Jedna od konstanti hrvatske politike u posljednjih desetak godina jest i očekivanje da će politika Srbije prema Hrvatskoj postati racionalnija i normalnija nego nekoć. I baš kad se učini da bi to, usprkos nekadašnjoj srpskoj provali iracionalnoga “duha palanke”, ipak moglo biti, pojavi se netko tko sva takva naivna hrvatska očekivanja vrati u realnost. Poput Dragana Kolarevića, pomoćnika ministra kulture Srbije. On je nedavno na internetskim stranicama objavio “autorski tekst”, zapravo estetsko–ideološko–politički tekst programatskog karaktera kojim je pozvao na “prvi srpski kulturni ustanak”! U tome je napisu prozvao pedesetak srbijanskih uglednih javnih osoba kao “nosioce i izvršioce pogubne antisrpske politike u Srbiji”.
Pomoćnik srpskoga ministra kulture napao je i Josipa Broza Tita i Edvarda Kardelja kao predvodnike “antisrpske zavere jer je Srbija pod okupacijom još od Prvog svetskog rata, pa su sve srpske kulturne institucije u službi slovenske, hrvatske i šiptarske separatističke i ratne propagande i zbog toga Srbe predstavljaju kao kretene, debile i krvoloke”. Posebno je kao “srbomrsca i austrougarskog špijuna” apostrofirao Miroslava Krležu, kao kulturnog srboždera pod krinkom komunizma i jugoslavenstva. Od hrvatskih pisaca, politički su mu dobri samo Antun Gustav Matoš, Tin Ujević i Gustav Krklec. Matoš zbog toga jer je prije Prvog svjetskog rata živio u Beogradu, a Ujević jer je u Beogradu na ekavici i ćirilici tiskao svoje zbirke “Lelek sebra” i “Kolajnu”. Kao i u nekadašnjoj velikosrpskoj predratnoj propagandi, Kolarevićeva je pisanija, galimatijas laži i poluistina, pa i o spomenutim hrvatskim piscima.
Matoš je doista živio u Beogradu, ali je uistinu spoznao duh srpske čaršije i bio je prvi koji se zbog prijetvornoga i pokvarenoga karaktera te čaršije protivio hrvatskome ujedinjenju sa Srbijom. Krleža pak nije bio austrougarski špijun, nego je kanio postati srpski dobrovoljac. Tin Ujević je, kao i većina mladoga hrvatskog intelektualnog naraštaja prije Prvog svjetskog rata, bio za jugoslavensko ujedinjenje i pisao je kao i Krleža i Antun Branko Šimić – ekavicom. No sva trojica ubrzo su se otrijeznili od svoga jugoslavenskoga pijanstva. Ipak, Kolarević to ne spominje jer se to ne uklapa u njegovu memorandumsku shemu. Njegov jezik i ideološki ton pokazuju da je Memorandum još uvijek utjecajan u intelektualnom krugu memorandumskih baštinika.
Glavne se memorandumske teze tog velikosrpskoga dokumenta, pisanoga još 1987. u Primoštenu, u kući dr. Jovana Raškovića, danas, poslije rata koji je tim tezama bio iniciran, eto pojavljuju i na internetu! “Sjeme zla” kojim su srpski akademici i potaknuli velikosrpsku agresiju posijano je upravo u kulturi. Možda još konkretnije, u književnim krugovima. Sve je počelo sa šovinističkim, spiritističkim seansama u srpskome klubu književnika, u beogradskoj Francuskoj 7. Seanse je inicirao srpski književni klasik i politički disident, zapravo nacionalni guru – Dobrica Ćosić. Slijedili su ga njegovi istomišljenici koji su u njemu gledali srpskoga maga “koji je literarno ovladao istorijom”. Protiv Ćosića i njegovoga šovenskoga kruga bili su pak književnici koji su ga smatrali “ocem srpske nepismenosti”.
Bivši se predsjednik Srbije Boris Tadić danas zgraža nad Kolarevićevim šovenskim riječima, a i sam je svojedobno našemu predsjedniku, a svome prijatelju Ivi Josipoviću darovao reprint časopisa “Zenit” Ljubomira Micića, koji je ispod zenitističkoga avangardizma švercao velikosrpske teze. Ako naš predsjednik nije znao što mu prijatelj daruje, onda je to skandalozno. Od toga je jedino skandaloznije da hrvatski predsjednik nije ni čuo za Zenit! Internetska papazjanija Dragana Kolarevića pokazuje da je šovenski duh srpske politike postao još životniji za vlasti Tomislava Nikolića. Jedino je valjda hrvatska lakomislenost mislila da su memorandumske teze prošlo svršeno vrijeme.
nedam da srbi prisvoje a. g . matoša a komuniste nek se razračunaju ima tu puno taloga ---jednom kad počme bit će to crvenilo srama --