Nije dovoljno sjediti pod šljivom i misliti o filozofiji, rekao bi ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman, a na istom je, čini se, tragu i njegov kolega iz resora prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine koji se bacio posao. Branko Bačić i njegov tim osmislili su način na koji nadoknaditi 236.731 stambenu jedinicu, koliko ih u Hrvatskoj nedostaje, kako natjerati Hrvate da roditeljski dom napuste prije nego što proslave 34. rođendan, kako Lijepu našu skinuti s trećeg mjesta ljestvice koja prikazuje stopu prenapučenosti kućanstava u EU, a i kako to sve omogućiti da mladi za 30 kvadrata u Zagrebu ne moraju dati šest godišnjih plaća.
Nekretnine su oblik štednje, kaže ministar Bačić, stranci su došli i kupuju ih gotovinom, a i cijene građevinskog materijala su porasle, zato si gotovo nijedan Hrvat više ne može priuštiti stan ili kuću. Ne samo kad je riječ o kupnji, ljudi nemaju ni za najam, a država će doskočiti upravo tome. Oni kojima su nekretnine prazne posljednje dvije godine, a takvih je 595 tisuća, javiti se od proljeća sljedeće godine mogu upravo državi, a ona će stanove i kuće rentati umjesto vlasnika. Priuštivo stanovanje mjera je koju je Bačić predstavio, naglasivši da će se samom vlasniku plaćati medijalna najamnina koja će se izračunati, i to u dvije rate, dok će podstanari državi davati 40 posto manji iznos, a stan vratiti u stanju kakvom su ga zatekli nakon tri do deset godina, ovisno o tome na koje razdoblje vlasnik i država potpišu ugovor.
VEZANI ČLANCI:
Nije samo rentanje u pitanju, čime će se "upogoniti", nada se Bačić, barem devet tisuća stanova, potrudit će se država još; na raspolaganje će dati vlastitih 1200 nekretnina, ali i one u vlasništvu javnih te državnih poduzeća, programima POS-a sagradit će osam tisuća stanova od kojih će se polovina prodavati, a polovina ići u priuštivi najam, porez na promet nekretninama za kupnju prvog stana ili kuće vraćat će, gradit će nove studentske domove kako bi se oslobodio stambeni kapacitet u velikim gradovima, poticat će djelovanje neprofitnih stambenih zadruga, a uspostavit će i revolving fond kojim će se dugoročno financirati stambeni projekti te priuštivi najam. Mijenjat će i zakone te poreze poput onoga na nekretnine, što je već u proceduri, a za sve to skupa izdvojiti 1,2 milijarde eura. Uspjet će, uvjeren je Bačić, jer ionako privatne nekretnine koje bi "hendlati" trebala Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama (APN) stoje prazne. Stajale su i u Sloveniji koja je isti model probala prije dvije godine i upogonila šest (!) stanova, ali to nije tema našeg teksta. Mi smo sa stručnjacima prošli pitanja koja bi se nametati mogla i vlasnicima stanova te kuća, ali i najmoprimcima koji će se odlučiti na ulazak u model priuštivog stanovanja u ovoj varijanti s državom.
Da se uopće ne bavi nekretninama i da ima vlastiti prazan stan, bi li ga prepustio državi na tri do deset godina, pitamo Boru Vujovića, osnivača i direktora Opereta nekretnina.
– Po predloženim uvjetima, ne bih. Ne samo što bi cijena najamnine bila manja od tržišne, nego ne znam koga će država smjestiti u stan niti znam bi li se on, nakon određenog broja godina, vratio u istom stanju. Država je već s porezima nagovijestila da će ići u smjeru koji bi trebao omogućiti priuštivo stanovanje, ali nekretninu se najlakše stavi u pogon time da se najmodavce stavi u sigurniji položaj – kaže nam Boro Vujović.
Bi li ona državi prepustila svoj stan, pitamo i Ivanu Domović Janković, magistricu inženjerku građevinarstva te agenticu i vlasnicu agencije za nekretnine i projektnog biroa Verus Villam. Ne, odgovara nam kratko.
