'Živio sam s obiteljima u kućama veličine kokošinjca, a njihova djeca završe fakultete'

Svatko tko ovih dana sretne popularnog isusovca p. Ivana Iku Mandurića, koje se nakon nešto više od godine dana vratio iz Kanade, Filipina i Australije, prvo što će na njemu primijetiti jest – duža brada.

– Ništa osobito, zašto je duža, zbilja ne znam – rekao nam je p. Ike Mandurić, s kojim smo razgovarali tri dana nakon njegova slijetanja u Zagreb i neposredno prije putovanja za Osijek, gdje će odsad biti na službi, nakon tzv. treće probacije ili treće kušnje, koja je isusovcima vrlo važna u njihovoj svećeničkoj formaciji.

– Treća probacija svakom svećeniku točka je koja obilježava njegovo zvanje i svaki isusovac to pamti. Nakon što nekoliko godina provede kao svećenik ima mogućnost to iskustvo ponovno propitati, propitati svoje svećeničko zvanje i poslanje, na koji način još dublje i autentičnije odgovoriti na Božji poziv kao isusovac. Svaki isusovac to pamti i pamti određene poruke i zaključke do kojih je došao, a ja ću pamtiti možda po tome što sam imao dužu bradu, što će ostati na svim fotografijama. Ali nije to bilo zbog toga – s osmijehom odgovara p. Ike na naše pitanje o toj dužoj bradi, no već nakon nekoliko rečenica stekli smo dojam da su se snažnije promjene dogodile u njegovoj nutrini.

– Probacija je istinski jako promijenila i produbila moj odnos prema svećeništvu i prema Kristu i prema životu uopće. To sam priželjkivao, ali moram priznati, nisam se nadao da će to biti u tolikoj mjeri – priznaje p. Ike, dodajući kako je doživio „poseban doživljaj prisutnosti Božje u životu i to koliko Bog računa na mene“.

U Hrvatskoj sam se previše eksponirao

– Premda sam mislio da o tome znam sve i da u to jako vjerujem, dobro razumijem, ali zapravo to je daleko više nego što sam mogao misliti. Na neki način to me onda silno motivira da ponovno promislim kako još dublje adekvatno odgovoriti. Promijenilo me i u mome odnosu prema raspoloživosti uopće u odnosu na potrebe Crkve. Dosad sam više gledao na svoj poziv u kontekstu Hrvatske, a zapravo je tipično za isusovca da mora osjetiti raspoloživost da odgovori na potrebe bilo gdje u svijetu. I stvarno tako sad osjećam – kaže p. Ike koji je otputovao prilično daleko od naše zemlje.

– Mislim da je bilo važno upravo otputovati tako daleko. U Hrvatskoj sam se možda previše eksponirao i teško bih pobjegao od nekih aktivnosti. Za mene je važno bilo pobjeći daleko. Činilo mi se čak da sam pobjegao nedovoljno daleko, ali Filipini su bili odlična pozicija jer je Azija nešto što doživljavamo kao misijsko područje u povijesti Družbe Isusove jer je tamo djelovao naš Franjo Ksaverski – govori p. Ike objašnjavajući kako je dobro ponekad „pobjeći od svagdašnjice da bi se tražio glas Božji i kontakt i komunikacija s Bogom“.

– Bio je to dobar izbor i moram priznati da nisam znao da će to biti tako dobro i tek sam to shvatio kad sam došao onamo – kaže p. Ike koji je prvih šest mjeseci izvan Hrvatske proveo u Kanadi, jer je bilo planirano da, kada završi rad s mladima iz SKAC-a u Zagrebu, ode na studijsku godinu radi učenja engleskog jezika i susreta s našom dijasporom u Kanadi.

– Istraživao sam naš način djelovanja i prisutnosti u Kanadi, učio jezik i odmorio se od tih sedam-osam godina intenzivnog rada u Zagrebu. Odatle sam otišao na probaciju na Filipine – kaže p. Ike koji je imao ponešto informacija o Filipinima, jer mu ih je prenio isusovački provincijal, koji je bio na Filipinima, no to je, veli, „sasvim drugi svijet“.

