Od glave do pete, u tim su se privatnim zagrebačkim radnjama naši djedovi i bake oblačili. Nije bilo Zare, nije bilo PittaRossa, ništa tada nije značio ni – H&M. Bili su tu Joža Cahun, Ivan Bočak, Salim Šabić... Simboli grada, najstariji zagrebački obrti. S njihovim unucima i kćerima proveli smo radni dan. Čekali su dugo da zbog epidemije i potresa otvore vrata, i dočekali. I danas se ovdje oblače oni koji drže do sebe... Na tim su mjestima kupovali Miroslav Krleža, Relja Bašić, Franjo Tuđman, Stipe Mesić, kasnije je svoj poznati crveni cilindar tu kupio i Dino Dvornik… Vrata obrtnika su, nakon karantene, ponovo otvorena. U Ilici, u trenutku kada je kupola na križanju s Frankopanskom dotaknula cestu, a radnici odahnuli nakon komplicirane operacije slične onoj skidanju sjevernog tornja zagrebačke katedrale, Mirza Šabić (50) rekao je:
– Optimističan sam. Bit će to dobro. Trajat će mjesecima, ali bit će opet dobro. Mora... I meni je radnja urušena, ni ja u protekla četiri dana ovaj tjedan nisam imao ni kune prometa, ali bit će sve kako treba – kaže Šabić, inače “frontmen” zagrebačkih obrtnika, od ovih u centru do onih iz Jaske, Gorice, Zaprešića ili Dugog Sela. Vratit ćemo se kasnije k Šabiću, predsjedniku Obrtničke komore Zagreb, poznatom po muškim odijelima boljima od Hugo Bossa i Armanija, ali idemo redom. Od glave – od šešira. Znamo na kojoj adresi treba tražiti. Kod Cahuna.
– Odrasla sam među šeširima. Deda Josip još je 1935. u Palmotićevoj prodavao šešire. Tada je prodao prvi šešir. A ja, njegova unuka, ovdje u dućanu nisam prodala ni jedan šešir otkako sam otvorila ovaj tjedan. U lokal sad ulaze po maske. Cijena im je 15 kuna, a imam 15 različitih vrsta perivih maski. Točkaste, s prugama, s cvjetovima... – priča Josipa Cahun (50). Kultna radnja iz ulice Pod zidom 8 preseljena je u Vlašku 59, kod Importanne galerije. Radi 85 godina! Impresivno.
Vraća se gospođa Cahun, inače rokerica puna tetovaža, u doba prvog prodanog šešira.
– Kod nas je uvijek bila zagrebačka špreha. Šrafcigeri, kuhače, šeflje, štenge, badecimeri... Sjećam se, kao klinka, da je baka Ana kupovala sapun težak jedan kilogram. Takva su vremena bila. I onda bi se cijela obitelj, a bilo nas je ukupno deset, prala tim jednim sapunom godinu dana – priča smijući se gospođa Cahun, koja je obrt naslijedila od roditelja, Zlatka i Gordane. Treća je generacija klobučara.
– Bilo je to doba u kojem bi deda Joža svoje šešire, tu gore na Dolcu, trampio za – kutiju jaja, piceka, mast ili čvarke. Troje je djece imao, pa još mi unuci... Živjeli smo u Palmotićevoj na broju 4, odnosno na broju 5. Dvije kuće, jedna nasuprot drugoj. Moji su imali među prvima televizor, deda je nabavio Grundig, tko zna koliko je to bogatstvo koštalo. Među prvima u Zagrebu, ponavljam... Otac Zlatko mi je pričao da je, odlazeći u vojsku, rekao: ‘Imam televizor koji stoji na klaviru’. Mislili su tada da se šali, ali je zaista bilo tako. I klavir i TV. I taj se televizor, tada, nije gledao stalno kao danas. Baka je čak iskrojila za njega navlaku, da se ne praši kad se ne gleda...
Crna ovca
Kako je danas? Teški su dani iza vas, a budućnost je puna pitanja...