VEZANI ČLANCI:
– Ovaj potez države podsjeća me na inicijative za poticanje nataliteta, pri čemu se mladim obiteljima daju simbolične potpore, što nije dovoljno za dugoročne potrebe. Slično vrijedi i za prepuštanje stana državi na nekoliko godina; smatram da to nije adekvatan potez za vlasnike nekretnina. Kada bih imala prazan stan koji dvije godine stoji neiskorišten, i da se ne bavim nekretninama, ne bih ga prepustila državi ni na šest mjeseci, a kamoli na nekoliko godina. Nekretnina je investicija visoke vrijednosti koja zahtijeva profesionalno upravljanje, a iskustvo nas uči da to nije uvijek slučaj kad je riječ o suradnji s državnim institucijama. To što država nudi preuzimanje, ne znači da osoba koja bi upravljala stanom ima potrebnu stručnost i iskustvo u najmu nekretnina. Naše je tržište prepuno izuzetnih agenata koji su specijalizirani za najam i koji bi za mene mogli postići znatno bolju financijsku naknadu nego što bi to država isplatila kroz svoje uvjete. Država nije agencija za nekretnine niti to treba postati – kaže nam Ivana Domović Janković pa dodaje kako je financijska neizvjesnost koju nosi ovakav aranžman velika. Objašnjava i kako naknada koju država nudi nikada neće doseći tržišnu vrijednost najma, što može rezultirati gubitkom za vlasnika.
– Uz to, prepuštanjem stana državi na dulje razdoblje gubim ključnu prednost; kontrolu nad svojom imovinom. Gubitak fleksibilnosti u upravljanju nekretninom može se manifestirati različitim rizicima, poput nemogućnosti praćenja stanja stana ili nesigurnosti u vezi s povratkom u njegovo prvobitno stanje. Kao magistrica inženjerstva građevinarstva, iz iskustva znam koliko je važno pravilno održavanje stana. Troškovi sanacije ili obnove mogu nakon povrata biti veliki, osobito ako nije jasno definirano tko će snositi odgovornost za eventualne štete ili habanje. Osim toga, nedostatak kontrole nad stanarima i nemogućnost obilaska stana kad god to poželim, što bi mi bilo omogućeno ako bih ga dala u najam privatno, dodatno povećavaju razinu rizika – govori nam agentica za nekretnine pa dodaje da bi povrat stana mogla zakomplicirati i činjenica da se zakonodavni okvir ili uvjeti koji reguliraju ovakve sporazume mogu promijeniti.
– Osim toga, iskreno govoreći, nikada nisam čula neko dobro iskustvo onih koji su poslovali s državom u bilo kojem kontekstu. Ispravite me ako se varam, ali većina priča koje čujem obično uključuju birokratske komplikacije, spore procese i nepredviđene probleme. To je još jedan faktor koji me odvraća od takve suradnje. Na kraju, alternativa bi bila staviti stan na tržište najma pod vlastitim uvjetima, pa bih mogla kontrolirati tko boravi u stanu, pregovarati o cijeni najma te osigurati pravilno održavanje nekretnine jasno definiranim ugovornim obvezama. Ne vidim ništa sporno u tome da moj stan ostane prazan sljedećih pet godina ako je to moja odluka, budući da je riječ o mojoj imovini i mom pravu da njome raspolažem prema vlastitim uvjetima. Ako imam mogućnost donositi takve odluke, smatram da to treba ostati stvar osobnog izbora i vlasničke slobode. Zbog svega navedenog, prepuštanje stana državi za mene jednostavno nije opcija – kaže nam I. Domović Janković.
A ima li nekoga kome bi ovakav aranžman mogao odgovarati? Najmoprimcima, vjerojatno, jer plaćali bi manji najam od tržišnog, ali što s vlasnicima?
– Davanje privatne nekretnine državi da je ona iznajmljuje moglo bi biti dobro za one vlasnike čiji su stanovi u lošem stanju. Za renovaciju nemaju novca, mogli bi ga dobiti putem najma od države i u tome naći svoju računicu. Pitanje je samo onda kvalitete života podstanara koji ulaze u takav stan i, iako plaćaju manju stanarinu, je li nekretnina uopće vrijedna i tog manjeg iznosa. S druge strane, ovaj bi model možda mogao biti dobar nekome tko ima stan, primjerice, u Slunju. Porez na nekretnine stiže, isplativost kratkoročnog najma postaje upitna i tu bi možda dugoročni najam ovakve vrste mogao biti dobro rješenje. Ali pitanje je želi li država uopće preuzeti stan u Slunju i koliko podstanara takvu nekretninu treba – kaže Boro Vujović iz Operete.