– Filipini su zemlja s mnogo otoka, jezika, narod živi vrlo siromašno, obiteljske vrijednosti su vrlo važne, 90 posto su katolici… Sasvim drukčija kultura, ali ipak ima dosta zapadnjačkog utjecaja jer su ondje bili Španjolci i Amerikanci. Došao sam sa Zapada, iz Kanade, koja se jako odmiče od kršćanskih vrijednosti i identiteta i stigao u nešto sasvim suprotno, siromašnu zemlju koja duboko drži do kršćanskih i obiteljskih vrijednosti. To u čovjeku budi mnogo pitanja i dobra je priprema za duhovne vježbe koje su vrhunac naše probacije – kaže p. Ike dodajući kako Filipinci nemaju dubok osjećaj nacionalnog identiteta, imaju mnogo jezika, plemena, pa i kultura te nemaju iskustvo života sa susjednim zemljama jer ne graniče ni s kim, nego samo s morem.

– Nema imigranata koji dolaze, imaju samo iskustvo iseljavanja. Zato je kod njih izuzetno važna pripadnost obitelji i Katoličkoj crkvi. Veseli su mentalitet, izuzetno tolerantan, jako vole pobožnosti, susretljivi su prema strancima, marljivi ljudi, s druge strane, premda je to kršćanska zemlja, vrlo su podložni korupciji i ima mnogo kriminala, prostitucije, droge, razbojstava, premda Filipinac po prirodi nije takav. Zemlja je vrlo nesređena, u velikim je problemima, ali u posljednje vrijeme stanje se popravlja – veli p. Ike, kojega je ipak duboko dirnulo siromaštvo te zemlje.

Kuća visoka metar i pol

– U glavnom gradu Manili ima mnogo siromaštva. Kada se u gradovima dogodi siromaštvo, onda je ono veće nego u selima jer na selu čovjek uvijek ima što jesti, a u gradu nema ni za jelo. Oni dolaze tražiti posao u Manilu, a ako ne uspiju pronaći posao nekoliko mjeseci, postaju prosjaci, ostaju bez kuće, žive po grobljima i nadstrešnicama na ulicama. Manila ima desetke tisuća djece beskućnika. Ljudi žive ispod nadstrešnica od cerade i lima, pokušavajući nekako očuvati obitelj. Vrlo je neugodan susret s takvim četvrtima. Manila ima najnaseljeniji takav kvart u svijetu, oko ušća uz more – govori p. Ike koji se iskušao živeći u jednoj takvoj obitelji.

– Imali smo eksperiment, iskustvo života u takvim obiteljima. Primjerice, u kući širokoj tri-četiri metra živi obitelj s troje odrasle djece i odatle oni završe fakultet. To su prostorije u kojima se ne možeš ispružiti ili uspraviti jer je etaža visoka metar i pol. Živjeli smo s njima u tim četvrtima kako bismo osjetili kako je živjeti u tom siromaštvu. I to me duboko dotaknulo – govori on i dodaje da je fascinantno kako u takvim obiteljima ostanu očuvani dobri i zdravi odnosi, nema nezadovoljstva, nema frustracije.

– Tu su ulice široke 70 centimetara, jedva se dođe biciklom. No oni jako dobro prihvaćaju tu svoju bijedu, nema mrmljanja i nezadovoljstva, aktivni su u Crkvi, rade za male plaće, jedu skromno, ali su bezbrižni. Fenomen Filipinaca je da su jako bezbrižni. I kad se dogodi tajfun ili neka katastrofa, oni se sutradan smiju. Vjeruju u providnost i ono što život donosi. I o tome sam mnogo razmišljao – priznaje p. Ike Mandurić koji je nekoliko dana živio u jednom plemenu filipinskih domorodaca.

– Filipini imaju nekoliko misijskih područja, što znači da ima plemena do kojih nije posve došlo Evanđelje i nisu do kraja evangelizirani pa žive u mješavini svojih poganskih religija i kršćanstva, duboko odrezani od civilizacije, 30-ak kilometara duboko u prašumi. Onda se događa migracija iz prašume do civilizacije, tj. do prve ceste, gdje grade privremena naselja. Zanimljivo je koliko su homogene njihove obitelji i nose u sebi pozitivno i s koliko malo toga žive. Naprave kolibice veličine kokošinjca i čekaju da se stvore bolji uvjeti za život, iskrče šume pa da naprave plantaže kukuruza od kojega onda žive. Vlada se slabo brine za njih. Nema nikoga tko ih prihvaća. Pitao sam se zašto tamo nije naša Isusovačka služba za izbjeglice JRS da ih prihvaća. Čak ih ni Crkva organizirano ne prihvaća, ali je ipak tamo najprisutnija pa organizira župe, kapelice i organizira pomoć – kaže p. Ike koji je imao prigodu malo živjeti s njima.

