Sama i odbačena, prije 64 godine umrla je Marija Jurić Zagorka u svom stanu iznad tržnice na Dolcu. Njeno beživotno tijelo pronašao je njezin podstanar Marko Kratković koji je s njom proveo posljednje dane. Tek nakon smrti Marija Jurić Zagorka pronašla je svoje počasno mjesto u povijesti hrvatske književnosti, novinarstva i borbe za žensku stvar.
– Svugdje sam bila dočekivana s nepovjerenjem i prezirom jer je žena u politici u 19. stoljeću bila smatrana poput žene u javnoj kući. U redakciji Obzora svatko me gledao s čuđenjem ( …) A ja sam u prvom redu širila feminizam i u ženama budila volju da sudjeluju u javnom životu. Moja je težnja uvijek bila emancipacija žena – govorila je Marija Jurić Zagorka.
Usprkos nevjerojatnoj radnoj energiji, poznavanju nekoliko europskih jezika i velikom talentu, Marija Jurić Zagorka za života je bila kritizirana, napadana i podcjenjivana od svojih muških kolega, među kojima su bili i brojni hrvatski književnici poput Miroslava Krleže, Ksavera Sandora Đalskog i Antuna Gustava Matoša koji ju je kasnije branio i priznao da ne piše ''tako loše''. Razlog njihova animoziteta najvjerojatnije je ležao u činjenici da su njeni romani rušili sve rekorde i podizali tiražu svih novina u kojima su izlazili.
Samostan milosrdnica
Marija je rođena 2. ožujka 1873. u selu Negovec pokraj Vrbovca. Njen otac Ivan bio je upravitelj imanja baruna Geze Raucha i njena je obitelj bila dobrostojeća. Otac je za obitelj kupio imanje Golubovec, a Marija je imala dva brata i sestru Dragicu za koju je bila posebno vezana. U svojoj autobiografiji "Kamen na cesti" opisuje kako joj je djetinjstvo bilo veoma nesretno. Otac je često bio odsutan, a majka ljubomorna, što je često iskaljivala na djeci.
Prvi je razred završila u dvorcu baruna Raucha s plemićkom djecom. Zbog majčina pritiska odlazi u Varaždin kod kume gdje završava drugi i treći razred, a u četvrti je krenula u Zagreb, u Višu djevojačku školu u Samostanu milosrdnica. Tamo je angažirana u Samostanskim novinama koje cijele piše sama. Unutra, između ostalog, piše i o tome kako se Hrvati u svojoj zemlji ne smiju služiti svojim vlastitim jezikom i kako je to nepravda. Šest godina traje Zagorkino školovanje u Višoj školi, a potom ju je prisiljena napustiti – zbog majke.
Nakon toga sam barun Rauch uviđa veliki talent za pisanom riječi koji pokazuje djevojčica pa predlaže da sudjeluje u troškovima njena školovanja u Švicarskoj, no njena majka to odbija. Nakon prekida školovanja Marija ostaje u roditeljskom domu dvije godine i uređuje krapinski đački list ''Zagorsko'' proljeće pod pseudonimom M. Jurica Zagorski. U uvodnom članku piše o duhu Matije Gupca koji je prilikom povratka s onog svijeta nezadovoljan stanjem u Zagorju u 19. stoljeću. List je kotarski predstojnik zabranio, a kad je otkriven ''urednik'' Marija je strogo ukorena uz napomenu da se, pogotovo kao žena, mora okaniti pisanja.
Umobolnica
Kao kaznu 18-godišnjoj djevojci pronalaze muža, 35-godišnjeg Lajoša Nađa, inženjera na mađarskim željeznicama. Mlada je dobila ogromnu svotu od 20 tisuća forinti miraza koja će joj biti isplaćena kad napuni 25 godina. Potom s mužem odlazi u Mađarsku, gdje će je umjesto majke izluđivati škrta svekrva zbog koje gladuje. Boravak u Mađarskoj iskoristila je da dobro upozna tamošnje prilike, nauči jezik, a završila je i tečaj za telegrafisticu. Šalje svoje članke mađarskim oporbenim novinama u čemu je podupire i gramzivi muž koji joj uzima svu zaradu.
