Kroz oko 200 metara Masarykove ulice osamdesetih je tekao Novi val. U nekoliko kafića u toj ulici skupljali su se mladi iz cijelog grada te brojni glumci, umjetnici, dizajner, glazbenici, novinari... Nitko zapravo ne zna zašto se to dogodilo baš u ovoj ulici, no tome je možda kumovala blizina dva važna fakulteta, Akademije dramskih umjetnosti i Pravnog faksa.
Tri kafića smještena ondje, Blato, Kavkaz i Zvečku, prozvali su još i 'zlatnim trokutom', a čitavo je područje čiji je glavni dio bila Masarykova ulica nosilo i nadimak Duhanski put. Dva od ta tri kafića, Zvečke i Blata, danas više nema, dok je čuveni Kavkaz ponovno otvoren 2018. nakon što nije radio desetak godina.
Blato
Bistro i gostiona na uglu Masarykove i Gundulićeve ima dugačku boemsku povijest. Prije Drugog svjetskog rata ondje su se skupljali novinari i književnici poput A. B. Šimića, Matoša, Tina Ujevića... On mu je bio vjeran do smrti 1955. pa je dugo vremena ondje visila fotografija Tina u oblaku dima cigarete i s litrom crnjaka na stolu. Osamdesetih je rado posjećena ,a ondje svraćaju zagrebački boemi nove generacije.
"Blato je posve nekomforna, siva birtija impregnirana ustajalim zrakom kiselkastim od alkohola i duhanskim dimom – ovdje su se okupljali boemi, intelektualci uglavnom nedotaknuti pomodarijama i trendovima, a s njima i nekonformističke zvijezde u usponu (Darko Rundek, Krešo Blažević, Renato Metessi, Đorđe Rapajić ...). Veliki zidni portret Tina Ujevića podsjeća da su se ovdje u prošlosti opijale duhovne veličine, i jedino je po tome čovjeku jasno da je ušao u mjesto s reputacijom, a ne, kako bi inače mislio, u zadnji pajzl. Ovdje se rijetko pije kava, ovo nije mjesto za traženje cura, Blato je hardcore pun opijata i svega dobroga i lošega što takva krajnost nosi. Njegovi posjetitelji imaju pomalo suzdržane kontakte s posjetiteljima susjednih enklava (Kavkaz, Zvečka), smatrajući ih ispraznim šminkerima", opisao je situaciju u blatu Igor Mirković u svojoj knjizi Sretno dijete.
Kavkaz
Dugotrajnu povijest ima i Kazališna kavana koju su između dva rata posjećivali ljubitelji teatra prije i nakon predstava u obližnjem HNK. Kavkaz je i osamdesetih, kao i sada bio među skupljim kafićima u gradu pa su ondje zalazili oni dubljeg džepa i gradski šminkeri, a imao je i duž radno vrijeme, radio je do 11 što je 80-ih bila prava rijetkost.
"S druge strane ceste, nasuprot Kavkaza, a ispred ulaza u poduzeće Školska knjiga, bili su naslagani motoristi i njihovi motocikli. Oni su bili podvrsta kavkaških šminkera, ali zapravo su bili svijet za sebe. Nitko tko posjedovanje motocikla ne doživljava svojim temeljnim određenjem i razlogom postojanja, nije prelazio na ovu stranu ceste. Organski su bili stopljeni sa Kavkazom, jer su iz te gomile nabavljali cure, koje bi do kuće ili diska radije na motoru negoli tramvajem", piše Igor Mirković o Kavkazu u knjizi "Sretno dijete" koju je 2004. objavila Fraktura.
Zvečka
Kultna Zvečka bila je zapravo prodajna slastičarnica Zvečeva, otuda joj i ime. Nije imala stolove, ni stolce, samo šank, a posjetitelji su kao stolove koristili automobile parkirane ispred nje.
"Sudjelovati u javnom, kulturnom, ili kakvom god hoćete životu Zagreba, a ne pojaviti se barem jednom dnevno ovdje, naprosto ne dolazi u obzir", nalagao je u jesen 1978. Polet, a mi smo poslušali. Što smo drugo mogli? Naše su novine, naravno, strašno pumpale tu stvar: predstavljajući ponaosob mlade umjetnike raznih vrsta, uvijek bi dodali: "Miru Furlan, kao i sav svijet s kazališne akademije, možete sresti negdje na potezu od Kavkaza do Blata" ili "Piko Stančić, mladi i svestrani umjetnik, redovit je pred Zvečevom", piše Mirković te citira Vlatka Frasa koji je rekao da je "Zvečka je bila jedino područje pod kontrolom rock'n'rolla."
Zatvarala se u devet, a ponekad su posjetitelji produljili radno vrijeme za petnaestak minuta pomicanjem kazaljki na satu.
U Zagrebu je bilo puno "kultnih" mjesta i to već u kasnim sedamdesetim i prvoj polovici osamdesetih. Sve je ovisilo o društvu i da li si "šminker" ili ne. Jedno od tih mjesta je Argentina na početku Tkalče, pa Kvazar na Dolcu tam otraga gdje su štandovi sa odjećom, stanovitu popularnost imali su i kafići u Vlaškoj, Safari na broju 60 i par kuća dalje još jedan čijeg imena se nemrem setiti a koji je postojao dok te kuće nisu srušili i sagradili nove na brojevima 62, 64, 66 i 68.