– Tri sam dana živio s tim plemenom. Oni ne govore ni lokalne jezike s Filipina, kamoli engleski, nego govore svoj plemenski jezik. Ali želio sam biti među njima premda su se moji isusovci čudili zašto želim biti baš tamo i pitali su se što ću raditi. Želio sam osjetiti njihov način života, vidjeti njihova jutra i njihove večeri – govori i prisjeća se kako se, kada je došao među njih, oko njega počelo motati nekoliko muškaraca, koji su nekoga dozivali, odlazili i dolazili, a on nije mogao shvatiti što žele od njega.

– Ponio sam kavu pa sam ih htio počastiti kavom, ali nije to bilo to što su oni tražili. Došla je jedna učiteljica, koja je slabo govorila engleski, a nisam baš ni ja najbolji i rekla mi je da je to poglavica i da želi razgovarati sa mnom. Skuhali smo onda tu kavu i razgovarali tri sata. On ima važnu ulogu i sada kad su oni migrirali iz svojih nastambi, pa s njim vlada komunicira kada ima neki problem i kada hoće nešto riješiti. De facto mu, na neki način, priznaje vlast. Recimo da je on kao poglavica na razini gradonačelnika pa mi je pričao o tome kako biraju poglavicu, kako poglavica rješava razmirice, bračne i ekonomske probleme… To mi je iskustvo bilo jako dojmljivo i ganutljivo – priča p. Ike objašnjavajući kako „čovjek propituje našu zapadnoeuropsku civilizaciju, naše kršćanstvo ovdje i pitamo se gdje smo“.

Isus je tamo drugačiji

– Kako se dogodilo da tek sada dolazimo, gdje smo do sada bili, gdje je bilo obrazovanje, medicina, gospodarstvo… Jer su nam praktički pred nosom. Vjerojatno je takav osjećaj i kad se dođe u Afriku, Južnu Ameriku i Amazonu, jer se čovjek susretne s brojnim pitanjima kada dođe u takve krajeve, pita se nije li pozvan nešto promijeniti i kako se u to uključiti – govori p. Ike.

– Je li Isus isti u Zagrebu i ondje? – pitamo ga.

– Drugačiji je. Drugačije govori. Drukčije vidimo njegove patnje i boli, poruke i trpljenja. Zanimljivo pitanje... Meni je jako drugačiji. Fokusiran na druge stvari, egzistencijalnije, koncentriran više na empatiju, na socijalnu dimenziju – razmišlja naglas p. Ike i dodaje da je „Isus sigurno bio domoljub i u to ne možemo sumnjati, jer je došao svome narodu, ali je za svoga života, naravno, obilazio i druge narode“.

– Tamo se jako duboko doživljava taj misijski Isus. Onaj Isus sv. Franje Ksaverskoga. To me potaknulo da razmišljam kako bi svaka Crkva trebala ići u misije. Bez obzira na to koliko je brojčano potrebno da danas dolaze svećenici iz Europe u misije, jer Europa nema svećeničkih zvanja, nijedna biskupija ili provincija ne bi smjela dopustiti da ne ide u misije, bez obzira na to koliko malo ima zvanja. Bitno je zajedništvo i mi mnogo toga možemo dati. Europa ima organizaciju, može proteći mnogo humanitarne pomoći, jer oni silno trebaju našu pomoć u tome smislu, koja je lakše protočna ako smo tamo prisutni. A na taj se način Europa obogaćuje time što oni imaju. Jako je bitna prokrvljenost između kontinenata, nacija te siromašnog i bogatog svijeta. Također, treba se otvoriti tome da oni dolaze ovamo, da se zamjenjujemo, pa ćemo se obogatiti i mi i oni – tumači p. Ike tu misijsku dimenziju današnje Crkve, a na pitanje je li lakše biti svećenik u Zagrebu ili na Filipinima odgovara da „uvijek postoji više načina da čovjeku bude lako ili teško“.

