Ne, Arsenova smrt sama po sebi nije šok, očekivali smo je odavno, pa i pripremali se za nju, jer znali smo dobro da on živi u sudačkom produžetku, da mu je Bog na koncu ipak poklonio još jedan ugovor na neodređeno vrijeme, koje je on odradio beskompromisno predvidivo u svojem stilu, sve do zadnjeg nepredvidivog zvižduka. Ono što jest šok je tako kristalno jasna spoznaja da nakon njega ovom narodu i na nebu iznad ovog prostora nema nijedne glazbeno-poetske zvijezde ni približno tako blještavog, a istovremeno tako postojanog sjaja. I da tko zna koliko dugo neće ni biti. Mnogo svakonoćnih meteorčića, koji se upale i ugase poput šibice, poneki blještavi sjajni komet, mnoštvo dalekih titravih zvjezdica, ali baš ništa mjerljivo s Arsenom. On je postojana zvijezda stajaćica.
Istina je, njegova neobična tjelesna pojava kao i njegova glazba, to jedinstveno fraziranje toliko daleko od uobičajenih olinjalih obrazaca hrvatske popularne glazbe, ta potencijalno fatalna mješavina patetičnog romanticizma i ironičnih odmaka, ples tih gorko-slatkih ljubavi, vječni koloplet dramatičnih sastanaka i rastanaka, na prvi mah izazivali su snažnu podjelu, taj volim-ili-ne-volim efekt, jer znao je on po volji biti odbojan koliko i zavodljiv. No, ono što ovih dana pomalo iznenađuje jest otkriće koliko je zapravo onih na koje je njegovo djelo ostavilo posve neizbrisiv dojam. Tetovažu na duši i srcu. Kao da su se s njegovom smrću svi poželjeli razotkriti i iskoračiti iz ormara razdrljivši demonstrativno košulju. Mislili smo možda, zavaravajući sami sebe, da je Arsen pomalo naš privatni, tajni, da pripada tim malim komornim kružocima koji unutar sebe konspirativno elitistički skrivaju i nevoljko dijele najbolje čuvanu tajnu hrvatske suvremene glazbe i riječi. No, iako mu se, svim dokazima unatoč, očito neki i dalje tvrdoglavo autosugestivno odupiru, naježivši sve svoje bodlje u samoobrani, pa se tako ni u trenutku njegove smrti ne mogu suzdržati opakih uboda, danas nema dvojbe da je Arsen svojom umjetnošću dotaknuo i mnoge koji toga nisu posve svjesni, one koji ga nisu voljnim izborom slušali, ali ih je na koncu ipak u nekom trenutku tijekom dugih desetljeća uporne i bespoštedne svakodnevne potjere ulovio nespremne i zgrabio za sva čuvstva.
Mnogi koji su i danas uvjereni da Arsen ne zna pjevati (i dalje prezent, jer samom fizičkom smrću “slavulj” nipošto neće utihnuti), prepoznaju da se malo tko može mjeriti s autoritetom njegova izraza te autentičnosti, dubini i iskrenosti interpretacije. Što se u Hrvatskoj popularnoj glazbi na iole duljoj vremenskoj skali može usporediti s njim? Da je spojiti Olivera Dragojevića, Zdenka Runjića i Jakšu Fiamenga u jedan lik, možda bi to bilo djelomično sumjerljivo.
A Arsen je bio još mnogo više od toga, bio je vjeran sluga hrvatskom jeziku, a hrvatski jezik mu je bio vjerni sluga, jedan od njegovih najustrajnijih graditelja, naposljetku i sam čvrsti stup hrvatskog jezika i kulture u cjelini. Tko bi se uopće usudio toga odreći? I s kojim pravom? I tko bi to ponovno sagradio ono što bi se pritom srušilo? Zacijelo ne ti koji i danas rogobore protiv njega. Neki mu nisu oprostili albume poput Ministarstva straha (1997.), zamjerajući mu, nakon desetljeća pjevanja o ljubavi i smrti, tu kasno probuđenu političku oštricu usmjerenu protiv rulja i hulja koji su ponovno zavladali glazbenim i svakodnevnim životom. No, iako su hrvatske reference lako čitljive, tu nema nijedne suvišne riječi, to “ministarstvo straha” onako kako ga je on opjevao moglo je jednako biti i neko iz 50-ih godina, kada se na samom svojem početku suočio sa zabranama te zbog religijskih motiva u svojim pjesmama otjeran s televizije.
Možemo ipak reći da u vode dnevne politike nikad nije ozbiljno ugazio, iako je znao biti parunovski otrovan u svojim aforističnim stihovima namijenjenim samo bjelini papira. Jer, nije bio komentator opće prakse, već, kako je volio reći – pjesnik opće prakse: “Nisam apolitičan, već antipolitičan.” Da, na tezulji između apsoluta i ništice, kako bi rekao sam Arsen, mogli bismo reći da mu je hrvatski jezik bio prokletstvo i blagoslov. Kao i njegova hrvatska domovina. Iako je sam jednom rekao da su u šansoni najmanje važne riječi, lako je zamisliti, da je pjevao na engleskom, bio bi usporediv s Leonardom Cohenom. Da je pjevao na francuskom, mogao je ruku pod ruku s Léom Ferréom. Na talijanskom, ravan bi mu bio možda Fabrizio de André, a za sobom bi ostavio svoje bliske prijatelje Gina Paolija i Sergia Endriga. Svi spomenuti rođeni u četvrtom desetljeću XX. stoljeća. Eh, da, što bi bilo da je bilo! Imate pravo, mogli bismo isto tako pitati što bi bilo da su ga ukrali Cigani! Bio bi bogat i voljen, a vračara bi mu rekla da nema svog imena i da je bez porijekla.
A danas, pitate, kome danas pripada Arsen? Pripada svima koji ga žele. Pojedincima i nacijama. On sam, barem ja tako umišljam, bio bi skloniji reći da su on i Gabi jedno, a da je njegova obitelj njegova prva i najvažnija nacija. No, u pravom trenutku, onda kad je to najviše trebalo, nedvojbeno je pokazao kamo pripada i čiju sudbinu dijeli. On je svoj minimum itekako odradio, višestruko prebacio svoju nacionalnu normu. Mogao je biti profesionalni pripadnik više nacija, jednako kao što je mogao biti ljubimac svih režima. Samo da je poželio. Umjesto toga, odabrao je biti slobodnjak, umjetnik bez kompromisa. A takvi nikad ne šute. Njegovim riječima: “Nijedan istinski umjetnik ne može se pomiriti da mu hulje kroje uvjete života.”
>> Preminuo legendarni kantautor Arsen Dedić
>> U svom zadnjem intervjuu Arsen mi je rekao: "Molim vas nemojte me povrijediti"
ODLIČAN NASLOV,SVE GOVORI!!!