Jednostavno je. Roditelje učenika osnovnih i srednjih škola ne zanima koliko će posebnih stručnih povjerenstava, vijeća za obrazovanje, ekspertnih skupina, kao i drugih silnih tijela koja redovito broje više od deset članova, a kojima se prepušta proces obrazovne reforme, biti. Ne zanimaju ih ni argumenti o više ili manje transparentnom izboru na jednu od pozicija koje članovi raznih grupacija zauzimaju u silnim tijelima i vijećima.
Za roditelje su to igre “zamagljivanja očiju.” Oni traže jednostavan odgovor – što njihova djeca i kako trebaju učiti da bi iz školskih ustanova izašla sposobna za samostalan život i kritičko promišljanje. Žele znati koji sadržaj škola mora osigurati djeci kako ona, nakon godina provedenih u školskim i fakultetskim klupama, ne bi trebala u potragu za poslom odlaziti u inozemstvo.
Vrijeme je da se prione poslu
Dilema kurikularne reforme nije hoće li moderna škola obuhvatiti gradivo o ustašama i partizanima, hoće li profesori učenika usmjeriti prema konzervativnom ili liberalnom svjetonazoru, hoće li o Domovinskom ratu predavati generali ili ipak profesori povijesti, već je dilema hoće li nam iz škola izaći ljudi koji će biti kreativni i poduzetni ili ćemo nastaviti odgajati poslušnike čija je satnica na tržištu rada jeftina.
Toliko jeftina da djeca roditeljska kućanstva napuštaju u četrdesetim godinama života. O tome kakva nam škola i kakav nam učenik koji dobije svoju završnu svjedodžbu treba, razgovarali smo i s našim sugovornicima – i lijevim i desnim predstavnicima i sudionicima vlasti – onima koji su i tijekom protekle godine u najvažnijoj reformi Hrvatske gazili sitnim koracima. Sve to s jednim ciljem – raspravu o nužnoj reformi obrazovanja vratiti u njezino središte, odmičući je od čvora administracije koja ne daje odgovore na jasno postavljena pitanja.
Uostalom, baveći se administracijom, koja im se u 365 dana od prvog do drugog prosvjeda za obrazovanje, doslovno raspala pred nosom, jer ni jedno od imenovanih i postavljenih Vijeća i povjerenstva nije potpuno – građanima nije preostalo ništa do zaključka: reforma odgovornima nije prioritet. I ponovno su na ulicama.
– Cjelovita reforma školstva od strateške je važnosti za razvoj i budućnost Hrvatske i zato taj proces treba što prije završiti, odnosno započeti konkretnu provedbu – uvjerava predsjednice Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović. Kaže, temelji reforme već su postavljeni pa stvari ne treba vraćati unatrag, već nadograditi ono što nedostaje.
Naime, završenom javnom raspravom pripremljeni su sadržaji predmeta po kojem je nastavno gradivo kroz tijekom školovanja međusobno povezano. Na tim je dokumentima radilo više od petstotinjak profesora i učitelja pod vodstvom prvog voditelja kurikularne reforme Borisa Jokića – ali ti će sadržaji, po porukama i radu trenutačne garniture u Ministarstvu obrazovanja, na još dorada, analiza i onda još jednu, završnu “provjeru” kod novog nezavisnog tijela koje se tek treba formirati i izabrati.
Ukratko, dok procesi završe, a provedba krene, Hrvatska sigurno gubi dvije generacije učenika koji će pohvalnice na kraju školske godine podići za svladano gradivo pisano devedesetih godina. Dakako, gradivo koje su za odličnu ocjenu uglavnom učili napamet.
– Krajnje je vrijeme za postizanje širokog društvenog konsenzusa te prianjanje poslu. Hrvatska sada mora sprintati da bi dostigla države koje imaju suvremen i kreativan obrazovni sustav, sustav koji stvara samostalne, samosvojne i odgovorne osobe – kazala je Grabar-Kitarović. Škola koja bi bila po predsjedničinoj mjeri, idealna za stvaranje generacije spremne transformirati se u nositelje društva, ona je u kojoj je zastupljeno obrazovanje u STEM područjima.
– To ne znači zanemariti znanja koja nam daju humanistički temelj i jačaju društvenu sinergiju i odgovornost, ali neprijeporno je da su one države koje su stavile naglasak na STEM mnogo više profitirale u svojem ukupnom razvoju – kazala je K. Grabar-Kitarović zauzimajući strog stav pred ministrom obrazovanja Pavom Barišićem.