– Ako čovjek sebi ugodi, onda mu izvana postane lako, no postaje mu teško na razini savjesti, nedostaje mu zadovoljstvo i ispunjenost. Jako je teško živjeti s promašenošću i prazninom. Ovdje možemo sebi sve ugoditi, da nam nije naporno i teško u fizičkom smislu, a tamo je mnogo teže upravo u fizičkom, organizacijskom, zdravstvenom i ekonomskom načinu, na primjer. Mora se mnogo putovati, mnogo toga ne funkcionira u tehničkom smislu, uvjeti su loši, ali s druge strane, kad prođe dan, onda taj osjećaj duhovne ispunjenosti nešto je što se ondje može mnogo dublje doživjeti. U tome je smislu mnogo ugodnije i lakše tamo jer lakše je doći pred Boga s odgovorom i sviješću da sam za njega nešto učinio i dao sebe toga dana – veli p. Ike objašnjavajući kako misijski život ne može biti „fake“.

– Misijski život ne može biti lažnjak jer se čovjek mora odreći svega svoga, od ambijenta, prijatelja, kulture, hrane, načina odijevanja i svojih kvartova do uobičajenih navika. Doista se moraš odreći sebe. To se može, možda, napraviti iz neke avanture na mjesec ili dva, ali zahtjevno je živjeti tako jer čovjek ne može sebe lagati i sigurno će imati osjećaj da je nešto učinio za Krista. Dolazili su mi tako misli našeg isusovca o. Ante Gabrića i sad ga mnogo bolje razumijem nego kad sam čitao njegove tekstove. Sad razumijem koliko je bio silno ispunjen i dublje doživljavao radost svećeništva i ljepotu života, nego bilo koji svećenik ovdje u Hrvatskoj i Zagrebu – govori p. Ike koji je na Filipinima osjetio i internacionalnost svoje Družbe Isusove, jer je živio s još sedmoricom kolega svećenika sa svih kontinenata (osim Australije).

„Došli smo iz raznih kultura i sa svih kontinenata, ali je ipak isti duh. Vrhunac je ono što se očekuje i što bi trebalo biti vrhunac, a to su duhovne vježbe. Treća probacija usmjerena je na to da nas pripravi koji smo na kušnji, a kad one prođu, da se kroz neke eksperimente prodube. Meni su te duhovne vježbe doista bile onakve kakve trebaju biti.

– Po čemu? – pitamo ga.

– Već sam obavio u novicijatu velike duhovne vježbe od mjesec dana u šutnji pa sam mislio da mi je to poznato. I jest. Međutim, svećeničko iskustvo ipak mijenja naše potencijale pa mnogo dublje možemo proniknuti u misterij. Duhovne vježbe, kako ih je sv. Ignacije zamislio, svatko tko ih prolazi, čini to na individualan način da prati neki svoj ritam. Imao sam stvarno odličnog instruktora, koji je istinski vrlo tankoćutno razaznavao u kojem smjeru treba krenuti – odgovara on tumačeći kako postoji jedan dio duhovnih vježbi koji se zove „Načelo i temelj“, gdje se govori o tome kako je čovjek stvoren da „Gospodina Boga svoga hvali, slavi i tako spasi dušu svoju“.

– Nisam očekivao da će mi to tako snažno progovoriti i da ću tu pronaći toliko prosvjetljenja. Na mističnoj razini otvorila mi se božanska ljubav koja je izrečena u mojoj egzistenciji na način da je Božja kreativnost u meni toliko izrečena da ni Bog ne može bolje. Kad bi mi to netko rekao, možda ne bih na to reagirao, jer jedno je to čuti, a drugo je doći do toga da se ta istina ulijeva u srce i na taj način stvarno mijenja moj pogled na život u potpunosti. Dakle, ja sam biće u koje je pretočena sva Božja moć stvaranja, a to znači da je moja ljepota i nutarnje bogatstvo nevidljivo, ali je zadivljujuće i fascinantno. Prekriveno je grijehom, nekakvom našom zemaljskom stvarnošću, što u meni budi duboki osjećaj da moram njegovati tu dragocjenu istinu u sebi, da se odgovorno odnosim prema toj vlastitoj egzistenciji i da se iz nje razvija želja da se dublje pronikne u ono što Bog doista hoće. Možda malo kompliciram, ali ta mi je početna točka promijenila pogled na egzistenciju, ali i na moje i prema Kristu i prema svećeničkom zvanju, itd. – priča p. Ike polako birajući riječi kako bi opisao ovaj poseban doživljaj.