Nakon što je odbila osuditi paljenje mađarske zastave na Trgu bana Jelača u povodu posjeta cara Franje Josipa Zagrebu, razilazi se s mužem i prerušena u služavku bježi prvim vlakom u Hrvatsku. Najprije je kod rođaka u Srijemskoj Mitrovici, no uskoro dolazi u Zagreb. U međuvremenu muž za njom raspisuje tjeralicu kao za umobolnom odbjeglom ženom pa je hapse i trpaju u umobolnicu. Srećom, primarijus koji ju je pregledao ustanovio je kako je mlada žena potpuno zdrava pa ju je pustio na slobodu.
Zagorka se počinje se družiti s mladim sveučilištarcima koji smišljaju kako se suprotstaviti Khuenu. No najvažniji datum novog razdoblja njezina života jest 31. listopada 1896. kada joj u Obzoru izlazi članak ''Egy perz'' (''Jedan časak'') u kojem je opisala besmisao korištenja njemačkog i mađarskog na hrvatskoj željeznici koji narod ne razumije.
Kad je biskup Josip Juraj Strossmayer doznao tko je anonimni autor članka, inzistirao je da se ta žena zaposli u novinama. I dok ju je tadašnji glavni urednik Josip Pasarić donekle simpatizirao, kao i budući Milivoj Dežman Ivanov, autoritarni Šime Mazzura, vlasnik Dioničke tiskare u kojoj su se tiskale novine nije je mogao podnijeti te ju je pred svima vrijeđao i zvao ''kravaricom''. No ona je ipak postala namještenica Obzora s mjesečnom naknadom od 60 kruna, dok su njezini kolege primali trostruko više, piše u knjizi "Proklete Hrvatice" Milana Vuković Runjić. Smjestili su je u posebnu sobicu kako je nitko od posjetitelja ne bih mogao vidjeti, a gotovo svaki njezin tekst bio je politička senzacija. Kao prva hrvatska novinarka i prva novinarka u srednjoj Europi napisala je nekoliko tisuća tekstova pod pseudonimima.
Obzor
Kao novinarki Obzora kojem je podizala nakladu svojim romanima u nastavcima, glavni urednik Šime Mazzura, za kojeg je žensko u redakciji bio prvorazredan “kulturni i moralni skandal”, prilijepio joj je etikete koje su je pratile sve do smrti: “baba bez imena i ugleda, nitko i ništa, zagorska kravarica i k tome još zaražena socijalističkim mentalitetom i feminističkim novotarijama”.
Khuen ju je smatrao neubrojivom babom, a kad je 1903. godine rastjerao redakciju Obzora punih pet mjeseci Zagorka je uređivala Obzor. No nije završila u zatvoru zbog uređivanja Obzora već zbog svog dodatnog angažmana u raznim demonstracijama i uličnim nemirima. Sudjelovala je u razbijanju prozora osoba koje su bile za Khuenovu vladu, posjećivala je studentske skupštine, a u najpoznatijoj svojoj akciji dovela je u dotad neviđenom maršu nježnijeg spola pred Banske dvore tisuću žena koje su zapjevale hrvatsku himnu. Organizirala je svečane zadušnice za seljake koji su ubijeni u Zaprešiću na kojima je djelila trobojnice te naposljetku završila u ''Hotelu Crvena lampa'', kako su zvali zatvor u Petrinjskoj ulici. U zatvor je sprovedena kočijom, a masa ju je na putu od Gundulićeve do Petrinjske pozdravljala klicanjem, navodi Milana Vuković-Runjić.
