U slučaju kolege Dušana Miljuša, napad bejzbol-palicama praktički se
odmah probio u političku temu broj jedan. Koji tjedan prije, na isti je
način teško ozlijeđen šef gradskih cesta, esdepeovac Igor Rađenović.
Poznajem obojicu, jednog bolje, drugog površnije i unatoč tome, oba
događaja držim jednako potresnima, iako je jasno zašto nisu dobila
podjednak medijski odjek.
Dušan Miljuš, moj dugogodišnji kolega u Večernjem listu u kojem je
ispekao zanat i stekao novinarsku afirmaciju, i danas je zaposlenik
jakog medija.
Snažno medijsko zaleđe pomoglo je da se njegov slučaj vrlo brzo probije
u fokus politike, koja uostalom jedina raspolaže instrumentima što mogu
stati na kraj profesionalnoj upotrebi bejzbol-palica u “nesportske”
svrhe.
Na žalost, tek bi od slučaja Miljuš mogle profitirati sve ostale
medijske i izvanmedijske žrtve premlaćivanja tim opasnim rekvizitom.
Premlaćivanje kolege novinara iz Jutarnjeg lista dolazi u vrlo
osjetljivom trenutku za vladajuću ekipu, kad je pod lupom praktički sve
što se tiče funkcioniranja države.
Sanader teško da si može dopustiti da Hrvatska postane poznata po tome
što novinare premlaćuju bejzbol-palicom. Miljuševa nesreća uključuje
politički vrlo inkriminirajuću poveznicu s organiziranim kriminalom, te
isto tako skreće pozornost na funkcioniranje policije i svih ostalih
institucija koje bi trebale stajati na putu tom organiziranom kriminalu.
Sanaderov politički instinkt tu ga nije izdao. Reagirao je odmah.
Primio je izaslanstvo strukovne novinarske organizacije samo nekoliko
sati nakon što su kolege zatražili da ih primi. Premlaćivanje
bejzbol-palicama tog je dana izguralo iz Banskih dvora sve druge
prioritete, a Vlada bi se ovaj put mogla uvjeriti da tema neće
iščeznuti iz medija poput nekih drugih sve dok istraga ne dođe do
uvjerljivog rezultata.
Tijekom posljednjih godina u Hrvatskoj se jednostavno nakupilo previše
slučajeva poput ovog kolege Miljuša. Nakupila se neka kritična količina
premlaćivanja novinara i pripadnika drugih profesija, bez policijskog i
pravosudnog epiloga. Situacija u Hrvatskoj više ni po čemu nije kao ona
iz 90-ih godina, kad je javnost mogla samo nijemo svjedočiti o, recimo,
smrtnim slučajevima u sumnjivim prometnim nesrećama. U današnjoj
Hrvatskoj javnost više nije pasivna kao nekad. Očekivanja od vlasti
neusporedivo su veća i drukčija, a tolerancija na njenu nesposobnost
istodobno je manja.
Takve, izmijenjene okolnosti, iznjedrile su još jedan refleksan potez.
Šef Vlade odlučio je pozvati u Banske dvore guvernera središnje banke.
Sanader i Rohatinski izuzetno rijetko komuniciraju, iako bi obojica
vjerojatno rekla da su odnosi među njima “korektni”. Dolazak guvernera
Rohatinskog u Vladu, gdje će ga idućeg tjedna osim ministara dočekati
za tu priliku posebno pozvani poslodavci i sindikati, također je znak
“novog doba”.
Doba u kojem globalno tržište daje posve drukčiji status energiji,
hrani i sirovinama nego što je do do jučer bio slučaj. Hrvatska to ne
može mijenjati, ali se tome mora prilagoditi.
Guverner i Hrvatska narodna banka među malobrojnim su domaćim
institucijama u čiju stručnost i poštenje javnost vjeruje.
Kad dođe u Vladu, Rohatinski sigurno neće povlađivati svemu što Vlada
čini, još manje onome što propušta, ali tim je lucidnija Sanaderova
odluka da ga upravo takvog i sada pozove u svoje redove, te da skupa sa
socijalnim partnerima posluša kako na prijetnje hrvatskim ekonomskim
perspektivama gleda jedna nezavisna, a vrlo kredibilna institucija kao
što je Hrvatska narodna banka.
BEZ KRINKE
Bejzbol-palice na lomaču
