Payload je dugim skokom doskočio na platformu. Tu su već bila dva člana Hellhoundsa, zabavljena pucanjem po drugim metama. U punom trku je ispraznio pušku u daljega, trgajući energetskim punjenjem oklop i meso. Dok se drugi snašao i okrenuo, već je bio ispred njega. Pojačanom snagom koju mu je pružao borbeni oklop slomio je protivniku ruku, okrenuvši mu vlastito oružje prema trbuhu. Pucanj ga je gotovo prepolovio. Payload nije gubio vrijeme, jer je znao da će neprijatelji uskoro biti rekonstruirani. Da to spriječi, morao je uništiti generator. Skočio je na letjelicu koja je proletjela tik do platforme. Odbacivši pušku tako da se može bolje držati, šakom je probio krov pilotske kabine i nasilno iščupao pilota, bacivši ga preko ramena u lijevi horizontalni propeler.
Lopatice su ga samljele uz mučan zvuk drobljenja kostiju, ali su se potom uz škripu zaglavile. Letjelica je počela gubiti na visini, a Payload je uskočio u kokpit i nekako uspio putanju usmjeriti prema protuzračnom topu neprijateljske utvrde. Automatizirani top nije pucao na prijateljsku letjelicu, tako da je čekao do posljednjeg trenutka da iskoči i uz pomoć raketnog potisnika se dočeka na ulazu prema neprijateljskom generatoru. Zasuli su ga komadići letjelice i topa, ali samo su se odbili od izdržljivog oklopa. Prije negoli se snašao, kraj kacige mu je prozujao metak. U hipu se okrenuo podižući pištolj koji mu je bio prikačen za bedro. Ugledao je neprijateljskog snajperistu otvorene lubanje kako pada s obližnje lebdeće ploče.
"Što bleneš tako? Ulazi unutra, pokrivam te!", začuje suborca u slušalici.
Utrčao je u prostoriju i ugledao generator. Ispraznio je šaržer u kućište, fokusirajući pogotke u jednu točku. Rukama je proširio rupu koja je nastala, te je skinuo granatu s opasača. Kada su četiri Hellhounda ušla za njim, mogli su vidjeti kako drži živu granatu u srcu generatora, drugom rukom im pokazujući srednji prst. Osjećao je beskrajno zadovoljstvo tijekom rekonstrukcije u bazi, jer nije volio gubiti. Uvijek je igrao na pobjedu.
Nikola nije imao takav osjećaj dok je skidao vizir za virtualnu stvarnost. Zapravo, vraćajući se iz Rapid Conflicta u sivilo svakodnevice osjećao je samo poraz. Prelazak između dva svijeta pokušao je olakšati postavljanjem po sobi modela svemirskih brodova, znanstveno-fantastičnim knjigama, animiranim posterima s prikazima iz omiljenih filmova i video igara. Pogledavši po sobi, na satu je vidio da kasni na autobus! Nabacio je na sebe odjeću za van, prvu koju je zgrabio iz ormara. Istrčao je iz stana, a vrata su se automatski zatvorila i zaključala za njim.
Pokretom ruke lećama je dao uputu da uključe proširenu stvarnost. Odmah su mu vidno polje zasule najnovije vijesti, plutajući u prostoru. Oružani sukobi u Europi, nemiri i glad u svijetu, gospodarska propast Hrvatske i sudbina Izgubljene generacije su stvari kojima nije sada htio trovati um. Dlanom je po zraku odbijao prozorčiće, a leće, koje su pratile njegove pokrete, poslušno su ih uklanjale. Izašavši iz ulaza prizvao je aplikaciju za praćenje autobusa po gradu. Odabravši s liste svoj, u daljini iznad zgrada se pojavila velika zelena strelica polako se primičući stanici označenoj žutim stupićem. Požurio je niz ulicu dok su putem sa svakog zida iskakale priglupe animirane reklame. Priupitao se zašto već nije snimio program za blokiranje reklama, jer mu je već dozlogrdilo gledanje ekscentričnih tarot čarobnjaka koji proriču budućnost rame uz rame s lokalnim političarima koji domahivanjem pozivaju da se zaokruži njihova opcija na sljedećim izborima, a kvalifikacije su im jednake mistiku koji upravo čara s viskom.