Strani su novinari o njoj izvještavali o „malom čudovištu od talenta i sposobnosti“, čija su pitanja „pogibeljno inteligentna, opaske točne, primjedbe britke“. Svjetski tisak slavio je njen otpor. U vrijeme njezinih živopisnih izvještaja iz Parlamenta Obzor je dostigao nakladu od 5000 primjeraka dnevno, kao nijedan ondašnji dnevnik u Hrvatskoj. ''Malo ste prerano došli na svijet, gospođo žurnalistice'', navodno joj je dobacio jedan bahati bečki ministar.
Zagorka je jedno vrijeme izvještavala sa zasjedanja novog zajedničkog parlamenta i u Budimpešti je boravila godinu dana. Tada postaje prvi hrvatski politički komentator jer je u Obzor slala niz tekstova u kojima komentira sve faze napete hrvatsko-mađarske povijesti. Pljuštale su ponude i od stranih novinskih kuća, svi su je željeli i slavili, no ona se vraća u Zagreb. Domovina joj je bila draža od blistave karijere. Pratila je i rad Hrvatskog sabora, a novinarska soba danas nosi ime Marije Jurić Zagorke.
Nakon 22 godine u Obzoru sama je dala otkaz zato što joj nisu htjeli izjednačiti plaću s muškim kolegama. U obljetničkoj monografiji Obzora nisu je ni spomenuli premda je objavila milijune redaka, no svoju je karijeru nastavila u Jutarnjem listu.
Trg bana Jelačića
Ped trafikama i kod kolportera na Trgu bana Jelačića čekalo se u dugačkim redovima za friške novine s novim nastavkom njenih romana koji su izlazili u Obzoru, Malim novinama, Ženskom listu, Jutarnjem listu i drugim novinama. Da počne pisati romane, nagovorio ju je njen prijatelj Josip Juraj Strossmayer. Zagorka je bila redovita gošća u njegovoj rezidenciji u Jurjevskoj ulici u Zagrebu.
Pisala je i drame koje je izvodio HNK Zagreb. Njezino scensko djelo je i komedija Jalnuševčani (1917.) koja svoje tematsko izvorište crpi jednako iz hrvatske književne tradicije, kao i iz hrvatske zbilje ondašnjeg vremena. Tek u novije vrijeme može se govoriti o primjerenijoj pozornosti koja se daje njezinu djelu. Udala se Zagorka još jednom 1911. godine za kolegu novinara Slavka Vodvaršku, ali taj je brak trajao desetak godina podalje od očiju javnosti.
Zagorka je jedno vrijeme, između dva rata, živjela u apartmanu 325 na trećem katu hotela Esplanada. Zagorka je tada bila na vrhuncu književne karijere i novi poslodavac Jutarnji list plaćao joj je smještaj.
Krajem 30-ih Zagorka se napokon osamostalila. Svu imovinu uložila je u pokretanje Hrvatice, časopisa kojem je bila vlasnica i urednica. Te se novine, kako kaže, ''bave svime što tišti hrvatske žene, posvećuje im razumijevanje i pažnju''. Ali 1941. u stan joj dolazi policija NDH i zabranjuje izlaženje Hrvatice, zapljenjuje novac od pretplate i rukopise iz tiskare, čak i pokućstvo.
Uspostavom NDH, ustaše zabranjuju Hrvaticu, a njoj plijene imovinu. Ostavši bez sredstava za život, pokušala je samoubojstvo. Kraj rata dočekala je u Zagrebu uz financijsku pomoć i skrb vjernih čitatelja.
Dolac
A u novoj državi koja je obećavala jednakost, bratstvo is socijalnu pravdu ''drugarici Jurić'' nije bilo mnogo bolje. Opet su je prešućivali, izbjegavali, opet je nailazila na zatvorena vrata. Tek nakon smrti Zagorka dobiva mjesto u hrvatskoj književnosti koje joj i pripada.
