Prošle su pune 34 godine od kako su, 2. kolovoza 1990., prve iračke postrojbe, u jutarnjim satima, prešle iračko-kuvajtsku granicu i ušle u Kuvajt. Za samo dva sata okupirale su glavni i najveći grad te zaljevske države, Al-Kuwait, a u iduća dva dana 88 000 iračkih vojnika 'pregazilo' je brojčano inferiornu, kuvajtsku vojsku, koja je imala tek oko 20 000 vojnika. Vladar Kuvajta, šeik Jaber al-Ahmed al-Sabah, s obitelji i najbližim suradnicima, izbjegao je iz svoje, doslovno preko noći okupirane, zemlje te se sklonio u Saudijsku Arabiju. S druge strane, njegov je susjed, Saddam Hussein, slavio proglasivši Kuvajt 19. iračkom provincijom. Razlog za slavlje Iračana bio je bogat 'ratni plijen', jer okupacijom Kuvajta Irak je tada zagospodario s čak 20 posto svjetskih rezervi nafte, što je za zemlju koja je nakon višegodišnjeg rata s Iranom bila pritisnuta ekonomskom krizom, bilo svjetlo na kraju tunela.
Upravo su izvori nafte od siromašnog Kuvajta, čije je stanovništvo preživljavalo baveći se uzgojem školjki bisernica, bili temelj na kom je izrastao jedan sasvim novi Kuvajt, koji se ubrzo svrstao u elitni red najbogatijih zemalja svijeta. Dok je s jedne strane rat s Iranom gurnuo Irak u ozbiljnu, ekonomsku krizu, isti je taj rat novopečenoj, bogatoj, arapskoj zemlji bio brat, odnosno dodatan vjetar u leđa, jer je Kuvajtu otvorio nova tržišta za naftu. Mnogim čelnicima zemalja Bliskog istoka to plasiranje dodatnih barela nafte nije se svidjelo. Najviše se razbjesnio tadašnji predsjednik Iraka, Saddam Hussein, koji je okrivio Kuvajt da, iz zajedničkih naftnih polja, krade naftu, odnosno da crpi više od dozvoljenih količina, čime umjetno održava nisku cijenu nafte na tržištu.
No, iako se činilo da je razlog iračkog napada bio isključivo novac koji je Kuvajt vrtio na prodaji nafte, u pozadini svega bio je i još jedan veliki razlog - 65 milijardi dolara zajmova koje je Kuvajt odobrio Iraku u vrijeme iračko-iranskog rata. Kada je taj rat završio svi pregovori o vraćanju spomenutih zajmova su propali. Saddamu Husseinu, koji je očekivao da će taj dug njegovoj zemlji biti oprošten, traženje povrata novca bila još jedna kap koja je dopunila već prepunu čašu. Prelila ju je odluka Kuvajta o povećanju proizvodnje nafte, u ljeto 1990., koja je u Iraku protumačena kao prva faza američkog plana destabilizacije Iraka, što je pokrenulo iračku odluku o invaziji na Kuvajt, koja je počela 2. kolovoza, 1990. Bio je to ujedno i pokušaj da se 'jednim udarcem ubiju dvije muhe' - da se poništi veliki dug Iraka prema Kuvajtu te da se, kroz iskorištavanje kuvajtskih, naftnih polja, osigura novi izvor za financijski oporavak Iraka, koji je bio pred bankrotom zbog troškova osmogodišnjeg rata s Iranom.
Iračka akcija i američka reakcija
Potez Saddama Husseina nije prošao bez odgovora. Nakon iračkog osvajanja Kuvajta Vijeće sigurnosti UN-a je u više navrata zatražilo povlačenje iračke vojske iz te zemlje. Saddam Hussein je to ignorirao te je 6. kolovoza Vijeće odobrilo američki trgovinski embargo, a tri dana kasnije, 9. kolovoza, započela je operacija 'Pustinjski štit'. Američke postrojbe krenule su prema Perzijskom zaljevu, a Saddam Hussein je mobilizirao oko 300.000 vojnika. Dana 29. studenoga, 1990., UN je odobrio upotrebu sile protiv vojnih snaga Iraka. Osim SAD-a i Kuvajta, u međunarodnu koaliciju, koju je sastavio tadašnji predsjednik SAD-a, George Bush (stariji), ušle su i Francuska, Italija, Velika Britanija, Kanada, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Katar, Omar, Sirija, Maroko, Egipat, Pakistan i Bangladeš.
POVEZANI ČLANCI:
Početkom 1991., samo nekoliko mjeseci nakon iračkog osvajanja Kuvajta, oko 700 000 vojnika savezničkih snaga, među kojima je bilo čak 540 000 Amerikanaca, krenulo je u napad na iračke snage, koje su tada brojile oko 650 000 vojnika. U četiri sata i trideset minuta, 16. siječnja 1991. godine, započela je velika, američka vojna operacija - 'Pustinjska Oluja'. S nosača zrakoplova u Perzijskom zaljevu poletjeli su tada američki i britanski avioni, a u noći na 17. siječnja 1991., međunarodna koalicija izvršila je prve zračne napade na Bagdad. "Pozivamo sve Arape, sve borce vjernike da se priključe džihadu. Pozivamo vas da napadnete snage zla, izdaje i korupcije, da napadnete njihove interese. To je vaša obveza!", poručivao je tog siječnja 1991. godine, Saddam Hussein. Borbu protiv međunarodne koalicije pokušao je prezentirati kao vjerski rat, no kako sve do početka Zaljevskog rata većina tamošnjeg stanovništva nije bila podložna 'vjerskim manipulacijama', njegov apel nije naišao na odjek.
