DOČEK S PREDSJEDNIKOM
Na raznim ste mjestima dočekivali Novu godinu.
Protekle Nove godine i ja sam dočekivao na raznim mjestima. Uglavnom u hotelima i restoranima – radno. Pristojan se honorar mogao dobiti. Čitam da i sada pjevači dobivaju velike honorare.
Želim vam svakako prepričati jedan doček.
Negdje u proljeće dogovorio sam se s upravom hotela Inter-Continental (tako se tada zvao Westin) da ću voditi Novu godinu.
Desetak dana prije Nove, obavještavaju me iz Contija da će na dočeku biti i predsjednik Franjo Tuđman. Cjelokupna „Opera“ na 17. katu hotela rezervirana je za predsjednika, njegovu obitelj, prijatelje, Vladu, sabornike, hadezeovce…
Moram priznati da baš nisam bio oduševljen.
Tko će nasmijati ozbiljnog i namrgođenog predsjednika?
Ali, više nisam mogao odustati.
Pogledajte novogodišnji vatromet nad Zagrebom:
Razmišljao sam, počet ću lagano, pa ću, bude li išlo, pojačavati. Ne bude li išlo, jednostavno ću najaviti ples i vokalno-instrumentalni sastav, a bend je bio odličan, Forum iz Zadra.
Za počasnim stolom bili su predsjednik Tuđman sa suprugom Ankicom, bračni par Sušak, Rizvanbegovići… I još stotinjak političkih, sportskih i kulturmih djelatnika. Naravno, i uvaženih urednika televizija, novina, revija…
Počeo sam pričati neki vic i rekao sam “Zagorac”. Tuđman nije mogao izdržati pa je dobacio: “Nije Zagorac, već Zagorec!”.
Onda sam ja prihvatio „Zagorec“, ali sam odmah poslije toga rekao da “idu Dalmatinac i Zagorac”… Potom je Tuđman dobacio “Zagorec”. Znači, igra je prihvaćena...
Ukratko, raspoloženje je bilo dobro, atmosfera kao u kazalištu, nitko me na zabavama nije tako pozorno slušao. Kada se predsjednik smijao, svi su se smijali, kada je predsjednik pljeskao, svi su pljeskali… Posebnu mi je podršku davala, i ovom joj se prigodom naknadno zahvaljujem, gospođa Nevenka Tuđman (bila je u društvu Ćire Blaževića) i stvarno se od srca smijala vicevima o plavušama koji su tada bili popularni.
Plesalo se i pjevalo.
U ponoć, svi su prilazili predsjednikovu stolu čestitajući gospođi Ankici i predsjedniku novu godinu. Među posljednjima došli smo tadašnji direktor hotela Zlatko Novak i ja. Dobro raspoloženi Tuđman rekao mi je:
- Možeš ispričati i neki vic o meni.
Iznenadio sam se i rekao:
- Ali, gospodine predsjedniče, ne znam ni jedan vic o vama.
- Ma kako ne znaš. Znaš, znaš. Samo pričaj!
Ali, ja stvarno nisam znao ni jedan. Mislim, pozitivan. I našao sam se, kao Ježurka Ježić, na dvjesto muka. Pa sam otišao šefu osiguranja Mati Laušiću.
- Mate, pomozi mi, ispričaj mi neki vic o Tuđmanu.
- Ti nisi normalan - rekao mi je Mate.
I onda sam se sjetio. Uhvatio Dalmatinac zlatnu ribicu, a ona mu veli:
- Pusti me, ispunit ću ti tri želje.
A Dalmatinac reče:
- Ma, bacit ću ja tebe na gradele, a meni će moj Frane ispuniti sve želje.
Svi su pljeskali, a čuvar državnog pečata, imao je tu funkciju gospodin Milas, izišao je na plesni podij i pljeskajući rekao:
- Imaš pravo! Sve će želje nama ispuniti naš Frane!
Zaorila se pjesma “Majko Hercegovino”.
Te su novogodišnje noći gostima, kao što rekoh, pjevali i svirali Forumovci. Predsjednik Tuđman bio je dobro raspoložen. Čak nije imao uobičajeni novogodišnji predsjednički obred, nije išao u posjet rodilištima i službama koje rade na Novu godinu.
MALA LITRA VINA
Na jednom dočeku nove godine u Varaždinu, u pauzi svirke, dogovara se nastavak programa, razgovara se o svemu i pomalo naručuje.
– Molim vas, malu kavu i malu kiselu – naručuje pjevačica Zdenka.
– Dajte meni mali vlahov i malu kiselu – nastavlja bubnjar Cigla.
Trombonist Banfa veli:
– Meni malu lozu i malu kiselu.
A onda se oglasi pjevač Ivica Bobinec
– Konobar, a meni dajte malu litru vina i malu kiselu!
ČESTITKA IZ AMERIKE
Želim vam pročitati jednu čestitiku – pismo koje čuvam već nekoliko godina, a koje sam dobio za Novu godinu.
“Dragi i poštovani,
eto slušamo vašu emisiju uz kavicu sjedeći uz jezero i zamišljajući da smo u našem divnom Zagrebu. Hvala što ste tako super, uz vas moj muž, naša Maja (12), naš zlatni retriver i domaća maca pjevamo, sjećamo se (srednje škole i faksa) i uživamo.
Zagreb je ipak najljepši, tamo smo se Davor i ja vjenčali, i tamo se vraćamo svakoga ljeta uživajući stvari kojih se zaželimo ovdje na ‘dalekom Divljem zapadu’, kao npr. vožnju u plavom tramvaju, odlazak na Dolac, k Vinceku na kremšnite, na čagu u Lido itd.
U slobodno vrijeme pišem pjesme o Zagrebu, slikam naše more, a svake večeri prije spavanja, Zagreb mi pjeva moje omiljene, znane pjesme. Bez Radija Sljeme naš dom ne bi bio pravi dom.
Ameri koji nas čuju vjerojatno misle da smo skroz na skroz poludili, no baš nas briga. (Bar ljepše pjevamo i nismo debeli).
Puno, puno pozdrava i pusa od jedne zagrebačke obitelji, hrvatskih kauboja, iz bostonskog predgrađa.
Vole vas sve, nastavite tako,
Maja, Monika i Davor (Max i Joško).
Sretna vam Nova!”
Pogledajte i doček Nove godine u Zagrebu:
Kad se drug tito smije, smiju se svi, kad drug Kim aplaudira, aplaudiraju svi. Sve na komandu, demokratski.