Zbog čega je u bivšoj državi bila persona non grata? Najprije je to bila za vrijeme ustaša. Kada je došao socijalizam, nisu je prihvaćali jer su smatrali da je ona pisac buržoazije, da nije dovoljno revolucionarna, iako je navodno nakon obračuna Tita sa Staljinom napisala jednočinku o Titu. Proučavao sam s velikim guštom Zagorku, postavio na Opatovini gotovo cijeli njen književni opus, a ‘91. podigli smo joj i spomenik u Tkalčićevoj. To mi je posebno drago jer je to prvi spomenik ženi u Zagrebu. Do tada su bila samo poprsja.
U monografiji o povijesti hrvatskog novinstva, povjesničar Josip Horvat ističe Zagorkinu europsku reputaciju ''prve političke novinarke u Jugoistočnoj Europi početkom 20. stoljeća'' kao i njezin suvremen način izvještavanja (''politička je vijest bila servirana na posve nov način, što je značajno doprinosilo modernizaciji hrvatskog novinstva''). Slijedilo je objavljivanje Sabranih djela Novinske izdavačke kuće Stvarnost, s predgovorom koji je napisao, i za nova izdanja (1973., 1976.) nadopunio njezin kolega Ivo Hergešić. Uz obilje podataka i svjedočanstava o Zagorki te usustavljivanje bibliografije od 35 naslova, taj je predgovor ne samo Zagorkina profesionalna već i ljudska rehabilitacija, s razumijevanjem ''Zagorkina feminizma'' kao nužnog u razdoblju ''nesklonom ženama u javnosti''. Uslijedila je prva Zagorkina biografija novinara Bore Đorđevića, nastala u razgovoru s autoricom prije smrti 1957. a dokumentirana je njezinim vlastitim memoarima.
Kip u Tkalčićevoj
Za Pavla Pavličića, pisca i književnog povjesničara, ''najčitaniji hrvatski pisac nije zapravo pisac, nego spisateljica''. Odajući priznanje Zagorki u ženskom rodu (dakako, pod utjecajem poetike ženskog pisma), Pavličić otpočinje seriju pisama slavnim ženama. U tim pismima govori o stanju ondašnjeg hrvatskog romana, primjerice, kroničnom nedostatku ''punokrvne priče'' kadre privući i zadržati čitateljsku pozornost mimo velikih povijesnih tema i dilema, kao što je to znala Zagorka.
Njen repertoar na kazališne daske 80-ih godina u Zagreb vraća glumačka družina Histrion koja uprizoruje njene brojne romane i drame. Grička vještica, Plameni inkvizitori, Tajna krvavog mosta i dalje su popularni kod narodnih masa pa mnoga djeca dobivaju imena prema njenim junacima.
Glumačka družina Histrion postavila joj je spomenik 1990. u Tkalčićevoj ulici. Izradio ga je Stjepan Gračan. Neki nisu zadovoljni prikazom jer oni koji su je poznavali kažu da nikada nije hodala sa suncobranom ili kišobranom, već u hlačama i s cigaretom na dugačkom cigaršpicu. Kažu i da je voljela kartati s prijateljicama.
Mnogi njene romane uspoređuju s onima Agathe Christie, no zbog povijesne tematike mogla bi dobiti pridjev hrvatski Alessandre Dumas. I dok su djela spomenutih autora ekranizirana stotinama puta, filmska adaptacija njene ostavštine još uvijek je na čekanju.
I danas, 64 godine nakon smrti, Marija Jurić Zagorka ne prestaje inspirirati, a njezin je opus zadužio generacije i naučio ih je kako voljeti slobodu, jednakost, jezik kojim govore i domovinu u kojoj žive.
Naš dragi drug Tito ju ni mel rad jer je bila preveć školovana, povedala preveć stranih jezika....ni se uklapala vu prosječnu članicu partije i AFŽ a 😉😊