Da će jutro uoči svoga prvoga dana u školi najprije provesti u kupnji, sedmogodišnja Nela Koko Sabljić nije očekivala. Večer prije odlučila je za taj veliki događaj odjenuti nešto svečano pa je odabir pao na crnu haljinicu od tila koju joj je sašila mama njezine najbolje prijateljice Mine, ali i tenisice. No kako ju je probudio zvuk kiše, njih je otpisala. – I morala sam probuditi tatu da idemo kupiti nove cipele, neke koje će moći i na kišu, a usput sam dobila i kišobran – objašnjava NK, kako je od milja zovu mama Matina i otac Maroje. Iako je cipele nabavila u zadnji čas, školski pribor odavno je čekao spreman, to nije mogla prepustiti slučaju. A torbu je smjestila je tik do ulaznih vrata.
– Sama sam je birala, ima plave detalje jer mi je to najdraža boja, a ružičasto nikako ne volim – govori dok otvara torbu kako bi nam pokazala i pernicu. Knjige je, objašnjava nam, čekaju u školi, a kad se njima napuni torba, dodaje, sigurno će biti jako teška pa nije sigurna hoće li je moći nositi. – Mislim da će torbu nositi onaj tko me bude vodio u školu, odnosno tata – kroz smijeh Nela Koko izlaže svoju ideju pa odmah razgovor preusmjerava na ono što joj je posebno važno i o čemu govori s najviše uzbuđenja, kovčeg s likovnim priborom. Pokazuje nam pažljivo složene drvene bojice, kistove i plastelin.
Trebam paziti da čujem zvono...
– Već znam da će mi likovni biti najdraži predmet, ranije sam već pohađala radionice i sada ću nastaviti ići svaki petak, to jedva čekam – ističe sedmogodišnjakinja. Već zna, dodaje, i kako nastaje snijeg, ali i napisati i pročitati svoje ime. A najveći strah, priznaje nam, ulijevaju joj matematika i ravnatelj. – Moram paziti da dobro čujem školsko zvono i da ne zakasnim u razred s odmora. Ako zakasnim, poslat će me k ravnatelju – tumači nam ozbiljnim glasom dok koračamo prema školi udaljenoj petnaestak minuta hoda od stana obitelji Sabljić.
POVEZANI ČLANCI:
Ulice su pune roditelja i djece i svi idu prema istom cilju. U dvorištu Osnovne škole Ivana Gundulića đaci se okupljaju, neki veselo trče okolo, drugi se stidljivo drže uz roditelje. A iako vidno nervozna, Nela Koko ponosno ulazi sama dok pogledom traži jedinu osobu koju ondje poznaje, najbolju prijateljicu Minu. – Nadala sam se da ćemo Mina i ja biti u istom razredu, ali ona je u 1. b, a ja sam u 1. a. No sad se nadam da ćemo biti barem na istom katu – govori NK. Za druženja su ionako rezervirani odmori, uzvraćamo, jer tijekom sata ne smiju razgovarati, već trebaju pratiti učiteljicu. – Ma smijemo pričati, ali učiteljica nas ne smije čuti – spremno odgovara.
Dobili smo ledeni čaj i bombone
U školi je pak prvašiće najprije dočekala priredba dobrodošlice u velikoj dvorani u kojoj su se skupili svi razredi pa su Nela Koko i Mina, odjevene u iste haljine, iskoristile priliku i sjele jedna pokraj druge. – Znate li vi još kojeg Robina, osim Hooda? – upitao je prisutne ravnatelj Robin Rašperger i na taj se način predstavio okupljenim školarcima i roditeljima. Ohrabrio je mališane rekavši im da je prvi tjedan rezerviran za prilagođavanje novoj okolini i da je pred njima najljepše razdoblje njihova života. A nakon kratke priredbe koju su pripremili stariji učenici, prvašići su se zaputili u svoje učionice kako bi se bolje upoznali s učiteljicama. Nela Koko se s torbom na ramenima popela na treći kat, gdje se nalazi učionica 1. a, i smjestila u klupu na kojoj je pisalo njezino ime.
Odmah potom učiteljice Silvija i Jasminka đacima su dale i prvi zadatak. – Spojite točkice kako bi nastala maca i obojite je onako kako vi želite. Samo budite jako uredni – napomenula je učiteljica Silvija. NK se spremno uhvatila olovke i bojica, sad je bila na svome; prva minuta prvog dana škole i odmah njezina najdraža aktivnost.
Učionicu je ubrzo ispunio žamor malih glasova koji su se međusobno upoznavali, a Nela Koko ubrzo se sprijateljila s djevojčicom iz klupe. – Bilo mi je super. Upoznala sam nekoliko novih prijateljica, a za dva-tri dana ću ih sve znati. Pripremili su nam u kuhinji ledeni čaj, bombone i poklon za kući – prepričava nam vidno zadovoljna prvim danom u školi. – Moram sada naći Minu, ne želim je ostaviti samu – poručuje dok koračamo prema izlazu.