– Generacijama radimo, pogledajte cipele Igrec, Bočak, Strugar, kišobrane Cerovečki, odijela Branimir, nas... Svi smo mi obrti koji imaju dvije ili tri loze. Koji su napravili imidž ovoga grada. Pazite, nisam ni znala da veleposlanik SAD-a kupuje šešire kod nas. Zamislite, a mogao bi ih kupiti u New Yorku. Pa i vodič Louis Vuittona uvrstio je šešire Cahun u svoj izbor. Uz to, obrtnici su priča za sebe. Mi u ovim radnjama živimo, jedemo, radimo, više smo s radnicima nego sa svojim obiteljima. Mi sve radimo ručno, od kuckanja rupica nadalje. Mašine bi mogle pomoći, ima ih novih i modernih, ali to više ne bi bilo to. Pa i kalupi su iz doba moga djeda. Stari stotinu godina. I sve je, na kraju, ručni rad. Zato treba kupovati kod malih obrtnika, sigurni ste da ćete kupiti najbolju stvar, kad radi ruka, u tome je tajna... Stroj ne može zamijeniti ruke. Moje kćeri Klara i Petra tu su odrasle, i unuka, koja ima pet mjeseci, uskoro će se igrati tu u radnji, među šeširima.
Što je za šešir bolje – zečja dlaka ili antilopa?
– Tko što voli. Zagrepčani su, oni imućniji, svoj status nekad pokazivali nošenjem cilindra. Na ruke bi navukli rukavice, kao ja danas zbog epidemioloških mjera, ali oni su obukli fine, ne ove gumene... I uzeli bi štap u ruku te tako otišli u kazalište. Šeširi sa zečjom dlakom, ali onom sjajnom, bili su statusni simbol. Znate da na selu znaju reći: “Jedan šešir za mešu (misu, nap.a.), a jedan za štalu”. Oni siromašniji, oni su nosili vunene šešire. Eto, nedavno mi je u radnju ušao dečko sa šeširom koji je izradio moj djed, a njegov djed ga je kupio šezdesetih prošlog stoljeća. Šešir star 60 godina. Zamalo sam se rasplakala, jer šešir je i danas u dobrom stanju – govori gospođa koja je autoritet za šešire.
– Otac mi je znao reći: “Josipa, ti si crna ovca naše familije”...
Zašto? – Na plaži, a ljetovali smo u Njivicama, svi su moji nosili šešire za sunce, a ja bih nosila šiltericu. Sportsku, tvrtke Nike. Da me štiti od sunca. A tata Zlatko bi mi rekao: “Ah, pa mi smo Cahuni, mi nosimo šešire”... Nisam se dala. Meni je baš kapa tada odgovarala. A otac, i danas zna zaviriti u radnju. Nedostaje mu. Pomaže kad može... – priča Josipa.
Kupci su danas u šoping-centrima. U gradu ih je sve manje. Ima turista, ali domaći će kupci uskoro ponovo u šoping-meke. Novo doba šopinga traje već godinama... U centar još rijetki idu kupovati odjeću. Kako preživljavate?
– Prije smo po sve išli u grad. Po cipele, hlače, torbu... Prednost je, istina, što tamo možeš parkirati automobil, izaći iz njega i pred tobom je niz dućana. No, manjak je što je najam lokala u centrima vrtoglavo skup. Za nas male obrtnike, koji ne zarađujemo velik novac, to je problem. Trebalo bi se skupiti nas nekoliko, možda i desetak, da bismo mogli unajmiti jedan poslovni prostor u šoping-centru. A i tada bi bilo upitno bi li kupci kod nas kupovali… No, ne odustajemo. Nećemo se predati – poentira gospođa Cahun.
Par minuta kasnije, na drugom kraju centra, u Ilici, sličan kurs drži i majstor postolar Renato Bočak (53). Na istome mjestu cipele je još daleke 1933. radio njegov djed Ivan, pa sin Janko, a danas ih radi unuk Renato. Cipele koje ovdje radi po mjeri šalje u Melbourne, New York, Stockholm, London... I kineski je ministar graditeljstva ovdje kupovao i nosio cipele Bočak.
– Eto, moj je djed ovdje cipele radio još 1933. godine. Taman se gradio neboder u Ilici, gdje je Obrtnička komora. Bilo je to doba kada su Zagrepčanima trebale poštene cipele. Nije bilo auta, nije bilo javnog prijevoza, cipele su bile na cijeni! Pa tada su se cipele, ovako slikovito, nosile i na servis! Krpale su se, stavljao se novi džon, zvali smo to “foršub”, kada bi ih prst probio – priča postolar, prvi među jednakima u Zagrebu, pročelnik zagrebačkih postolara.