Nikola je zadihan dotrčao na stanicu točno na vrijeme da vidi kako se fantomski obris autobusa nečujno zaustavlja, te nakon kratke stanke otplovi dalje cestom. Prvi put je bio zahvalan za kroničnu nesposobnost gradskog prijevoza. Zahvalnost je, doduše, kratko trajala, točnije, do trenutka kada se na stanicu dovukla oronula krntija s početka dvadesetprvog stoljeća. Započelo je klasično naguravanje na ulazu u autobus. Kad se napokon ukrcao provukao se prema kraju vozila. Uočio je dva nezauzeta para sjedišta, sučelice postavljena. Odabrao je najmanje demolirano.
Tijekom vožnje zadubio se u crne misli o neizvjesnoj budućnosti, rekordnoj nezaposlenosti i rastućem broju ratova. Iz korijena kralježnice mu se počela širiti ledena jeza dok je razmišljao kako bi mu se lako moglo dogoditi da uskoro završi zajedno s roditeljima na ulici, kao i tisuće drugih. Da odagna vlastite demone, pobjegao je natrag u virtualni svijet. Tu je bio na svom terenu, gdje je sve imao pod kontrolom. Mijenjajući na pištolju vrstu nišana, žalio je što ne može odmah upasti u borbu. Bez prave igraće opreme imao je samo pristup oružarnici i nekim jednostavnijim funkcijama. Dok je mahao rukama po zraku začuo je nekoga kako govori: "Sjećaš se kad smo mislili da tipovi s hands-freejem izgledaju kao luđaci?". Nekoliko ljudi se nasmijalo, ali Nikola nije na to obraćao pažnju, jer ju je u potpunosti posvetio nekom drugome.
Na sjedište nasuprot njegovom upravo je sjela cura srebrnih očiju. Morala je nositi leće, ali to nije jedino što se isticalo na njoj! Duga kosa bila je obojana u modro. Zagledala se kroz prozor i lagano tresla glavom na ritam glazbe iz bežičnih slušalica. Nosila je crnu majicu na kojoj je animirani zeleni zmaj zamišljeno čitao knjigu i otpuhivao kolutiće dima. Zapravo, činilo se da je majica broj pretijesna, što je izvrsno naglašavalo njene... Nikola je shvatio da zuri, podigao pogled, sreo se s njenim i brzo pogledao kroz prozor. Odlučio je istražiti njen virtualni trag kako bi dobio ideju za razgovor. Za to je morao prokrijumčariti još jedan pogled prema njoj. Imao je sreće.
Na društvenim mrežama se predstavljala imenom Digitalna Vatra. Mogao je vidjeti, a da je ponio slušalice i čuti, novu pjesmu od Pseudocollisiona koju je upravo slušala. Tada je uočio nešto nevjerojatno. Imala je otvoren profil u Rapid Conflictu. Detaljno je provjerio, bila je stalan igrač s relativno solidnom statistikom. Nikola se počeo osjećati kao da je u slobodnom padu. Silazio je na idućoj stanici, morao je nešto prozboriti. Shvatio je da su svi problemi i virtualne pobjede nevažni, jedino je bitno da prevali neku rečenicu preko jezika.
Iduće minute šutke je hodao prema zgradi fakulteta. Već je smislio nekoliko dobrih razloga zašto je ovako bolje kada ga je u samosažaljenju prekinuo video isječak koji se pojavio u zraku. Vidio je sebe kako izgubljeno gleda, pa, prema sebi. Neobično je bilo što nije gledao u oči već negdje niže. Nikola je u tri sekunde promijenio tri nijanse crvene. Video isječak slijedila je poruka Digitalne Vatre: Nadam se da se ne zamrzavaš tako u areni, Payload. To bi ti štetilo statistici.
S nervoznim smiješkom smišljao je odgovor, ali Vatra ga je preduhitrila:
Što kažeš da večeras provjerimo tko je bolji? Meč oko 8-9?
Smogavši hrabrosti, koju je vjerojatno izvukao iz jutrošnje bitke, odgovori: "Što kažeš na kavu oko 6 ili 7? Meč kasnije?".
Glas se pretvorio u tekst koji je smjesta poslao. Preznojio se dok je čekao odgovor.
Pa, uvijek te mogu kasnije razbiti. Dogovoreno!
Nikola je ozareno pomislio kako će ovu borbu s užitkom izgubiti.
Zanimljiva i zabavna prica, iako me podsjeca malo na Endera.