Da bi ovaj model državnog rentanja mogao biti privlačan vlasnicima koji imaju nekretnine u lošem stanju, odnosno stanove koji su derutni ili se ne mogu lako iznajmiti na slobodnom tržištu zbog njihove zapuštenosti ili loše lokacije, smatra i Ivana Domović Janković iz Verus Villama.
– Za te vlasnike ponuda države može izgledati kao siguran izvor prihoda, bez potrebe za velikim ulaganjima u obnovu ili prilagodbu stana kako bi ga mogli konkurentno iznajmiti. U tom slučaju, dugoročni ugovor s državom može predstavljati manji rizik i stabilan prihod bez potrebe da se bave najmom i održavanjem na dnevnoj bazi. Međutim, ako vlasnici stanova koji su derutni budu ti koji će u najvećem broju ulaziti u takve dogovore s državom, postavlja se pitanje kakvu će kvalitetu stanovanja dobiti najmoprimci. Stanovi koji su u lošem stanju često zahtijevaju ozbiljna ulaganja kako bi bili udobni i sigurni za život. Ako država planira iznajmljivati te stanove bez znatnih ulaganja u njihovu obnovu, to bi zapravo moglo rezultirati time da najmoprimci, iako plaćaju nižu stanarinu, dobiju nižu kvalitetu života. Najmoprimci koji bi ušli u takve aranžmane mogli bi završiti u stanovima koji su možda tek minimalno obnovljeni, ali ne zadovoljavaju standarde koji bi se očekivali od privatnog najma na tržištu. I dok bi im cijena mogla biti pristupačnija, dugoročno bi mogli imati problema s održavanjem, infrastrukturom ili jednostavno neudobnim životnim uvjetima – objašnjava nam I. Domović Janković pa dodaje da je korist od ovakvog modela za vlasnike jasna samo onima koji nemaju veliku tržišnu vrijednost na slobodnom tržištu zbog stanja svojih nekretnina. No pitanje je koliko će najmoprimci zapravo dobiti u smislu kvalitete stanovanja, čak i ako im cijena najma bude niža od tržišne.
A je li se, prije osmišljavanja ovakvog modela priuštivog stanovanja, trebalo ići na detaljnije uređivanje Zakona o najmu, primjerice? Urediti odnos najmodavca i najmoprimca da stvari funkcioniraju i bez uplitanja države kao posrednika?
– Ideja da država iznajmljuje privatne nekretnine, iako na prvi pogled izgleda kao korak prema rješavanju stambene krize, u praksi je puna izazova. Kao dugogodišnja agentica za nekretnine, u posljednje vrijeme često se iznenadim potezima države i imam dojam da država smatra državljane nesposobnima za upravljanje vlastitom imovinom, a struku smatra nesposobnom za obavljanje posla pa se nameće kao "spasitelj". Istina, mnogi pametni ljudi napustili su Hrvatsku, ali to ne znači da su ovdje ostali oni koji ne znaju misliti svojom glavom. Takav pristup, iskreno, djeluje pomalo apsurdno. Ovaj model je zapravo "podnajam", ali s mnogo manje kontrole i više rizika jer je između vlasnika i podnajmoprimca država, a ne agent za nekretnine specijaliziran za najmove. Razlika je što u privatnom najmu imam mogućnost odabrati stanara, mogu definirati uvjete korištenja i redovito nadgledati stanje nekretnine, dok bih s državom bila prepuštena sustavu gdje su pravila postavljena izvana, bez fleksibilnosti i jasne odgovornosti. Država mi oduzima potpunu kontrolu nad mojom imovinom i ne može mi garantirati iste standarde kao privatni najam – kaže Ivana Domović Janković koja smatra da bi puno smisleniji pristup bio detaljno urediti Zakon o najmu. Trenutačni, objašnjava, nosi mnoge nedostatke koji stvaraju nesigurnost, kako za vlasnike tako i za najmoprimce.