Ona naime, a to je i kazala na njihovu zajedničkom sastanku, ne govori o bilo kakvom odgoju i bilo kakvom obrazovanju, već onom koje potiče odgovornost, kreativnost i omogućava primjenu znanja u realnim životnim situacijama. Ministar obrazovanja Pavo Barišić uvjerava ne samo predsjednicu nego i sve roditelje da modernu školu vidi kao onu u kojoj se smanjuje količina činjenica u odnosu na nužnu potrebu razvijanja kritičkog mišljenja i samostalnosti. Moderna škola za njega znači i školu u kojoj su učitelji središnji nositelji procesa.
I to je otprilike sve od njegove vizije. Barem one izgovorene. Kakvi nam učenici trebaju biti i što trebaju znati, kakvim školskim programom moramo stvarati učenike koji će kasnije vrijediti na tržištu rada, ministar Barišić ne odgovara. Iako smo mu upravo ta pitanja postavili, odgovore nismo dobili – ministar nema vremena. Viziju procesa i načina učenja, škole i sadržaja koji treba što prije implementirati u učionice ne dijeli s javnošću ni Jasminka Buljan Culej, nova voditeljica ekspertne radne skupine zadužene za provedbu kurikularne reforme.
Što treba, zadržala je za sebe
Što god da bude radila kao voditeljica ERS-a, ovisit će o akcijskom planu, koji joj neće omogućavati izlazak iz okvira, no to je ipak ne bi trebalo spriječiti da već deset dana na jedna te ista, posve jednostavna pitanja o viziji moderne škole nema odgovore. Jedino što je kazala, i to na inzistiranja novinara, jest da u našim školama moramo raditi na matematici jer nam učenici postižu loše rezultate, 15-godišnjaci nisu dobri u čitalačkoj pismenosti, a poručuje i da zna što treba mijenjati u postupcima podučavanja i organizaciji škola.
To “što” zadržala je za sebe. Smatra da je njezin prethodnik Boris Jokić previše o reformi obrazovanja raspravljao u javnosti, zato ona bira drugačiju retoriku – šutnju. Iako, kaže, zna da ovdje nije riječ o “ja” reformi. Boris Jokić, prvi voditelj reforme, precizniji je – ovaj posao, barem prema njegovu iskustvu – radi se 18 sati na dan.
– Za nas je to bio posao u koji dajete sve što znate i svu energiju koju imate s ciljem boljeg sustava odgoja i obrazovanja i bolje Hrvatske. Nije to posao za povjerenstva koja se sastaju utorkom u 15 sati. Takvim ritmom neće doći do promjena u odgoju i obrazovanju – kaže. Š
kola koja nam je potrebna da bismo prestali proizvoditi generacije jeftine radne snage škola je koja učiteljima, nastavnicima, stručnim suradnicima i ostalim djelatnicima odgojno-obrazovnih ustanova osigurava osnaživanje uloge i jačanje profesionalnosti, veću autonomiju, kreativniji rad, smanjenje administrativnih obveza, motivirane učenike i smanjivanje vanjskih pritisaka.
– Ista bi ta škola roditeljima omogućila veću uključenost u obrazovanje djece i život vrtića i škole, dala jasno iskazana očekivanja, ponudila objektivnije ocjenjivanje i vrednovanje, uputila smislene i češće povratne informacije o postignućima njihove djece. Društvu bi osigurala osnovu za aktivno, odgovorno i konstruktivno djelovanje djece u različitim zajednicama, gospodarstvu omogućila veću povezanost s odgojno-obrazovnim sustavom i osnovu za konkurentnost. Takva škola postavljena je strategijom obrazovanja, znanosti i tehnologije i cjelovitom kurikularnom reformom – kazao je Jokić.
Da je škola je odgojno-obrazovna institucija koja treba poticati djecu na kritičko promatranje svijeta i podučiti ih raznim temama da kasnije mogu birati profesiju prema svojim afinitetima, smatra Tomislav Kevo iz Mreže mladih Hrvatske, saveza koji okuplja više od 60 nevladinih udruga mladih .
– Škole ne bi trebalo promatrati kao tvornice ili inkubatore informatičara na konto kojih će Hrvatska postati bogata kao Švicarska, već škole trebaju pripremiti osobe koje su sposobne usvajati nove vještine, da su informatički pismene, s razvijenim komunikacijskim vještinama, koje su već tijekom školovanja odradile neku vrstu prakse i imale doticaja s tržištem rada – kaže Kevo. U školi se trebaju odgajati i politički pismeni, ekološki osviješteni i učenici koji će naučiti poštovati demokratske vrijednosti.
– Nisam siguran da bismo htjeli biti društvo informatičara i kemičara koji imaju profašističke sklonosti ili pak ne mare za ljudska prava i prava manjina – zaključuje Kevo, inače voditelj projekata i suradnik na programu “Prava mladih”. Jedini ispravan put za konačnu provedbu reforme obrazovanja jest da je se prepusti stručnjacima.
