Hrvatima je obrazovanje njihove djece iznimno važno. Koliko, do sada smo i na plastičnom primjeru mogli vidjeti dvaput. Prvi put 1. lipnja 2016. godine kada se na prosvjedu za bolju Hrvatsku na kojemu se tražila provedba kurikularne reforme na hrvatske ulice slilo čak 50 tisuća ljudi. Drugi put 1. lipnja 2017. godine kada je bolje obrazovanje svoje djece na ulicama tražilo 20 tisuća ljudi.
No da je hrvatskim đacima, ali i njihovim roditeljima i učiteljima obrazovanje doista vrlo važno, sada znamo i zahvaljujući velikom znanstvenom istraživanju obrazovnih aspiracija hrvatskih đaka u tri prijelazna razdoblja hrvatskog osnovnoškolskog obrazovanja koje provodi Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, čiji su prvi rezultati koje ekskluzivno objavljujemo iznimno zanimljivi i intrigantni. A uzorak je i više nego reprezentativan.
Visoko samopouzdanje
Istraživanje je tako pokazalo da svi praćeni učenici, i oni u četvrtim i oni u sedmim razredima osnovne škole, očekuju da će uspješno završiti srednju školu i da je rizik od ranog napuštanja školovanja vrlo malen. Točnije, među đacima četvrtog razreda njih čak 99 posto odgovorilo je kako želi završiti srednju školu, dok je taj postotak kod đaka sedmih razreda još veći i iznosi 99,7 posto. Dakle, gotovo svi.
Podatak je zanimljiv i zato što je situacija u brojnim zemljama Europske unije ipak bitno drugačija.
– Rezultati pokazuju da u Hrvatskoj u cjelokupnoj učeničkoj populaciji postoji apsolutna neupitnost završetka srednjoškolskog obrazovanja iako ono u Hrvatskoj uopće nije zakonski obavezno. Ovo je pozitivan nalaz u odnosu na druge europske zemlje, gdje značajan dio srednjoškolske populacije napušta školovanje prije stjecanja kvalifikacije.
Jedan je od primjera Španjolska gdje čak gotovo 20 posto đaka napusti srednju školu prije osamnaeste godine, a slična je situacija i u Portugalu, Malti, Islandu i Norveškoj. S druge strane, u Hrvatskoj je izvjesno da će gotovo svako dijete završiti srednju školu. Stavovi učenika i njihovih roditelja pokazuju da je opcija da to ne bude tako i kod đaka i kod njihovih roditelja gotovo potpuno neprihvatljiva – kaže Boris Jokić, jedan od voditelja istraživanja.
No još su intrigantniji podaci da gotovo svi ispitani učenici imaju izrazito visoku želju za stjecanjem fakultetske diplome.
Pa tako izrazito visokih 86,7 posto učenika sedmog razreda iskazuje želju za stjecanjem visokoškolske diplome, dok je kod učenika četvrtih razreda taj postotak čak 92,8 posto. Ono što je istraživanje također pokazalo jest to da baš svi žele na fakultet, bez obzira na školski uspjeh. Pa tako i 50 posto onih učenika koji se u sedmom razredu nalaze među 10 posto najmanje uspješnih učenika po školskom uspjehu. Kod svih ostalih kategorija taj pak postotak iznosi više od dvije trećine, a među uspješnijima on doseže 99 posto.
Stvaranje pritiska
– Upis na studij postao je opće očekivanje za gotovo cijelu populaciju đaka i roditelja u Hrvatskoj. Kvalitativni dio istraživanja upućuje na to da već od prvog razreda osnovne škole i djeca i roditelji neupitno iskazuju očekivanje da studiraju. Roditelji u određenim privilegiranim sredinama već od sedme godine života jasno određuju smjer i put svoje djece. Obrazovni put koji je u njihovim razmišljanjima trasiran desetljećima unaprijed – kaže jedna od voditeljica projekta Zrinka Ristić Dedić.
S druge strane, dodaje, među onim najprivilegiranijim obiteljima (obrazovanima, financijski situiranima) fakultet više uopće nije dovoljno visoko postignuće, nego to postaje studij na nekom prestižnom svjetskom sveučilištu ili pak stjecanje doktorata. Takve obitelji, zapravo, obrazovanju svoje djece od vrlo rane dobi pristupaju vrlo strateški kao i u slučaju drugih pomoćnih obrazovnih usluga poput privatnih instrukcija. – To ponekad može biti i kontraproduktivno jer vrlo visoka očekivanja koja projiciraju na djecu već od sedme godine života stvaraju ogroman pritisak, čak i kod sposobne djece – objašnjava Ristić Dedić.
