanci na kojemu je Vučić iznio taj dosad najveći, huškački napad na proces pomirenja i dobrosusjedskih odnosa, zaista mora pod hitno reći koju suvislu o ovom incidentu. I on, i Srpsko narodno vijeće, dokaz su da Hrvatska nikad nije “željela Hrvatsku bez Srba”.

Nažalost, mnogi to ni u Hrvatskoj ne razumiju. Kao što ne razumiju da, primjerice, toliko osporavan i napadan tjednik Novosti obavlja važnu i hrabru ulogu koja je u javnom interesu ne samo srpske nacionalne manjine, nego i javnom interesu Hrvatske kao društva.

Malo što demantira Vučića kao ljudi portretirani u novom broju Novosti u temi “Djeca kolone”, mladi koji su se vratili i grade svoju svakodnevicu u Hrvatskoj. Da, grade je mukotrpno, pri čemu im treba pomoći, kao i mnogim građanima hrvatske nacionalnosti u tim ratom opustošenim i osiromašenim područjima. Ali poanta je u stavu da “nije ovo moje više nego što je njihovo”, kao što je rekao svojedobno general Ante Gotovina kad je, u razgovoru za beogradski Kurir, pozvao hrvatske Srbe da se vrate na svoja ognjišta. Malo što demantira ovu najnoviju Vučićevu laž kao i ta izjava iz studenog 2011. godine.

Što nas dovodi do nečega za što ne možemo baš reći “malo što demantira Vučića kao”… Thompson. Malo tko je, tko za sebe tvrdi da toliko voli Hrvatsku, učinio toliko reputacijske štete svojoj Hrvatskoj kao pjevač Marko Perković u posljednjih par tjedana. Njegovi nastupi i oni tekstovi njegovih pjesama koji otvoreno koketiraju s ustaštvom prevode se i problematiziraju u globalnim medijima od Financial Timesa do Foreign Policy, što sve škodi Hrvatskoj.

A sam Thompson, koji je imao dosad bezbroj prilika i još uvijek (svakim danom) ima priliku da se distancira od koketiranja s ustaštvom, to se niti ne trudi ispraviti. Na njegovim koncertima naprosto je nužna odlučnost i revnost kakvu je, primjerice, pokazala austrijska policija prema ljudima koji zloupotrebljavaju komemoraciju u Bleiburgu za dizanje desnice u nacistički pozdrav.

Marko Perković Thompson: Koncert u Glini