Želio bih upoznati hrvatsku javnost sa svojim epohalnim otkrićem: ustanovio sam zašto nas ne žele primiti u Europsku uniju! Kao i sva velika otkrića, i ovo je došlo slučajno. Dogodilo se da sam nedavno proboravio nekoliko dana u jednoj zemlji te iste Europske unije.
Kad sam krenuo kući, odvezao sam se do aerodroma podzemnom željeznicom, a u Zagrebu sam od terminala do kuće išao tramvajem. I tada, u tom tramvaju, puklo mi je pred očima. A zapravo i pred nosom, jer tada mi se objavila moja velika spoznaja.
U tramvaju je naime nesnosno smrdjelo po neopranim ljudima: tjelesni vonj širio se na onoj vrućini i bio je tako strašan da je čovjeku slabijega želuca moglo i pozliti. Sjetio sam se da u onoj podzemnoj željeznici prije nekoliko sati nitko nije smrdio.
Dapače, vozikao sam se u toj zemlji i vlakovima i autobusima i metroima, i nikad nisam osjetio zadah. A u tim je prometalima bilo ljudi svih rasa i svih kultura, bilo je čak i naših (čuo sam gdje razgovaraju), a opet nikad ni u jednom času nije zasmrdjelo na prljavštinu.
A čim sam došao kući, to me dočekalo i mogao sam i zatvorenih očiju znati da sam stigao u milu domaju. I tada sam shvatio - još prije nego što sam se uspio probiti do prozora i udahnuti malo friškog zraka - da je to glavni razlog što nas ne primaju u tu blaženu Uniju. Moguće je da na nama ima i nekih metaforičkih mrlja (ideoloških i političkih), ali oni nas zapravo neće zato što smo doslovno nečisti.
A to opet nije nimalo nerazumljivo. Jer, ta naša neopranost svjedoči i o mnogo dubljim i dalekosežnijim stvarima. Ako se ne pereš, znači da ne poštuješ druge ljude. Nije te briga što im smrdiš, nije ti ni nakraj pameti da se upitaš kako se kraj tebe osjećaju. A ako si takav u nečemu bezazlenom, kakav ćeš tek biti ako dođe do gustoga? Očito, gazit ćeš preko drugih i grabiti se za vlastiti interes i nitko te neće obuzdati.
Ali, ako smrdiš, to znači da ne poštuješ ni sebe. Ako možeš hodati naokolo neopran, znači da sebe ne vidiš kao civilizirana čovjeka, nego kao pripadnika životinjskog svijeta koji oko sebe istresa vlastite izlučevine. A to znači da nemaš dostojanstva, pa se nećeš znati boriti za svoja prava, te ćeš tako snižavati opće društvene standarde.
A i nepoštovanje sebe i nepoštovanje drugih košta novaca. Ako, naime, štediš na higijeni, potrošit ćeš na lijekove, koji su mnogo skuplji. A u toj tamo Europi ljudi su racionalni i vode računa o takvim stvarima. A i zašto ne bi vodili, kad im je lako provjeriti kako stoje stvari.
Jednostavno pošalju nekoga svog čovjeka da se provoza kojim našim tramvajem, i taj se vrati i podnese izvještaj, koji se možda sastoji od samo jedne riječi: fuj. A oni odmah znaju da još nije vrijeme da nas prime u Uniju.
Istina je, izmišljaju oni kojekakve razloge - političke i ekonomske - da bi za svoje odbijanje našli nekakav argument, jer fini su ljudi, pa im je neugodno u oči nam reći kako smrdimo. I tako se pregovori stalno odgađaju.
Dok sam tako u tramvaju disao s pola pluća i uopćavao svoje spoznaje, sinulo mi je još nešto. Na ovom kontinentu postoji nevidljiva linija koja dijeli zemlje gdje ljudi smrde u tramvaju, od zemalja gdje ne smrde. Podudara li se ta crta baš savršeno s granicom Europske unije, ne bih znao kazati, ali sam siguran da se ona pomalo pomiče: pomiče se tako da prljavština sve više uzmiče, a čistoća se širi.
I sad, može čovjek koliko hoće biti patriot, morat će priznati da to polje čistoće nas još nije zahvatilo. O tome svjedoči i onaj tramvaj iz kojega sam se ja napokon spasio i stao duboko disati. Ako želimo ubrzati svoj ulazak u Uniju, može nam pomoći samo jedno: moramo se latiti sapuna. Inače će se naši snovi o Europi rasplinuti kao mjehur od sapunice.