No hrvatski đaci ne samo da su uvjereni da će upisati studij, velika većina uvjerena je i da će taj studij i završiti. Iako je stvarnost, očekivano, znatno drugačija jer se na fakultet upiše polovina generacije srednjoškolaca, a znatno je manji broj upisanih koji fakultet privedu i kraju.
Unatoč tome, gotovo 80 posto učenika sedmih razreda vjeruje da će doći do visokoškolske diplome. Njih 18,3 posto u stjecanje diplome niti je uvjereno niti nije uvjereno, a samo ih 4,6 posto odgovara da uopće ili uglavnom nisu uvjereni da će jednog dana dobiti fakultetsku diplomu. Još su zanimljiviji podaci koji upućuju na to da u većini skupina po uspjehu učenici iskazuju izrazitu uvjerenost u pozitivan ishod studiranja iako to uopće ne odgovara trenutačnim obrazovnim postignućima.
– Bez obzira na to koliko su trenutno uspješni, hrvatski đaci misle da će jednog dana završiti fakultet. To je pokazatelj visoke razine uvjerenosti u vlastite sposobnosti i pozitivne slike o sebi, ali i važnosti koju pridaju stjecanju diplome. I premda se za dio učenika radi o nerealnom očekivanju, na te rezultate ipak treba gledati pozitivno jer predstavljaju osnovu za nadogradnju motivacije u daljnjem obrazovanju – tumači Jokić.
Sve to dokazuje, dodaje Jokić, i da je srednja škola danas postala nešto što se podrazumijeva, kao zrak koji dišemo, a da je fakultet, odnosno fakultetska diploma postala nova društvena norma kojoj teži većina.
Iz svega toga, dodaje Jokić, vidi se da je obrazovanje u Hrvatskoj jedna od istaknutijih vrijednosnih kategorija. I to ništa nije čudno! Ljudi drže da će im obrazovanje omogućiti bolje poslove i lagodniji život, da će to biti njihova garancija boljeg života. A statistički gledano, dodaje Jokić, to tako i jest.
– Načelno gledajući, svi ovi pokazatelji itekako su pozitivna osnova za promjene u obrazovanju. Druga je stvar što se to, nažalost, kod nas desetljećima ne događa, što su ulaganja u obrazovanje sramotno niska, što se status učitelja namjerno ruši i što politika sustav svjesno i namjerno ne prilagođava trenutku u kojem živimo i potrebama koje ćemo kao pojedinci imati u budućnosti. Ovakvo djelovanje politike u suprotnosti je važnosti koju roditelji, djeca i nastavnici pridaju obrazovanju. U tome je ključ svega i zbog toga je i reakcija ljudi na prosvjedima za obrazovnu reformu bila kakva je bila – kaže Boris Jokić.
Iz razgovora koje je tim istraživača obavljao dvije godine s obiteljima, a među kojima je bilo i onih koji imaju novca i onih koji ga nemaju, došli su i do spoznaje da bi gotovo svi dali i zadnju lipu za obrazovanje svoje djece.
– Proveli smo sate i sate s đacima, njihovim roditeljima, učiteljima. I gotovo svi su spremni učiniti sve za obrazovanje svoje djece. Ljudi su u razgovoru otkrivali da su se i zaduživali, dizali kredite da bi djeci platili pripreme za maturu i prijamne ispite – kaže Jokić.
Niska razina poduzetnosti
Ono što zabrinjava, a što se istraživanjem također potvrdilo, jest to da djeca u hrvatskim školama slabo poznaju svijet rada.
– Podaci o profesionalnim izborima đaka pokazuju da oni baš i nisu informirani u vezi s različitim poslovima i da su nedovoljno upoznati sa širinom svijeta rada i zanimanja. Osnovni razlog za to nepostojanje je takvih sadržaja u školi i nesustavnost savjetovanja o obrazovnim i karijernim odabirima u odgojno-obrazovnom sustavu. Tako da hrvatski učenici još uvijek svoje karijerne želje oblikuju isključivo prema iskustvima iz svojih obitelji, na temelju svojih primarnih interesa te u konačnici temeljem prevladavajuće medijske slike. Jednostavno su po tom pitanju prepušteni sami sebi – naglašava Zrinka Ristić Dedić.
Intrigantni su i dobiveni podaci koji se tiču obilježja željenog posla. Od ukupno 14 ponuđenih odgovora učenicima sedmih razreda osnovne škole najvažnije je da rade posao koji vole, dok im je na drugom, visokom mjestu, da imaju posao koji je siguran i stabilan. To je, naime, izrazito važno za čak 61,7 posto učenika. To su vrlo zanimljivi rezultati jer nisu u skladu s očekivanjima u ostalim sferama života adolescenata.
