Tko je bez grijeha, neka baci prvi kamen – rekao je večer uoči sprovoda Pavle Kalinić, jedan od najbližih gradonačelnikovih suradnika, i tako evocirao možda najbriljantniji nastup Milana Bandića.
Bilo je to 2002. kada je zbog manje prometne nesreće pokušao pobjeći policiji, nakon čega je na presskonferenciji novinarima rekao baš to: „Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen.“ Riječ je o vrlo znanoj evanđeoskoj zgodi u kojoj farizeji Isusu dovode ženu uhvaćenu u preljubu, za što je kazna smrt kamenovanjem. Isusu ne odgovara ni ženu osuditi, jer bi time ukinuo svoj poziv na opraštanje, ni osloboditi je – jer se predstavlja kao čuvar Zakona.
Isus u toj situaciji izgovara tu slavnu rečenicu, na što okupljeni odustaju od kamenovanja i razilaze se. Ta je rečenica postala poslovična u situacijama u kojima se poziva na oprost – a tako je i djelovala na spomenutoj presskonferenciji: okupljeni novinari nisu nakon tog poziva bili posebno oštri prema gradonačelniku.
No biblijska situacija nije bila posve paralelna zagrebačkoj. Gradonačelnik je izgovorio Isusovu rečenicu iako je bio na mjestu grešnice, dok je žena iz evanđelja šutjela. Izgovarajući tu rečenicu, gradonačelnik se s pozicije grešnice, tj. grešnika, premjestio na poziciju Isusa, tj. moralnog i zakonodavnog autoriteta – i njome oslobodio sam sebe.
Taj izniman retorički efekt uspio mu je iz dva razloga: prvi je bio jer je biblijski stil vrlo dalek od političkog i njegova je evokacija u tom trenutku bila neočekivana; drugi je razlog taj što je evocirana zgoda relativno poznata i okupljeni su znali što znači. Slušatelji su, dakle, prepoznali poziv na oprost, a istovremeno nisu imali vremena uočiti da je riječ o pogrešnoj primjeni – jer u sudskom postupku okrivljeni ne može tražiti oslobađanje na temelju eventualne moralne nesavršenosti suca.Na sprovodu je bio i sarajevski gradonačelnik Abdulah Skaka, iz grada koji je 2014. Bandiću oduzeo titulu počasnog građanina.
I tada se Bandić usporedio s Kristom: „Dvaput sam u životu padao, i još ću jednom. Sigurno ću i treći put pasti. Baš kao i Isus Krist. Past ću na 9. postaji, kao i Isus na svom križnom putu. Ali nakon tog mog trećeg pada slijedi uzlet u nebo. To vam jamčim, u to možete biti sigurni. Tek ako klečiš, možeš ustati i ići naprijed. Ja sam sâm sebi najveći neprijatelj, a kad je tako – samo nebo je granica!“ Da, bio je sam sebi najveći neprijatelj, a za prelazak nebeske granice bio je i spreman i nespreman.
Nije si dao izgraditi grobnicu, ali rezervirao je za nju mjesto, i to prilično lukavo: na početku Arkada, ali s vanjske strane; nije u Aleji velikana, da ne bi netko prigovorio, nego na ulazu u nju; i u smrti je politički ambivalentan jer jednim okom gleda spomenik poginulim partizanima, a drugim poginulim braniteljima.
Ugodno mjesto, po strani, a u središtu, u jutarnjoj sjeni i na popodnevnom suncu.Pa, iako se ne pokapamo na istim mjestima, svi na kraju od nekretnina dobijemo dva ista kvadratna metra. To je mjera svih naših nastojanja i šteta je da se toga ne sjetimo za života. Sprovodi su zato svi jednaki i mediji nemaju tu o čemu izvijestiti. Pred šutljivim i mračnim veličanstvom smrti nebitno je jesu li autobusi dovozili mnoštvo ožalošćenih, je li bilo dronova i COVID redara, jesu li se poštovale epidemiološke mjere, tko je što rekao i je li bio biskup ili predsjednik Republike.
Sva izvješća stanu u dva retka: Milan Bandić izbjegao je svemu zemaljskom kamenju, ali stao je pred strašnog suca s kojim se volio uspoređivati.
Milan Bandić je posljednji put pozdravljen uz pjesmu Kiće Slabinca "Otišao je otac moj polako"
.....sad će interesne skupine se obračunavati zbog plijena koji je Bandić pošteno raspodjelio.....a ponovna podjela bi mogla biti na ulicama Zagreba....znači zaštitne prsluhe....silaze jedni dolaze drugi.....