– Vlasnici se često klone dugoročnog najma zbog nedovoljne zaštite svojih prava, dok najmoprimci nerijetko nailaze na nepredvidive uvjete i nesigurnost u pogledu povećanja najamnine. Kroz detaljnije reguliranje ugovornih obveza, bolju zaštitu prava obje strane i efikasniji mehanizam rješavanja sporova, mogli bismo stvoriti zdravije i transparentnije tržište najma, bez potrebe za državnom intervencijom. Pokušaji države da intervenira u tržište često rezultiraju birokratskim komplikacijama, sporim procesima i nepredviđenim problemima, a vlasnici nekretnina bi vjerojatno ostali nezadovoljni i nesigurni u pogledu zaštite svoje imovine. Iako ne želim ulaziti u pravne posljedice, jer sam prije svega inženjerka i agentica za nekretnine, a ne pravnik, mogu reći da bi pametno uređeno tržište najma, uz ažuriran zakon koji štiti i vlasnike i najmoprimce, moglo savršeno funkcionirati bez uplitanja države. Država ne mora biti posrednik ako bi tržište, uz prave zakonske okvire, moglo raditi samostalno – govori nam vlasnica agencije za nekretnine i projektnog biroa Verus Villam, a mi pitamo i što misli o tome da najmove državnih stanova vodi APN. Agencija je to čiji prijašnji projekti nisu polučili uspjehe za anale.
– Uzmemo li u obzir projekte koje je vodio APN, poput subvencija za stambene kredite, vidimo da su ti programi često imali nepredviđene negativne posljedice, kao što je rast cijena nekretnina, što je otežalo dostupnost stanova onima kojima su subvencije zapravo bile namijenjene. Ako država dosad nije uspjela adekvatno upravljati stambenim politikama čiji je cilj bio da se poboljša pristup tržištu, zašto bismo sada vjerovali da će uspješno riješiti problem dugoročnim najmom privatnih stanova, a ne zna upravljati ni nekretninama u državnom ili gradskom vlasništvu? Čak i uz najbolje namjere, pitanje je može li državna administracija, sa svojim poznatim birokratskim nedostacima, zaista učinkovito i pravedno upravljati privatnim nekretninama na način koji će koristiti i vlasnicima i najmoprimcima. Ako sada ta ista agencija preuzima upravljanje privatnim stanovima, logično je postaviti pitanje koliko će učinkovito i transparentno voditi taj proces. S obzirom na dosadašnje iskustvo, postoji rizik da će i ovaj projekt naići na slične probleme: spora birokracija, neadekvatna kontrola nad stanovima i loša zaštita prava vlasnika i najmoprimaca – objašnjava Ivana Domović Janković.
Dodaje i da APN-ova nesposobnost da dugoročno stabilizira stambeno tržište nagovještava da bi ovaj model najma privatnih stanova mogao imati slične posljedice; stvaranje dodatnih troškova za državu i porezne obveznike, dok će se stvarni problem stanovanja možda samo privremeno sanirati, a ne trajno riješiti.
– Uz to, rizik za vlasnike privatnih stanova ostaje velik; pitanje je hoće li APN moći osigurati odgovarajuće održavanje stanova, zaštitu imovine i osiguranje naplate stanarine. Dakle, povjeravanje tako složenog procesa agenciji koja iza sebe nema znatan uspjeh u sličnim projektima otvara ozbiljna pitanja o održivosti i učinkovitosti ovog modela. Vlasnici stanova i najmoprimci s pravom mogu biti zabrinuti hoće li ovakav sustav najma funkcionirati na način koji će biti pošten, transparentan i siguran za sve uključene strane. Bez povjerenja u sposobnost države da efikasno upravlja ovako osjetljivim pitanjima, a s obzirom na dosadašnje rezultate, razumljivo je da bi mnogi bili skeptični prema ideji da bi ovaj model dugoročnog najma privatnih stanova mogao biti održivo rješenje stambenog problema – kaže naša sugovornica.
Ali da se odmaknemo malo od samog najma, kao jednu od mjera priuštivog stanovanja država ističe i povrat plaćenog poreza na promet nekretninama za kupnju prve nekretnine, ali i povrat 50 posto plaćenog poreza na dodanu vrijednost za prvu nekretninu. Jesu li to hvalevrijedni potezi?