– To znači da je vode osobe koje imaju znanja o obrazovnim politikama ili radu u školama, da se javno vide njihove prijave, životopisi i akcijski planovi te da se obznanjuju odluke što jednu osobu čini kompetentnijom od druge – kaže. Kao predstavnik Mreže mladih, kojih se reforma jedino tiče, poručuje da je nužno učenicima osigurati fleksibilnost na način da se u što većoj mjeri pokušaju zadovoljiti njihovi interesi i sposobnosti.
A učenici koji danas upisuju osnovnu školu na tržištu rada bit će i za 60 godina, kakvi će tada poslovi postojati, danas nitko ne može ni pretpostaviti. Upravo zato jedna od temeljnih postavki novog nacionalnog kurikuluma međupredmetnih tema jest i učiti kako učiti, poručio je to Vedran Mornar, bivši ministar obrazovanja. Znanje, solidarnost, identitet, odgovornost, integritet, zdravlje i poduzetnost, uz moderne međupredmetne teme: osobni i socijalni razvoj, zdravlje, održivi razvoj, poduzetništvo, uporaba IKT-a, građanski odgoj i obrazovanje vrijednosti su bez kojih učenici više ne mogu napuštati obrazovne ustanove.
Glumljenih devet godina
– Naši učenici trebali su učiti prvenstveno na rješavanju problema i identificiranju uzročno-posljedičnih veza. Puno je manje važno znati što se i kada dogodilo, nego zašto se to dogodilo. Sve to uz izdašnu pomoć informacijske i komunikacijske tehnologije, igrifikaciju učenja, interaktivne digitalne obrazovne sadržaje te objektivno hibridno vrednovanje ishoda učenja u kojem u zaključivanju ocjene sudjeluju i subjektivno mišljenje nastavnika i objektivan vanjski vrednovani test – odgovor je Mornara na pitanje kako učiti. Dapače, zagovornik je devetogodišnje osnovne škole, o kojoj se nova ekspertna skupina tek mora izjasniti iako se upravo devet razreda predviđa i u nacrtu prijedloga akcijskog plana.
– Zagovornik sam devetogodišnje osnovne škole, i to ne odglumljene devetogodišnje škole kroz obveznu predškolu, što se danas, usprkos strategiji, uporno pokušava predložiti. Do 1900. godine količina znanja u svijetu udvostručavala se svakih sto godina, danas svakih 12 mjeseci, neki smatraju da će to vrijeme uskoro pasti na 12 sati.
Elementarnu pismenost danas čini puno više od sposobnosti čitanja i pisanja, danas su tu informatička, građanska, poduzetnička, financijska pismenost. Nije mi jasno kako se to sve može usvojiti u istom trajanju obvezne škole kao nekada – kazao je Mornar. On i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović dijele mišljenje: ideološkim predmetima nije mjesto u školama – točnije oni bi učenicima trebali biti ponuđeni na izbor.
– Slažem se sa stavom predsjednice. Doduše, vjeronauk je i danas izborni predmet iako ga, prvenstveno zbog nedostatka kvalitetne alternative, ponekad i zbog osjećaja pripadnosti grupi i sredini, upisuje većina učenika. A mislim da ponegdje postoje i pritisci tipa „ako ne ideš na vjeronauk, ništa od sakramenata“.
To će se teško promijeniti zbog međudržavnih ugovora koje smo potpisali, no i iz redova Katoličke crkve čuo razmišljanja da bi bilo bolje da se vjeronauk vrati crkvi. Međutim, nisam siguran hoće li reforma krenuti u tome smjeru, s obzirom na neke od stavova što smo ih čuli od nekih koji će voditi kurikularnu reformu – kazao je Mornar. Otezanjem i lutanjem u provedbi kurikularne reforme gubimo dragocjeno vrijeme i izravno ugrožavamo našu budućnost, upozorio je Neven Budak, SDP-ov strateg za obrazovanje, znanost i tehnologiju.
– Hrvatskoj trebaju ljudi koji su poduzetni, inovativni, kreativni, marljivi, educirani, odgovorni, etični, prilagodljivi promjenama na tržištu rada i u susretu s novim tehnologijama, otvoreni, empatični, zadovoljni. Nikada svi neće biti takvi, niti odgojno-obrazovni sustav sam po sebi može postići da takvi budu, ali je to cilj kojem trebamo težiti. I kao učitelji, i kao roditelji, i kao građani – kazao je Budak. Naglasio je da se Posebno stručno povjerenstvo na čijem je čelu Dijana Vican pri izradi akcijskog plana nije dosljedno držalo strategije, već su ciljeve i mjere drugačije definirali.
