Zacijelo ću opet razočarati pokojega od svojih vjernih čitatelja, ali to je jače od mene. Tko o čemu, ja opet o četveronošcima. Ne, ne o bolesnome Billu, ni o pokojnome Hiltonu, nego o Knutu. Čitali ste zacijelo makar vjesticu o malome bijelome polarnom medvjediću kojega je poslije rođenja napustila majka.
Svi su navijali što će biti jer su zaštitari životinja, koji inače tobože spašavaju sve živo, od tuljana na jednoj do kitova na drugoj ili uzgojenih činčila na trećoj strani svijeta, na ovoj četvrtoj predožili da se mladunče ubije, eufemistički eutanizira odnosno uspava, kako ga ljudi ne bi odgajali. Jer da odrastajući, neće moći protiv vlastite divlje prirode. Brat mu je već prije toga sam uginuo, a javnost se bacila u dvojbu što bi i kako bi da bi se opredijelila za život. Poput starih Rimljanja, prst gore ili dolje.
Ne, neću o eutanaziji ljudi, nego tek o medvjedima. Prisjetih se kuterevskoga mrkog medvjedića koji je napao timaritelja te, zapravo nedužan, bio uspavan. I fotografije godine s djevičanskom santom leda nasred mora s dva prekrasna golema Knutova srodnika, kako plutaju na jug, u civilizaciju, u smrt. A prisjećala sam se i onih ciganskih medvjeda koji su u nas, vođeni na brundi, sve donedavno plesali provincijom.
Sličan se cirkus zbivao i u berlinskome zoološkom vrtu, kamo su na predstavljanje pahuljaste zvijezde, sad već teške desetak kilograma, nahrupili deseci izvjestitelja iz cijeloga svijeta. Portretirala ga je čak i slavna Annie Leibovitz, dobio je svoju web-stranicu, a iz vijesti je narastao bogme do B-šlagera, kojega kao da je pisao neukrotivi i prkosni Jack London.
Svima je bilo milo kako mu timaritelj Thomas pušta kralja Elvisa, a on mu gricka čizme ili se valja po pijesku. A meni što je živ. Što njegova vrsta nema jedinku manje. I što, zasad, pokazuje da medvjedi i ljudi još mogu živjeti i zajedno. Makar u zoou. Jer je i čovjek, unatoč svim cirkusima, tobože civilizaciji i kulturi, jedna tek odozgo pripitomljena divlja, sve osamljenija i vlastitom krivnjom sve ugroženija vrsta.