– Na prvi pogled djeluju pozitivno, kao da će olakšati pristup vlasništvu nad nekretninom, pogotovo mladim ljudima i onima s nižim primanjima. Međutim, ove mjere, iako korisne u određenoj mjeri, imaju nekoliko ključnih nedostataka koji umanjuju njihov stvarni učinak. Prvo, to je samo kratkoročno rješenje koje ne zahvaća osnovni problem visokih cijena nekretnina. Povrat poreza može pomoći kupcima u inicijalnom smanjenju troškova, no stvarni izazov ostaju visoke cijene nekretnina koje stalno rastu, posebice u urbanim sredinama. U konačnici, ti poticaji ne rješavaju dugoročne prepreke u stambenom zbrinjavanju jer ne utječu na same tržišne cijene ili na povećanje stambenog fonda. Drugo, ove mjere imaju ograničen domet i ne dopiru do svih kupaca. Naime, porez na promet nekretninama uopće se ne plaća za novogradnju, koja je često izbor pri kupnje prve nekretnine. Također, povrat PDV-a odnosi se samo na one kupce koji kupuju od poduzetnika (primjerice, developera), a ne od privatnih prodavatelja. Dakle, mnogi kupci neće moći ostvariti koristi od ove mjere, ovisno o vrsti nekretnine koju kupuju. Treće, ovakve porezne olakšice mogu imati i neželjene posljedice, slične onima viđenim kod subvencioniranja stambenih kredita putem APN-a. Naime, ako kupci unaprijed znaju da će dobiti porezne povrate, postoji rizik da će prodavatelji povećati cijene nekretnina kako bi "apsorbirali" taj dodatni prostor u proračunu kupaca. To može dovesti do situacije u kojoj kupci, unatoč olakšicama, ne ostvaruju stvarne uštede, a cijene nekretnina nastavljaju rasti – ističe I. Domović Janković, koja smatra da bi smanjenje doprinosa na plaću bilo puno dublje i sveobuhvatnije rješenje problema priuštivosti stanovanja.
A što s planom za POS-ove stanove (društveno poticana stanogradnja)? Gradit će se novi, ali jedna polovina bit će na prodaju, dok će druga polovina biti namijenjena za priuštivi najam.
– Ova mjera na prvi pogled djeluje kao balansirano rješenje, no i tu postoje određene potencijalno sporne točke koje treba uzeti u obzir. Prvo, postavlja se pitanje kako će se definirati i regulirati "priuštivi najam". Iako je cilj ove mjere osigurati pristupačne stanove za najam, kriteriji za priuštivost često nisu jasno definirani, a iskustvo nas uči da bi mogli varirati ovisno o lokaciji i uvjetima na tržištu. Što se smatra priuštivim u Zagrebu, primjerice, može biti neprimjereno skupo za manje razvijene dijelove zemlje. Bez jasnog i transparentnog načina kako će se postaviti najamnine, postoji rizik da će i "priuštivi" stanovi postati relativno skupi, osobito u uvjetima rasta tržišta nekretnina. Drugo, problematičan je i dugoročni učinak na tržište nekretnina. Ako se znatan broj POS-ovih stanova drži za najam, to znači da će manji dio njih biti dostupan za prodaju. Ograničavanje ponude stanova za prodaju moglo bi dodatno pogurati cijene gore, jer će oni koji mogu kupiti stan imati manje opcija na tržištu, što bi paradoksalno moglo povećati cijene na slobodnom tržištu, i POS-ovih stanova i ostalih nekretnina. Treće, s obzirom na ranija iskustva s POS-ovim stanovima, u praksi su se često javljale situacije da stanari, iako su prvotno kupovali stanove po povoljnijim uvjetima, poslije te stanove preprodaju po tržišnim cijenama, čime se gubi svrha pristupačnog stanovanja. Ako se ne osigura čvrsta kontrola nad tim kako će se koristiti stanovi za najam, postoji rizik da bi oni mogli postati dio sličnih spekulativnih procesa – objašnjava I. Domović Janković pa dodaje da se, u tom kontekstu, postavlja pitanje kome će ta mjera zaista biti korisna. Iako nudi različite opcije, ističe naša sugovornica, postoji opasnost da mješoviti model (prodaja/najam) zapravo potiče daljnje distorzije na tržištu. Umjesto toga, fokus bi, kaže, trebao biti na jasnijoj regulaciji i povećanju broja kvalitetnih i dostupnih stanova, kako za kupnju, tako i za dugoročni najam, uz kontrolirane uvjete i transparentnost cijelog procesa.
– Ova mjera može donijeti pozitivne rezultate, ali samo bude li pažljivo i pošteno provedena, s jasnim nadzorom i mehanizmima koji će spriječiti zloupotrebu i spekulacije – kaže nam Ivana Domović Janković.
Planira se i priprema zemljišta za investitore koji ulažu u projekte priuštivog najma. Je li investitorima uopće cilj, odnosno je li im isplativo ulaganje u projekte priuštivog najma?