– Neshvatljivo je da si je povjerenstvo uzelo za pravo mijenjati strategiju koju je donio Hrvatski sabor. To je još jedan dokaz da voditeljica povjerenstva ne razumije posao koji joj je povjeren, ali da ga, nažalost, ne razumiju ni bivši ministri, državni tajnici i pomoćnici koji su članovi povjerenstva – kaže Budak. Za njega nema dvojbe: potrebna nam je škola koja će učenicima usaditi vrijednosti demokratskog, tolerantnog društva, a učenike strukovnih zanimanja naučiti raditi, no da bi se do toga došlo, Vlada mora razriješiti ministra Pavu Barišića i Posebno stručno povjerenstvo te krenuti ponovno.
– Nisu učinili ništa da se postigne nacionalni konsenzus koji je nužan za provedbu reforme – kazao je Budak. Za smanjenje opsega znanja i osposobljenost učenika za snalaženje u svijetu koji se mijenja, oboružani temeljnim znanjima i kompetencijama, zalaže se i Lidija Blagojević, gimnazijska profesorica matematike i informatike koja je koordinirala tim profesora okupljenih oko udruge U ime obitelji u raspravi o reformi kurikula.
– Učenike treba motivirati, zainteresirati za nastavu, smanjiti opseg znanja, a naučene sadržaje svladati na razini primjene, evaluacije, analize i sinteze. Nastava nam je još uvijek u prevelikom postotku predavačka, a učenje na razini reprodukcije u vječnom zatvorenom krugu: nabubaj, odgovaraj za ocjenu, zaboravi! To je ono što želimo promijeniti, želimo kvalitetno i primjenjivo obrazovane mlade ljude, motivirane za daljnje učenje.
Potrebno je poticanje izvrsnosti nastavnika da se u prosvjeti ne završava negativnom selekcijom, nego da se najbolji učenici upisuju na nastavničke fakultete – poručuje L. Blagojević. Uz ministra i Dijanu Vican, ona je jedna od onih koji smatraju da je izbor Jasminke Buljan Culej za voditeljicu odličan izbor.
Treba dobro razmisliti
– Jasminka Buljan Culej prava je osoba za voditelja reforme jer je dugogodišnja zaposlenica Nacionalnog centra za vrednovanje obrazovanja gdje se bavila upravo analizom i vrednovanjem obrazovnog sustava, a prije toga je bila nastavnik praktičar direktno u nastavnom procesu. Postoje dokumenti iz nekih nastavnih predmeta, koji predstavljaju napredak u odnosu na postojeće kurikule, oko kojih je struka suglasna, i nema razloga da se oni ne implementiraju u praksi.
Nema razloga da se ne poboljša ono što je već sada moguće poboljšati. Što se tiče međupredmetnih tema, potrebno je napraviti široku javnu raspravu zašto su odabrane upravo te teme, a ne neke druge, i dobro razmisliti treba li svim tim temama pretrpavati ionako pretrpane nastavne sadržaje i nepotrebno birokratizirati nastavni proces, posebno ako su ti sadržaji već zastupljeni u postojećim nastavnim predmetima – zaključuje L. Blagojević. I dok svi oni imaju vizije, građani reformu provode – zviždaljkama i transparentima.
jokićev prijedlog reforme je previše ideološki, prepun stvari kojima nije mjesto u školi. jeste čitali što od tih 'prijedloga', na koje je došlo nekoliko tisuća primjedbi? niste. a sve neki znalci o školi, obrazovnom procesu, znanjima, strukama, koje bi nas kao vodile u budućnost. činjenice su pred vama, a ignorirate ih. naše obrazovanje je slabo, zbog populizma i totalne nesposobnosti na svim razinama društva. zanemarili smo strukovne škole, pa nam danas obrtnici imaju problema sa kvalitetnom i obučenom radnom snagom. vi ćete reći, neka ih pošteno plate, pa će ih imati. kad ste vi zadnji put imali nekog zidara, keramičara, i bili zadovoljni njegovim radom, kako je počistio za sobom, kolko ste ga platili...? dal ste ga pitali u koju je školu išao, gdje je naučio raditi taj posao? kako rješavamo problem nezaposlenih visokoškolovanih osoba? pa lijepo, osnivaju se veleučilišta, sveučilišta, i u njima zapošljavaju kao predavači baš ti, koji u realnom sektoru, ni u javnom, nisu uspjeli pronaći posao. i tako smo dobili sveučilišta, u zemlji koja objektivno ima dostojnih znanstvenika jedva za jedno sveučilište, i to zagrebačko. sve ostalo je jad i bijeda. zbog bologne, mi danas imamo pumpanje kadrova, za čijim strukama nema potrebe, ne u tolkom broju. informatičari? tko su oni, koja im je specijalnost? rad na kompjuteru? to se u običnoj srednjom, strukovnoj, nauči usput. ne možete naučiti čovjeka da bude programer, ako to on nema u sebi. kinezi imaju znanje. mi mislimo da znamo nešt