U toj dobi mladi su spremni na rizike, isprobavanje različitih mogućnosti, a istraživanje pokazuje da žele siguran i stabilan posao, što je paradoksalno. Nasuprot tome, istraživanje je isto tako pokazalo da je niska razina poželjnosti poslova koji su dinamični i puni izazova te onih u kojima bi trebali voditi i organizirati rad drugih. Dakle, rezultati istraživanja sugeriraju i nisku razinu poduzetnosti kod učenika u hrvatskim školama.
– Učenički odgovori ocrtavaju društvo koje smo bili i prije i nakon stjecanja neovisnosti. Društvo u kojem se ne potiče aktiviranje vlastitih potencijala, inicijativnost i preuzimanje razumnog rizika – kaže Jokić. No ono što je pozitivno, a što je istraživanje također pokazalo, jest da učenicima nije toliko važna vanjska nagrada i poticaj kod biranja posla. Jer su prema istraživanju najmanje poželjna ona obilježja željenog posla koja upućuju na društveni status i poznatost. Biti slavan i poznat izrazito je važno za svega 8,3 posto učenika sedmih razreda.
Zahvaljujući istraživanju, danas je poznato i što hrvatski đaci misle da ih čeka u prijelazima iz četvrtog u peti razred (kada razredna nastava postaje predmetna) te iz osnovne škole u srednju školu. To je važno stoga što su upravo te tranzicije, ta prijelazna razdoblja, kritične točke hrvatskog školskog sustava.
A rezultati pokazuju da više od polovine učenika četvrtih razreda drži da će im peti razred biti zanimljiviji, dok ih tek petina smatra da će biti manje zanimljiv. Njih 88 posto smatra da će im peti razred biti teži od četvrtog , a 71,7 posto da će biti stresniji. Pri tome učenici boljeg uspjeha iskazuju višu razinu stava o tome da će biti zanimljiviji te više očekuju stres.
Osjećaj zabrinutosti zbog prelaska u viši razred prisutan je pak kod 42,8 posto đaka, trećina ih ne osjeća zabrinutost, više od polovice učenika iskazuje sreću zbog prelaska u više razrede, a više od polovice ih je i izrazito znatiželjno u vezi s petim razredom. Zanimljivo, bolji učenici smatraju da će peti razred biti zanimljiviji i teži. S druge strane, polovina đaka sedmih razreda drži da će im osmi razred biti zanimljiviji od sedmog, imaju očekivanje da je osmi lakši, ali i nešto stresniji od sedmog zbog utrke za ocjenama radi upisa u srednju školu.
Pri tome djevojčice iskazuju višu razinu očekivanja stresa u osmom razredu. Polovina učenika sedmog razreda iskazuje zabrinutost u vezi s upisom u srednju školu (dosta i izrazito), a najmanja je zabrinutost kod najuspješnijih. Više od polovine ispitanih sretno je zbog prelaska u viši razred, a tek petina ne iskazuje sreću po tom pitanju. Pozitivno je i što čak 77,7 posto đaka iskazuje znatiželju u vezi sa srednjom školom, a zanimljivo je i kako je kod djevojaka viša razina zabrinutosti, dok je kod dječaka viša razina znatiželje.
– Rezultat da učenici u obje dobne skupine iskazuju znatiželju i sreću prema tome što će se dogoditi u višim razredima odnosno u srednjoj školi jedan je od najpozitivnijih nalaza tijekom svih istraživanja koja smo proveli o našem obrazovanju – ukazuju Ristić Dedić i Jokić.
Razlozi za to mogu biti mnogostruki, od onoga što se uči, učinka nove situacije, posebno društva, ali i prirodnog optimizma koji djeca i mladi imaju neovisno o okružju u kojem žive i odrastaju. Ovaj podatak ujedno je i pohvala odgojno-obrazovnim radnicima koji usprkos sustavu i različitim manipulacijama političara uspijevaju zadržati znatiželju i pozitivan pogled na budućnost kod svojih učenika – završava Jokić.
Da roditelji im plaćaju faks a kad ga završe posla nema pa i dalje žive na grbači roditelja do njihove starosti i smrti. Kako ne prihvaćaju nikakav posao ispod statusnog obrazovanja jer im je to ispod časti često postaju socijalni slučajevi koji nemaju niti dana radnog staža...Nisu nikad bili u vezi sa suprotnim spolom i nemaju pojma o samostalnom životu...Dakle žive poput zombija...