S jednim od svojih bivših šefova gadno sam se počupala. Koncepcijski. On je htio Vrt koji bi o Bandićevu psu pisao zato što je Bandićev, a ja sam se tvrdoglavila kako će pas u Vrt ako je zanimljiv po sebi, a onda može biti i Bandićev. Bilo je to još u prvome Bandićevu mandatu, ne politički nego tržišno. I nedavno se na presici uoči Floraarta smijem samoj sebi s koliko pomnje slušam pitanje jedne kolegice, vlasnice zlatne retriverice, koja se raspituje o kućnim ljubimcima na tek uređenu Bundeku, dogovarajući s Bandićem i njegovim zlatnim retriverom - šetnju.
Završilo je na kulturi vlasnika četveronožaca, vrećicama, žutim kartonima i namjeri da se uredi posebno ograđen prostor za istrčavanje i brojnim drugim planovima. Primjerice o nastavku uređivanja parka na istok, pa Savice, pa... A kolege na sve to pitaju gospona Milana kaj veli na strojeve koji se još tuda motaju, a obećao je...
Kako je za novinare rano jutro, mogla bih i shvatiti čangrizavost da uokolo radnici Zrinjevca na paklenoj vrućini ne rade po dvije smjene i da su k tome čak i zadovoljni što ih Bandić juri kak vrag grešnu dušu, jer to kaj su napravili tak lepo, kaj ne?! Isplatilo se i slušati i o uspjehu cijeloga holdinga, kako kažu, čak i prežaliti selidbu Floraarta s Prisavlja na Bundek. Jer ne samo što Novi Zagreb ima napokon svoj Jarun, nešto na čemu mu mogu zavidjeti drugi dijelovi grada, i ne samo što Zagreb s uređenim Bundekom zapravo prvi put ozbiljno silazi na svoju rijeku, Savu, nego je, uza svu “ljepotu ružnoga” oko nas, svatko tko hoće, dobio nešto izuzetno i lijepo, nešto kreativno.
Ma nek’ raspravljaju da “Bandić si gradi spomenik”, Bandek, da “uništena je priroda”, kad se u gotovo 30 zagrebačkih godina od visokog drača i ružnih priča nisam usudila ni prošetati Bundekom kako mi netko ne bi prodao ciglu. Zar smo se toliko udaljili od ljepote svakidašnjega, da se ne umijemo prepustiti doživljaju oblika i boja gredice ili travi koja se tek sprema narasti? Pitaju Bandića što se ne boji da će na velikome koncertu pogaziti i počupati cvijeće, a on kaže kako je budala uvijek bilo, pa će se i sad neka naći, ali, dodaje, posadit ćemo drugo.
Kao da bi nam bilo milije da je naša lova iz budžeta potrošena ne “na cvijeće” nego na pjesmuljke “više cvijeća-manje smeća”.
