Koliko god puta to doživite od bliske osobe, uvijek ste iznova iznenađeni, započeo je Ljubo Jurčić, ekonomist i sveučilišni profesor, nakon sprovoda o Milanu Bandiću, s kojim je proveo veći dio djetinjstva igrajući nogomet.
- Pa smo otišli studirati i razišli se svako na svoju stranu. Zadnjih 20-ak godina, kako sam ja upao u politiku, onda smo se opet više počeli viđati. Nismo uvijek bili politički sukladni, ali smo uvijek bili toleratni. Kada bi i došli do nekog sukoba, onda bismo samo se samo vratili na djetinjstvo i rekli ma čemu to, nastavlja.
Na pitanje o najdirljivijem dijelu sprovoda Jurčič je jedva suspregnuo suze, govoreći kako mu je bilo najteže kada mu se počeo obraćati.
- Po svemu ću ga pamtiti. Kad sam ga vadio iz rupe jer je upao na glavu naganjajući loptu, i tako sto drugih stvari. Kad smo radili gluposti, krali tuđe trešnje i bježali dok su vikali na nas. Ma gluparije. On je igrao dobro i volio je nogomet. Nikada se nije ljutio, nastavlja Jurčić te spominje kako mu je uvijek pomagao jer ga je tako zamolila Bandićeva majka Blagica.
- Kako sam ja bio malo smireniji, a on malo aktivniji, njegova mama Blagica mi je rekla jednom da čuvam njenog Milana. I uvijek sam mu pomogao, naše majke su bile prijateljice i nisam mogao nikada ne pomoći Blagičinom sinu, govori.
- Sve ostalo prolazi, na kraju ostaje kakav je bio čovjek. Naravno da je bilo grešaka, ali tko ne griješi? Kada pogledate što je sve napravio u gradu, a svi su mu govorili da se to ne može, a njegova opozicija nikada nije ništa konstruktivno predložila. Prije su kritizirali zašto Zagreb nema fontana, da je seljački grad, a kada ih je napravio, onda su ga opet kritizirali, kritizira Jurčić Bandićevu opoziciju te spominje kako su svi bili 'razočarani' kada su vidjeli kako je preminuli gradonačelnik izbjegao 'krkljanac' tijekom posebne regulacije prometa za vrijeme izgradnje rotora.
- Mogli su biti malo konstruktivniji. Lijepo je da imamo Glazbenu akademiju, Muzej suvremene umjetnosti, kružni tok na Britancu, očišćen Trg žrtava fažisma... Mogu svi pričati da bi to i netko drugi napravio, ali ja sam dugo u Zagrebu i ja znam da ne bi. On je često koraknuo, dok su svi drugi bili birokrati, i sada znam da će se žičara ipak napraviti, govori.
U svome četverogodišnjem mandatu gradonačelnik Pero Pirkera 63.'-67.' (postao je gradonačelnik s 36 godina!) učinio je toliko toga da ne možete vjerovati. Dovoljno je reći da je u njegovo vrijeme izgrađeno 26 tisuća stanova pa da se već zapitate kako i zašto o njemu ne znamo ništa. Donesen je (prvi nakon Heinzelova) urbanistički plan po kojemu je Zagreb isprojektiran za 950 tisuća stanovnika. Da vam još kažem i to da je sagrađeno 35 škola i 6 dječjih vrtića, 5 novih velikih tvorničkih postrojenja i 2 velike farme, nova gradska plinara, vodocrpilište u Maloj Mlaki, da je otvoreno više od 270 trgovina (među kojima su bile i tri robne kuće Nama), izgrađeno 30 km savskih nasipa, 100 km kanalizacijske mreže, novi terminal i produžena pista zračne luke na Plesu, novi željeznički most na Savi, cesta Zagreb-Velika Gorica, žičara na Sljemenu, stalno postrojenje za klizalište na Šalati i kompleks sportskog centra na Sveticama. Kruna svega je činjenica da mu se u drugoj godini mandata dogodila najgora poplava u povijesti Zagreba kad se jedna trećina grada, u kojoj je živjelo 180 tisuća Zagrepčana, našla pod vodom, a njih 10 tisuća ostalo je bez krova nad glavom. Dakle, uz sve navedeno, morao je koordinirati i veliku akciju zbrinjavanja postradalih, podjele humanitarne pomoći, čišćenja grada i sanacije katastrofalnih posljedica poplave, što je vrlo uspješno i učinio. Da je samo to odradio, trebalo bi ga pamtiti i slaviti zauvijek. U 4 godine. A sad to usporediti s 20 godina Bandića.