Koji je prst probijao cipele, palac?
– Ne. Najčešće je, kod muških, probio prvo mali prst na nozi.
Jeste li kad kupili cipele?
– Ja?! Nikad. Volim cipele, imam ih više od 30 pari. I sve sam ih izradio sam – govori ugledni zagrebački obrtnik.
Ne žulja li vas ni jedna? – Jednom, ali samo jednom nažuljale su me vlastite cipele.
Kada?
– Cipele u kojima sam se vjenčao. Dva dana prije vjenčanja napravio sam si cipele. Prekrasne, crne, sjajne, od teleće kože. U crkvi svetog Marka bilo je sve O.K., ali kad smo došli u “Lagunu”, počeli su problemi. Nisam računao da ću plesati do jutra. I da će mi biti premale. Promašio sam za jedan broj, trebao sam napraviti veće...
Za koliko ste promašili?
– Za 6,6 milimetara. Kad sam svoju Draženku ujutro prenio preko praga, prvo što sam napravio – skinuo sam cipele... I to mi se dogodilo samo tada, sve ostale koje sam napravio bile su savršene, po mjeri, kako i treba... – priča smješkajući se kultni postolar.
Tko je rekorder po kupnji u vašoj radnji?
– Franjo Kajfež, svjetski slavni kemičar koji je patentirao Apaurin, on mi je bio čest kupac, jednom je uzeo devet pari cipela odjedanput! No jedan ga je susjed ipak nadvisio, on je u jednoj kupnji za sebe uzeo čak 11 pari mojih cipela. Ali, kod nas nikad nije bilo bitno, ni u doba moga djeda i oca, pa ni sad, tko je kupac. Je li to gradonačelnik, ministar ili radnik. Cipela je cipela, a kupac – kupac.
Koliko danas ima postolara u metropoli?
– U doba mojeg djeda, 30-ih godina, pa i kasnije, bilo ih je dvije tisuće. Kad sam prije dva desetljeća postao prvi glas postolara u Zagrebu, bilo nas je 470. Danas nas je 60, a od toga broja samo nas deset radi cipele. Ostali popravljaju. Dakle, deset. To je postao posao koji je pakao. Nije pakao posao, već to što posao ne možemo naplatiti. Prodaja je i prije potresa i epidemije pala za 70 posto. Susjedni lokal prodaje cipele po 39 kuna. I kako ću ja sad naplatiti moje? Ručno rađene, po mjeri, od teleće kože, cipele koje će trajati unedogled. Kako?
Što dalje?
– Iz centra se iselilo 25.000 ljudi zbog potresa. I moja je radnja urušena, a lokal u kojem prodajem prošao je neokrznut. Obnova će trajati godinama, možda pet, možda osam, tko zna. Ostali smo sami. Isti problem imaju i krojači, pa i urari nestaju. Krznari, sitni obrti... Problem su nam i silne obveze, plati malo tamo, malo ovamo... A kroz posao se to ne vraća. Ne znam što dalje... – govori postolar iz Ilice 53.
Potres gori od virusa
Susjed preko puta, u Ilici 58, Mirza je Šabić, inače doktor znanosti i aktualni predsjednik Obrtničke komore Zagreb.
– Krojač... – smije se Šabić pa nastavlja u šali: – Bio mi je jedan kupac, taj mi je i inače drag, i naručio je sva odijela broj manja. Nagovarao sam ga, jer radimo već 62 godine, da mu napravim odijela po mjeri... Ne, napravi mi manja, smršavit ću, kazao mi je. I napravio sam mu tri manja odijela, on ih je odnio, kad eto ti ga za mjesec dana: Čuj, evo ti ova tri odijela, pokloni ih nekom. Ne mogu u njima disati. Daj ti meni ipak napravi po mjeri, broj 56... Ne mogu skinuti kilograme – govori Šabić.
Teška su vremena, no prvi čovjek obrtnika tjera pozitivu.
