Walkman, prijenosni kasetofon sa slušalicama, koji je tijekom osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća bio neizostavni uređaj, ikona glazbene industrije i temelj cijele jedne supkulture upravo je navršio četrdeset godina. Naime, tog ljeta 1979., u vrijeme dok je svijet prolazio kroz jednu od najvećih naftnih kriza, japanski proizvođač Sony predstavio je plavo-bijelu “ciglicu” – Walkman model TPS-L2.
Za glazbu u pokretu
Njegove tehničke mogućnosti s jedne su strane bile relativno skromne. Naime, nije mogao snimati glazbu na kasete, već je samo reproducirati, a i cijena mu je bila prilično paprena. Za prvi model traženo je 33 tisuće jena, što je oko 300 američkih dolara u današnjoj protuvrijednosti, tada iznos koji nije mogao baš svatko izdvojiti.
No, upravo je on stvorio glazbu u pokretu. U prvih mjesec dana prodano je tek oko tri tisuće primjeraka i Sony je držao kako je cijeli projekt promašaj. No, ubrzo se trend potpuno promijenio, a prodaja je nadmašila čak i najsmjelija očekivanja. Praćen dobrom reklamnom kampanjom, TPS-L2 prodan je u zavidnih 1,5 milijuna primjeraka. A uspjeh sljedećeg modela, WM-2, koji je bio znatno bolje dizajniran i koji je dolazio u nekoliko boja, bila je još bolja. On je prodan u više od 2,5 milijuna primjeraka. U protekla četiri desetljeća Sony je ukupno prodao više od 420 milijuna Walkmana, a broj modela koje su razvili nije precizno zabilježen. Naime, prestali su ih brojiti nakon što je razvijen tisućiti model, što se dogodilo prije petnaestak godina.
Walkman samo po sebi nije bio pretjerano velik tehnološki iskorak. Magnetska vrpca i kaseta bile su na tržištu još od 1963., kada ju je predstavio nizozemski Philips. Bila je to tehnološka novost ponajprije namijenjena novinarima i tajnicama za snimanje razgovora. Pojava kaseta sa snimljenom glazbom otvorila je potpuno novo tržište, a Sony je prvo počeo s proizvodnjom kasetofona, kako za kućanstva tako i za automobile. No, tek je Walkman donio revoluciju, a prodaja kaseta prvi je put tijekom osamdesetih godina nadmašila prodaju vinilnih gramofonskih ploča.
Sam Walkman nastao je gotovo slučajno. Naime, Masuru Ibuka, jedan od osnivača Sonyja, često je na poslovna putovanja nosio klasični kasetofon i slušao glazbu tijekom letova ili u vrijeme dok je čekao na aerodromima. Bilo mu je nakon nekog vremena prilično teško nositi glomazni kasetofon, pa je zatražio od Sonyjevih inženjera da mu razviju prijenosni, minijaturni kasetofon sa slušalicama umjesto klasičnih zvučnika. Ono što je dobio na uvid nakon nekoliko mjeseci toliko ga je oduševilo da je odmah naložio da se sličan uređaj razvije i za redovitu prodaju. Osim razvoja tehnologije i “smještanja” sveg potrebnog u kutiju veličine ciglice, Sony je započeo potragu za imenom pod kojim će prodavati svoj novi uređaj. Prijedloga je bilo pregršt, poput Sound-About ili Stoway, no na kraju je izbor pao na naziv Walkman. Prvo, zato što je podsjećao na ime Sonyjeva kasetofona Pressman, namijenjenog novinarima, i drugo, vjerojatno i važnije, što je podsjećao na ime superjunaka Supermana koji je u to vrijeme, krajem sedamdesetih, imao golemu popularnost.
Postojao je i solarni walkman
Iako je, za današnje pojmove, bio skromnih tehničkih mogućnosti, Walkman je bio prava revolucija na tržištu jer je nudio nešto do tada neviđeno: mobilnost. Uz to bio je pogonjen dvjema AA baterijama koje je bilo lako i jeftino zamijeniti, a nudio je i privatnost. Walkman je bio namijenjen samo uporabi sa slušalicama i nikada nije imao ugrađeni zvučnik. Doduše, imao je i ugrađena dva audioizlaza, što je omogućavalo da se na nj priključe dva para slušalica, za parove koji bi slušali glazbu zajedno. Imao je i dugme kojim bi se glazba privremeno stišavala ukoliko bi jedno od njih onome drugome poželjelo nešto reći. Velika popularnost koju je Walkman stekao od prvih dana dovela je do razvoja cijelog niza modela tijekom sljedeće godine. Sony je uskoro počeo predstavljati Walkmane s ugrađenim AM/FM radijskim prijamnikom, s dvostrukim kasetofonom, s mogućnošću dvostrane i kontinuirane reprodukcije... Čak je predstavljen i solarni Walkman reklamiran kao idealan za trkače, te Sport Walkman namijenjen plivačima jer je mogao svirati i pod vodom.
Osamdesete su bile desetljeće Walkmana, a šetnja, džogiranje ili vježbanje na otvorenom bili su nezamislivi bez slušalica na ušima. Trend su naravno vrlo brzo prepoznali i ostali proizvođači elektronike pa su “svoje” verzije Walkmana uskoro predstavili i Aiwa, Toshiba, Panasonic... Pod drugim imenima, naravno, jer je Walkman bio i ostao zaštićen Sonyjevim logom. Walkman i njegove inačice utjecale su i na globalno zdravlje ljudi; procjenjuje se kako je broj rekreativaca između 1987. i 1997., narastao za oko 30 posto. I većina njih je držala kako bez glazbe ne bi mogli trčati i vježbati.
No, svaka tehnologija ima svoj životni vijek. A kaseta, a s njom i Walkman, doživjeli su udarac kada je krajem devedesetih predstavljen CD. Sony je pokušavao zadržati popularnost Walkmana prilagođavanjem, predstavili su uskoro model D-50, kojemu su prilagodili i naziv – Discman. No prodaja je ipak i dalje padala. Završni udarac Walkmanu nanio je Apple svojim iPodom na koji se glazba pohranjivala bez nosača zvuka. Sony je obustavio proizvodnju Walkmana u Japanu 2010. godine, no zadržao je dio proizvodnje u Kini kako bi podmirio potrebe kupaca u SAD-u i Europi. Walkman više ni približno nema utjecaj, moć i prisutnost kao prije dvadesetak godina, no nema sumnje da je on obilježio cijelu jednu eru glazbe i formirao potpuno novu supkulturu koja do njegove pojave nije postojala.
