Povjesničar, arhivist, kulturni radnik, publicist, neumorni istraživač i čuvar hrvatske baštine koji je iza sebe ostavio neprocjenjivo blago, tako se u najkraćim crtama može opisati život i djelo Emilija Laszowskog. Na njegov poticaj osnovan je 1907. godine Muzej grada Zagreba (MGZ), čiji je bio prvi ravnatelj i kustos. Uz blagoslov tadašnjega gradonačelnika Milana Amruša, pretražio je podrume zagrebačke vijećnice i naišao na vrijedne spise koji su bili u katastrofalnom stanju jer su ih uništavali vlaga i plijesan. Spasio ih je od propadanja te sušio u Kuli nad Kamenitim vratima, u kojoj se, nakon osnivanja, nalazio Gradski muzej, knjižnica i arhiv, govori nam Dajana Batinić, viša dokumentaristica MGZ-a i jedna od autorica hibridnoga izložbenog projekta "Laszowski – utemeljitelj".
Državni arhiv, knjižnica, Turopolje...
S druge dvije autorice, muzejskom savjetnicom Aleksandrom Bugar i višom knjižničarkom Milenom Bušić, godinu dana vrijedno je radila na virtualnoj, točnije mrežnoj izložbi koja svoju fizičku ekstenziju ima u prostoru MGZ-a u obliku minipostava. Oni će se do kraja projekta sredinom svibnja 2025. ciklički izmjenjivati, a bit će ih osam do deset, tematski povezanih s utemeljiteljem muzeja.
VEZANI ČLANCI:
Laszowski je i prije njegova službenog otvorenja, ističe D. Batinić, skupljao predmete za fundus, od kojih su mnogi pronašli mjesto u stalnom postavu. Škrinja za čuvanje gradskih povelja, zastava Gradeca i nadgrobni spomenik Julijane Gaj, majke ilirskog preporoditelja Ljudevita Gaja, samo su neki od vrijednih eksponata, koje je i nakon umirovljenja, sve do smrti, nastavio poklanjati muzeju.
– U tom vremenu, krajem 19. i početkom 20. stoljeća, bilo je jako važno promovirati kulturnu baštinu. Zagreb tada još nije imao sve danas općepoznate kulturne institucije koje su u nekim europskim državama postojale – napominje Aleksandra Bugar.
Laszowski je, dodaje, bio utemeljitelj i drugih važnih ustanova, kao što je Državni arhiv u Zagrebu, a s Velimirom Deželićem st. osnovao je gradsku knjižnicu, kojom je i upravljao od 1909. do 1936. godine. Sudjelovao je i u osnivanju Društva za spasavanje, prethodnice Hitne pomoći u Zagrebu, kojemu je bio prvi, privremeni predsjednik sve do izbora stalnoga, Miroslava Kulmera, a potom je obnašao dužnost tajnika.
Jedino stalno zaposlenje pak bilo mu je ono u Zemaljskom arhivu u Zagrebu, u kojemu je proveo gotovo 50 godina, a od 1925. i na funkciji ravnatelja. Sve ostale poslove obavljao je, rekli bismo, pro bono, a bio je i član brojnih povijesnih i kulturnih institucija te osnivač Družbe "Braća Hrvatskoga Zmaja". Društvo koje je aktivno i danas u tom je razdoblju bilo jako važno za oblikovanje kulturnog i društvenog života metropole, održavajući javna tematska predavanja, postavljajući spomen-ploče znamenitim Hrvatima, ali i organizirajući razna događanja, pa i poznate zabave. A rad Laszowskog u Družbi posebice se istaknuo kod prijenosa posmrtnih ostataka Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana iz Bečkoga Novog Mesta u Zagreb, čiji je doček 1919. bio veliki događaj na kojem se okupilo mnoštvo ljudi iz svih krajeva zemlje. Također je dogovorio prijenos posmrtnih ostataka Ivana Antuna Zrinskoga te Eugena Kvaternika, Vjekoslava Bacha i Ante Rakijaša, a na njegovu je inicijativu knez Thurn und Taxis darovao hrvatskome narodu stari grad Ozalj, u kojemu je poslije uredio Zrinsko-Frankopanski, danas Zavičajni muzej.
Za povijest je Emilij Laszowski bio zainteresiran od malih nogu, posebno su ga zanimali srednjovjekovna Hrvatska, plemstvo i genealogija, a može se reći da je bio i istinski historičar Zagreba. U prošlost metropole zaljubio se zahvaljujući uzoru i prijatelju Ivanu Krstitelju Tkalčiću. Latinski mu je bio poput materinskog jezika te je u svojem arhivskom radu, čitanju i prepisivanju starih spisa bio nenadmašan. Iza njega je i izuzetno plodan publicistički rad pa mu se pripisuje više od četiri tisuće djela, članaka, crtica, rasprava, osvrta i priloga, knjiga i brošura, neke od tekstova objavljivao je, među ostalim, u Prosvjeti, Narodnim novinama, Hrvatskom kolu, a okušao se i na uredničkim pozicijama, primjerice u glasilu Hrvatski zmaj. Često je pisao o svom rodnom Brlogu, koji je bio i tema njegova prvog djela, a neka od najpoznatijih su "Hrvatske povijesne građevine", "Stari i novi Zagreb", "Rudarstvo u Hrvatskoj" te "Povijest plemenite općine Turopolja nekoć Zagrebačko polje zvane". Upravo tim djelom zadužio je Turopolje, zbog čega ulica u Velikoj Gorici nosi njegovo ime, ali ne i u Zagrebu, gradu u kojemu je proveo najplodonosnije godine.
VEZANI ČLANCI:
Prisutan u društvu, pa i na karikaturama
– Upravo to želimo promijeniti i ukazati na njegovu ostavštinu. Za života je bio izrazito prisutan i priznat u javnom životu Zagreba i Hrvatske, to je vidljivo i kroz pojavnost u tiskovinama, čak i onu šaljivu. Naime, naišli smo na više njegovih karikatura u, primjerice, satiričnom listu Koprive ili Pilule, no nekako je poslije smrti Laszowskog razgovor o njemu zamro – govori Milena Bušić.
Kratko je vrijeme, naime, bio i ravnatelj Ratnog arhiva i muzeja NDH, a kad je maknut s te pozicije, ostavljen je bez prava na mirovinu. To ga je dovelo do ruba egzistencije, a nakon Drugog svjetskog rata završio je u logoru. Znanci su ga uspjeli spasiti, a preminuo je 1949. godine.