Nemoguće zaboraviti

– Duboko sam doživio, na stvarni i realan način, koliko je Bog meni privržen, neusporedivo bilo s kojim drugim iskustvom koje sam doživio između čovjeka i čovjeka. To čovjeka stvarno prožme i onda iznosi sve na stol i spreman je sve staviti na početak, sve propitati, svega se odreći. I to sada postaje nova polazna točka za sve. Što se, zapravo, i htjelo u ovoj probaciji – kaže i dodaje da, premda je to priželjkivao kad je kretao na ovu „treću kušnju“, nije ni slutio da će mu se u ovolikoj mjeri ta želja ispuniti.

– Našao sam tako čvrst i važan temelj da sve drugo ovoga trenutka postaje nevažno. To je trenutak u kojemu nema nečega čega se ne bih u sekundi mogao odreći. Bilo čega. Otkrivamo koliko je sveta i lijepa ta Božja ljubav pretočena u njegovoj volji. Samo bi luđak mogao u tome času oko toga dvojiti. Ili zastajkivati ili to odbiti – kaže on objašnjavajući kako se radi o milosti koja prođe na neki način, ali s druge strane, ostane taj duboki i snažni osjećaj i svijest o tome koji nikada ne mogu proći.

– Naime, uvijek se čovjek u sjećanju može vratiti u taj uvid i to je ono što je trajna promjena. To iskustvo ne može se zaboraviti. Ne može se čovjek ponašati više kao da toga nije bilo. Ne može se bez teškoga grijeha i bez zloće to zaboraviti. Prezreti to i zaboraviti nalikovalo bi na abortus, ubojstvo nečega. I to je ono što se želi postići u toj probaciji, da se iz te pozicije dogodi nova raspoloživost. A to je ono što su prvi isusovci imali – silni žar. On se nalazio upravo u tom dubokom osjećaju obogaćenosti i otkrivanju koliko je silno mnogo Bog učinio za mene i to ne mogu zaboraviti, te silan osjećaj da sam Božji dužnik. To je tako dubok osjećaj da ga čovjek stavlja sebi na prvo i najvažnije mjesto u životu. Ja se moram odužiti Bogu! Na sličan način kako se to događa na relacijama ljubavi između čovjeka i čovjeka, ali, naravno, na mnogo dubljoj – objašnjava nam p. Ike dodajući da je to onaj žar koji je nosio prve isusovce i Franju Ksaverskoga, a sažima se u isusovačkom geslu „Sve na veću slavu Božju“ ili „Magis“ (više).

– Isusovac se trsi da nadiđe svoje potencijale, ne čineći samo koliko treba nego i više od toga. To je ono što je ono što je Ignacije rekao – idite i zapalite svijet riječju Božjom! Pozitivna i fanatična strast da se ne obavi samo svoj posao, čini svoja služba, nego da se izgori za Boga i duše. I to je nešto prelijepo. Naći takvu raspoloživost koja nas vodi u susretu, trpljenju i izgaranju sve čini lakim, čovjek želi taj napor jer će u njemu naći da je odgovorio na Božji poziv. Ljubav je ona koja se želi žrtvovati. Ona želi sudjelovati. Njoj nije važno samo da se dogodi dobro, nego onaj koji ljubi, želi igrati u toj utakmici, da on bude taj koji će se žrtvovati za druge i na taj način uzvratiti na Kristovu ljubav. To je nešto nenadmašno i nezamjenjivo i rekao bih, bez čega se ne može biti autentičan isusovac, pa ni svećenik općenito – kaže za kraj ovog našeg razgovora p. Ike Mandurić odlazeći prema Osijeku gdje će, kako veli, „voljeti Osijek i voljeti Slavoniju konkretno, a ne samo riječima“.