– Dođu mladi parovi, tik pred vjenčanje, kod mene u radnju. Po odijelo za – mladog. Šivam isključivo muška odijela. I sad on isprobava, gleda, ali nitko ga ništa ne pita. O svemu odlučuje mladenka. I o kroju, i o boji, o košulji i kravati. A ja tada često uskočim i pitam mladoženju: Jeste li vi išli birati vjenčanicu? A oni u pravilu odgovaraju: Ja? Pa to se ne smije, muški nemaju što tražiti u dućanu s vjenčanicama, to donosi nesreću. Tako da nas, dečke, ako ćemo se šaliti, već na početku braka malo tko što pita, ha-ha...
Vječna je dvojba – trebaju li se nositi košulje kratkih rukava, ili je bolje zasukati rukave na košuljama, ali duge. A košulje kratkih rukava ostaviti za, primjerice, vozače autobusa. Kakav je stav struke?
– Na kratke rukave se ne nosi sako. Eto, to bih ja rekao.
Što je najteži dio posla pri šivanju odijela?
– Sako. Tko zna napraviti sako, taj je znalac. To je filtar. Evo, čak sam jednom radio i sako kratkih rukava! Za jednu gospođu koja je bila zapovjednica na brodu, na kruzeru. Bijeli sako, kratkih rukava. Nikad za takav nisam čuo, ali imalo je smisla. Gospođa je na moru, na suncu, na palubi... Ima logike.
Kada je vaš otac počeo raditi?
– Otac Salim Šabić otvorio je ovdje radnju 1958. Imao je 22 godine, a već s 18 radio je kod susjeda, tu četiri kuće dalje, u Ilici 36 gdje je bio šegrt. I ja sam odrastao u ovoj radnji. Danas tu starim... Sjećam se djetinjstva, u kojima bih prvih mjesec dana školskih praznika proveo – u radnji. Na praksi. A tek bih potom otišao na more, u Crikvu. Moji bi dečki već bili tamo, ali ja sam morao prvo naučiti posao. Zgodno je da se ista ekipa druži i dalje, dečki s kojima sam išao u osnovnu školu Pantovčak, mi je zovemo Panta, i danas smo nerazdvojni. Hrga, Tomo, Uzo, Batman, Zdravko... Družimo se od malih nogu do danas.
Kupujete li odijela?
– Ne. Nikad. Da se razumijemo, Varteks ima odlična odijela. Hugo Boss, Armani također. Ali, ja znam što hoću. I takvo sam sebi napravim. Mi obrtnici i inače kupujemo jedni od drugih, radimo jedni za druge. Bočak nosi Šabićeva odijela, a ja nosim Bočakove cipele. Pa i kapute šijem sam već godinama – govori Šabić.
Stiglo je novo doba. Doba potresa, crepova koji prijete i pandemije koronavirusa, koja, srećom, gubi bitku, ali uz visoke cijene ljudskih života. Što dalje?
– Virus kako je došao, tako će i proći. A potres koji je zahvatio Zagreb bit će veći problem, osjećat ćemo posljedice godinama. Moja je radnja, kod Pivovare, urušena. Morao sam ovdje donijeti stol za šivanje, morao sam se iseliti... Tužno je to, sad su prije par minuta skinuli kupolu u Frankopanskoj zbog opasnosti da se ne sruši na tramvajsku stanicu, nema ljudi... Eto, u četiri dana koliko sam radio ovaj tjedan, jer je u petak bio praznik, imao sam promet – nula kuna. Kao i drugi. I to je razumljivo, očekivano. Ljudi su kod kuće, u brizi, u strahu, ni tramvaji u centru ne voze. Ali, kažem, optimističan sam, vratit će se sve na svoje...
Vratit će se?
– Evo vam primjer moga djeda. Otišao je u Ameriku. Bilo je to doba, pričao mi otac, kad se tamo išlo brodom. I on je izljubio baku, izljubio djecu i rekao: Vidimo se kad se vratim. Ostavio je novac, mogli su živjeti od njega godinu dana, i dan po dan – oni zaboravili na djeda. Otpisali ga gotovo... Kad jednog dana – eto ti njega na vratima. I kaže on njima: Eto me, vratio sam se iz Amerike! Čovjek se vratio, i to je prošlo. Sve će proći, pa i ova situacija. Sto posto...
ww︅︆w.lo︅︆ve︅︆xx.c︅︆lub