– Jesu li u pitanju državna ili privatna zemljišta? Što točno znači kada se kaže da će "država pripremiti zemljišta"? Umjesto toga, prioritet bi trebao biti usmjeren na rješavanje ključnih problema unutar ureda za prostorno uređenje i gradnju, gdje se namjerno koči proces dobivanja građevinskih dozvola. Ubrzanje ovih postupaka bilo bi mnogo korisnije za tržište nekretnina. Česta praksa da se zahtjevi vraćaju zbog "nedostatka papira" ili nepotrebnih birokratskih prepreka usporava gradnju i povećava troškove investitora. Umjesto da se resursi troše na pripremu zemljišta, potrebno je eliminirati takve barijere i u urede postaviti ljude koji će djelovati u interesu ubrzavanja i efikasnog izdavanja dozvola, a ne usporavanja razvoja projekata. Koliko je poznato, investitorima je primarni cilj maksimizirati povrat na investiciju. Umjesto državnog uplitanja u njihove projekte, ne bi li bilo razumnije pružiti im porezne olakšice? Time bi se smanjili troškovi gradnje, što bi u konačnici moglo dovesti do nižih cijena nekretnina i većih mogućnosti za kupnju stanova. Zanimljivo je da država ne razmatra takav pristup – kaže I. Domović Janković pa dodaje kako su investitori poduzetnici koji vrlo dobro upravljaju svojim kapitalom. Ne trebaju, ističe, državu da ih "spašava", nego da ih podrži povoljnim uvjetima za ulaganje.
– Trenutna mjera koja predviđa manji povrat investicije uz državne uvjete nije osobito privlačna. Vjerujte mi, većina investitora radije će platiti nešto viši porez nego ući u takve suradnje, jer im fleksibilnost i tržišna sloboda donose veću sigurnost. Da je država prije ponudila znatnije olakšice, porezne povrate ili druge oblike podrške investitorima, vrlo vjerojatno danas ne bismo raspravljali o tako visokim cijenama nekretnina. Ovaj model suradnje može privući investitore koji žele jačati svoj društveni ugled, ali većina njih već doprinosi društvenim inicijativama na razne načine. Isplativost ulaganja u projekte priuštivog najma ovisit će o brojnim čimbenicima, uključujući državne poticaje, stanje tržišta i lokalnu potražnju. Iako postoje potencijalne koristi, investitori moraju pažljivo procijeniti rizike i izazove. Dakle, premda ulaganja u ove projekte mogu biti isplativa, ona nisu bez svojih poteškoća te je ključno da svaki investitor temeljito razmotri svoje ciljeve i strategije prije ulaska u ovakve projekte – kaže naša sugovornica.
Ima li onda uopće išta pozitivno u mjerama priuštivog stanovanja koje će se, kako je istaknuo potpredsjednik Vlade i ministar Branko Bačić, detaljno definirati u Nacionalnom planu stambene politike Republike Hrvatske do 2030., prvom od samostalnosti?
– Najlakše je, naravno, kritizirati, ali pozitivno je to da se uopće krećemo u smjeru poboljšanja stambene politike. Priuštivo stanovanje ne bi trebalo imati negativan učinak na tržište kao takvo, on će biti ili pozitivan ili nikakav, a bude li država vodila najmove, bit će i zapošljavanja. Bolja mjera bilo bi možda pravo javno-privatno partnerstvo u kojem bi se država odrekla PDV-a tako da ostane čisti trošak gradnje pa bi postojao interes investitora da dio nekretnina daju u dugoročni najam po priuštivim cijenama. Razmišljati bi se možda trebalo i o tome kako olakšati proces dobivanja građevinske dozvole. Ali ipak, nešto se miče, iako je nacionalni plan stambene politike trebalo donijeti prije otprilike 30 godina – kaže nam Boro Vujović iz Operete, dok Ivana Domović Janković iz Verus Villama ističe da Bačićeve mjere nisu loše same po sebi, ali imaju ograničen doseg i ne rješavaju sustavni problem pristupačnog stanovanja.
– Potrebne su dublje reforme, poput većeg poticanja gradnje povoljnijih stanova, boljeg reguliranja tržišta najma i kvalitetnije dugoročne stambene strategije kako bi se što većem broju ljudi osiguralo ostvarivanje priuštivog stanovanja – kaže ova agentica za nekretnine.
>>U glinskom planu obnove od potresa i stanovi za mlade obitelji>>
Nema šanse, nedam!😬 Nek stoji prazno