Nakon pet tjedana bombardiranja, 24. veljače 1991. godine, započela je velika kopnena akcija 'Pustinjska sablja', savezničke, kopnene jedinice ušle su u Irak i Kuvajt, a četiri dana kasnije Husseinova je vojska, nakon sedam mjeseci boravka u Kuvajtu, bila poražena. U povlačenju su uništili više od 700 naftnih izvora, a gašenje onih koje su zapalili trajalo je gotovo devet mjeseci. Već 28. veljače, američki predsjednik, George Bush, proglasio je prekid vatre. Nakon nešto više od mjesec dana, 3. travnja 1991. godine, UN je ratificirao rezoluciju 687, prema kojoj je sukob bio završen. Iako je dio sankcija Iraku tada ukinut, na snazi je i dalje ostala zabrana trgovanja naftom, a uvjet je bio da Irak uništi oružje za masovno uništenje. Rezolucija, koju je Irak prihvatio 6. travnja, ratificirana je 11. travnja, no, 'Pustinjska oluja' bila je početak kraja Saddamove vladavine, koja je okončana 2003. godine.
Vojna operacija 'Pustinjska oluja' imala je snažne 'nuspojave', utjecala je na čitav Bliski istok, ali i pokrenula revoluciju u izvještavanju o ratnim operacijama. Iako je medijsko praćenje rata započelo još u Vijetnamu, tek je operacija 'Desert Storm' donijela mogućnost izravnog i stalnog praćenja toka ratnog sukoba te je, zahvaljujući suvremenim tehnologijama, Zaljevski rat bio prvi u povijesti koji je uživo prenosila televizija. Od samog početka ratna su zbivanja pratile tri glavne američke mreže te novi CNN koji je tijekom prvih dana bombardiranja bio i jedina informativna mreža koja je uživo izvještavala iz apartmana hotela 'Rashid'. 'Mobilizirani' su izvjestitelji i stručni komentatori, inženjeri i producenti te je, zahvaljujući njima, CNN 24 sata izvještavao s ratišta uživo. Čak i nakon što je Vlada upozorila novinare da bi, zbog bombaških napada, njihova sigurnost mogla biti ozbiljno ugrožena, dopisnici CNN-a iz Bagdada, Bernard Shaw, John Holliman i Peter Arnett, sa svojim su timovima odlučili ostati.
Poput bizarnog reality showa
Mediji su tada imali i pristup vojnim inovacijama, dobivali su snimke kamera koje su bile instalirane na visokotehnološkom oružju usmjerenom na iračke ciljeve, što je dalo potpuno novu, futurističku dimenziju izvještavanju. Gledatelji diljem svijeta, mogli su, na malim ekranima, uživo, gledati kako projektili pogađaju ciljeve, uživo se pratilo i polijetanje lovaca s nosača zrakoplova, a mnogi i danas pamte spektakularan, noćni prijenos osvijetljenog neba nad Bagdadom. Na računalima su se tada mogli vidjeti čak i ciljevi i to par sekundi prije no što su bili bombardirani i razoreni. Ipak, unatoč svim tim novim tehnologijama koje su omogućile prijenos ratnih operacija uživo, u pogledu slobode medija politika SAD-a bila je tada restriktivnija nego u Vijetnamskom ratu. TV mreže su se najviše oslanjale na informacije i foto-materijale koje im je dostavljala vojska. Samo su odabrani novinari smjeli, uz prethodno odobrenje vojske, posjetiti prve crte bojišnice te u nazočnosti časnika razgovarati s vojnicima, a sva izvješća s terena podlijegala su naknadnoj cenzuri.
POVEZANI ČLANCI:
Iako je tada glavni, američki general, Norman Schwarzkopf, tvrdio da SAD, s pomoću visoke tehnologije, na frontu provodi „kirurški precizne zahvate", te vojne operacije gotovo da i ne pogađaju civilno stanovništvo, ispostavilo se da to i nije bilo baš tako, nakon čega je ponovo 'aktiviran' pojam - "kolateralna šteta", koji je prvi put upotrijebljen 1961. godine. Vijetnamski je rat snažno propagirao njegovo korištenje kao eufemizma kojim se prikrivaju civilne žrtve i materijalna razaranja, kao posljedice vojnih djelovanja. Kolateralnom je štetom tako nazvano i 408 civila koji su poginuli kada je 13. veljače, u predgrađu Bagdada, bombardirano sklonište, jer je američka strana tvrdila da je upravo tu smješten irački vojni stožer.
Profesor sa Sveučilišta Columbia, Douglas Kellner, upozorio je stoga da su mediji prezentirali rat kao uzbudljivu priču – pretvarajući ga u dramatičan, domoljubni spektakl. Kritičan je bio i novinar i voditelj emisije "Nightline" na ABC-u, Ted Koppel, izjavivši - "Nisam siguran da je u interesu javnosti gledanje nečega što se čini kao bezbolan rat, kada je možda 50.000 do 100.000 ljudi, na drugoj strani, umrlo!“