Ni zbogom mi ni štela reći
Moja je majka u svom vrtu imala puno raznolikog cvijeća. Najviše je bilo ruža, a zanimljivo je da su joj uspijevali i oleandri premda nismo živjeli u mediteranskoj klimi, već u Bjelovaru. Kada su se susjedi posjećivali, nije bio običaj da jedni drugima nose cvijeće jer su uglavnom svi imali slično cvijeće. S tim sam se običajem upoznao nakon dolaska u Zagreb.
I prihvatio ga.
Dobar mi je bio štos da darujem cvijeće djevojci. To je bio dobar upad. A još bolji ako bih donio cvijeće i njezinoj gospođi majci.
Dalmatinci s tim cvijećem nisu najbolje prolazili jer ih je bilo sram nositi cvijeće. Pa su ga tako neki držali ispod kaputa ili u rukavu.
Jedno su vrijeme jako popularne bile orhideje.
Najčešće sam ih poklanjao.
Meni se, inače, najviše sviđa ono prirodno poljsko cvijeće.
U posljednje vrijeme strelicija mi je hit. S ružama nećeš pogriješiti.
Jedna žena, djevojka, koja mi se svojedobno sviđala, u koju sam malo bio i zaljubljen, koju sam htio šarmirati pa onda kako to ide po redu, putovala je u Pariz. I meni je palo na pamet da je u hotelskoj sobi u glavnom gradu Francuske (a znao sam u kojem će hotelu biti) dočeka cvijeće.
Razmišljao sam imam li ikoga poznatog u Parizu da mi napravi tu uslugu, kupi cvijeće i odnese u hotel.
A onda mi je prijateljica Morana Paliković, tada još nije bila ni Vončina ni Gruden, budući da je klizala, ali još nije bila šefica Piruete, rekla da to najnormalnije radi cvjećarnica Herzmansky iz Zagreba.
To je bila najpoznatija cvjećarnica ne samo u Zagrebu, već u bivšoj Jugi. Oni su ukrašavali dvorane za najveće bankete, za Titove prijeme, a slagali su bukete, dakako, za drugaricu Jovanku Broz.
Bio sam prijatelj Maje Herzmansky, to jest Maje Štrban, koja nas je, nažalost, napustila.
Maja mi je to bez problema organizirala jer im je taj posao bio uhodan s nizom svjetskih gradova. Bilo je to, pazite, sedamdesetih godina.
Cvijeće je stiglo u parišku hotelsku sobu. Zaista je to bilo iznenađenje. A što je bilo poslije, možda ću vam ispričati, a možda bolje da ne. Otišla je, ni zbogom mi ni štela reći.
Tagore je napisao: Cvijet s tugom gubi latice, ali umjesto njih s radošću očekuje plod.
Rado se sjećam i pendreka
Koje vas slike najčešće vraćaju u mladost?
Kada sam to pitanje postavio vama, počeo sam razmišljati o svojim slikama.
Kada vidim kako se na ulicama u Zagrebu ljube klinci, a mi smo to radili potajno u nekim mračnim haustorima i parkovima. Ipak se ne bih mijenjao, premda znam da je sada puno lakše curama doći do momaka i obratno nego nekada, kada je za prvi spoj, rendes, trebao uvod kao Tolstojev “Rat i mir”.
Nostalgija?
Sada se s veseljem sjećam i kada me milicajac udario pendrekom u parku, kada sam pao na velikoj maturi iz zemljopisa, a da ne govorim o tome da se sjećam kada sam s 13 godina bio zaljubljen u jednu djevojčicu tako jako da sam u žlici juhe koju sam jeo vidio njezino lice.
Neki dan odnio sam kompjutor na popravak. U susjednom kafiću sjedim i čekam da popravak završi. Za susjednim stolom sjedi jedna sedamnaestogodišnja djevojka i godinu-dvije stariji momak. Svatko od njih u ruci ima mobitel. Sjedio sam sigurno 40 minuta. I gledao sam ih. Oni su gledali svaki u svoj mobitel, tipkali. Nisu progovorili nijednu riječ, nisu se nijednom pogledali. A nisam imao dojam da su bili posvađeni.
Nekada bih se ja već ljubio.
Fotografije koje su nas nasmijale, ali i šokirale. Najveći hit dolazi iz Zagreba!
