U kotlovnici kina Europa živio je gospodin prosjak Mihael Erdec
Živjeli su i žive u ovom našem Zagrebu ljudi koji su neobičan začin grada. Bez njih bi grad bio siromašniji. Oni se svojim ponašanjem, dojmom, odijevanjem, načinom života (ne) razlikuju od drugih: isti su, ali posebni.
Neke nerviraju, neki ih ne zamjećuju, a meni su simpatični baš zato što su takvi. U sadašnjem kinu Europa (bolje reći u kotlovnici) živio (stanovao) je prosjak i klošar Mihael Erdec. Neki kažu da se tako zvao. Nakon što je navodno nastupao u cirkusima i varijeteima kao akrobat, ozlijedio se i više nije mogao nastupati. Bio je fanatično zaljubljen u prvu Miss Jugoslavije i Miss Europe Šteficu Vidačić. Ta je ljubav bila, naravno, jednosmjerna cesta. Mihaelu su pomagali da preživi susjedi i prolaznici. A završio je šezdesetih godina u ubožnici u Selskoj ulici u Zagrebu.
Svaki put na Cvjetnom placu bio bi pozdravljen: Gospon doktor, ljubim ruke!
To je bio uobičajeni pozdrav prosjaka braće Lojzek. Oni su sve oslovljavali s “gospon doktor”.
Nakon pozdrava uslijedila su dva pitanja: Imate li nekih važnih operacija danas? A imate li nešto sitnoga za mene?
Oni su to dosta glasno govorili. Inače su imali široke hlače, koje su navlačili iznad svojih relativno povećih trbuha.
Evo još dvojice sugrađana koji će ostati u memoriji Zagreba.
Oni nisu prosjaci. I jedan i drugi su glazbom zarađivali za svoj skromni život.
Svirali su u gostionicama, na ulicama grada, u Oktogonu, i u haustorima...
Gospon Drageca više nema, ali je Đukica još i te kako živahan.
Dragec je svirao citru, navodno austrijsku. (Žičani instrument, žice su se trzale prstima ili trzalicom na palcu. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, zahvaljujući kulturnom utjecaju Beča, citra je bila vrlo popularno kućno glazbalo u Zagrebu.)
Dragec je svirao polke, valcere, pjesme Prodavačica ljubičica, Moj Zagreb tak imam te rad, a glanc numera mu je bila Treći čovjek.
Pod rukom je nosio citru zamotanu u ceradu, na glavi je imao filcani stari šešir, a kada je padala kiša, onda bi namještao svoju citru ispod šešira da citra ne pokisne. Nije Dragec bio veliki svirač ni pjevač, ali je uveseljavao ljude.
Kako su godine prolazile, bio je sve stariji i pogrbljeniji, pa je u drugoj ruci nosio štap.
Kasno u večer vraćao se u stan. Čini mi se da je u posljednje vrijeme živio u Velikoj Gorici.
Na magnetofonu imam zabilježene neke njegove riječi i pjesme.
Bio mi je zaista drag čovjek. Zanimljivo, nikada nisam znao njegovo prezime.
Arsen Dedić je u društvu često oponašao Drageca pjevajući jednu njegovu omiljenu pjesmu, pomalo sam zaboravio, ali po prilici ...
O, slatka mala Marion,
dođi mi u avion.
Jer će ovaj mali aparat
Stvorit radost srcu mom i tvom.
Slatka mala Marion
Sjedni mi u avion
Uživat ćeš slast i čar
Kad u zrak te digne avijatičar!
O uličnom pjevaču Đukici mogao bi se snimiti film
Sjećate se pjevača Đukice, također s gitarom u ruci, uvijek lijepo natapiranog. Pisalo je negdje da je dobio stan i bicikl od Grada i da se za to posebno zauzeo gradonačelnik Milan Bandić, koji je Đukicu upoznao u Zlatnom kokotu u Tomićevoj ulici, gdje je Đukica svirao, a tamo se tada hranio mladi student Bandić. Gradonačelnik Milan Bandić darovao mu je 2006. godine bicikl. Đukicu smo znali angažirati u nekim radijskim i televizijskim emisijama.
Nije volio da ga nazivaju uličnim pjevačem, već barskim, jer da on sa svojim profinjenim glasom ne može pjevati “tamo di tramvaji voze, di ljudi pljuckaju i di se dereju”.
Njegovo je prezime Puček.
On je rodom iz Varaždina, živio je u Parizu.
Đukica je bio fin i pristojan čovjek, ali neki nisu bili takvi prema njemu.
Neki su ga i fizički napadali, a neki su pjevali i plakali s njim.
Đuka je dobio i Medalju grada Zagreba. Nekoliko godina nema natapiranu frizuru, već pravu mušku.
Rekao mi je, da više nije Đukica, već Đuka. Sada sam već u godinama kada bi bilo smiješno da se zovem Đukica.
Sreo sam gospođu Halidu na Sajmu starina na Britancu, koja godinama ima frizerski salon u Frankopanskoj ulici u Zagebu. Kaže da je Đukici svaki put radila frizuru zabadava.
Srela je Đukicu. A on ju je zabrinuto upitao:
Halida, a kamo ću ja ići na frizuru kada vi umrete?
Ovu kratku priču o Đukici (a mislim da bi se o njemu mogao snimiti dokumentarni film) završavam jednom pjesmom koju je on pjevao, ispričavam se, ali ne znam autore teksta ni melodije:
Toga filma ne bu v kinu, vrti se nazaj,
Rodil sam se u Varaždinu, dečki je pa kaj. Človek lehko skrene s puta, postal sem pevač Zagrebačka hit veduta, drugo vse je trač. Od kafića do kafića i po kmici znam, Gde krletka treba tića, Đukica je tam. Zagreb mi je vse kaj imam, moj prelepi grad, I gitaru po njem štimam tak imam te rad. Ak i dojde vrag po svoje, ak bi njega srel... Pravi dečki se ne boje, dušu ne bu zel.
Dolčevita, hit frizura, friški lak i gel. Ak buš iskal trubadura, dojdem kak model.
5 zelenih oaza u Zagrebu za bijeg od svakodnevnice:
Svida mi se clanak....bravo