Moguće je da će se posljednji izbori dulje pamtiti po Milanovićevom
osporavanju hadezeovske pobjede nego po toj samoj pobjedi. Kao što je
moguće i da će se uspostava novoga Sabora više pamtiti po degradaciji
politički dugovječnoga Vladimira Šeksa nego po samoj činjenici nove
konstitucije Sabora.
Jednako je moguće i da će sastavljanje nove Vlade dulje biti pamćeno po
pričama da je novi ministar obrane “izbjegavao vojnu obvezu” u
HV-u, a da mu u nekadašnjem vojnom kartonu, s pečatom JNA, piše da je
Jugoslaven, nego po faktu da je on doista postao ministrom.
U zbrci bitnog i nebitnog, niti je HDZ-ova pobjeda uvjerljiva, niti je
njezino osporavanje logično. Niti je pak Šeks politički genij bez
kojega HDZ-ova glasačka mašinerija neće znati kako vladati Saborom.
Niti bi Branko Vukelić, ako se doista pisao Jugoslavenom, bio jedini
Jugoslaven koji se potom preobrazio u Hrvata. Iza toga nebitnog i
politički marginalnog moglo bi, kao i mnoštvo puta dosad, ostati ono
bitno.
Prije svega, hoće li se u Hrvatskoj s novom pobjedom HDZ-a, s novim
Saborom i s novom Vladom živjeti bolje. I ne manje bitno – da se
poslije izbora već jednom počnu ispunjavati predizborna obećanja. Neki
su nas vajni SDP-ovci svojedobno ozbiljno uvjeravali (kao da smo
blesavi!) kako bolje živimo nego prije njihove vlasti, samo što toga
nismo svjesni!
Krenu li nas u nešto slično uvjeravati i neki mogući nadobudni
HDZ-ovci, bit će to zbogom pameti. Tijesna HDZ-ova pobjeda, i uspon
SDP-a, izgleda da su obnovili raskol Hrvatske po arhetipskoj političkoj
liniji, koja je nekoć dijelila “ljevicu” i “desnicu”, dok odnedavna
dijeli “plave” i “crvene”, pa bi se moglo dogoditi da u spomenutu
floskulu povjeruju “plavi”, kao što su u nekadašnju podvalu vjerovali
neki “crveni”.
Bi li se nešto ozbiljno, radikalno, na dobrobit puka i u nacionalnu
korist, promijenilo da je na izborima umjesto HDZ-a pobijedio SDP? Hoće
li pak HDZ nešto učiniti za pučki boljitak, za nacionalne interese?
Nedavno je u našem listu dr. Slaven Letica sročio malu ispriku
premijeru Ivi Sanaderu, glede famoznog ZERP-a, uvjeren da će ga nova
Vlada primijeniti, a ne odustati, kako je on nekoć predmnijevao i zbog
toga predbacivao Sanaderu. Da je Letica malo pričekao, isprika bi
izostala.
Ako je nacionalni interes provođenje toliko razglašenoga ZERP-a
(koji je sam HDZ proglasio takvim), onda je izvjesnije da će ga nova
Vlada “zalediti”, nego provoditi. Da je na vlasti Milanović, a ne
Sanader, zar bi bilo drukčije? Jer i njegove uši, kao i Sanaderove,
jako dobro hvataju signale iz Bruxellesa. Ako bi se Sanaderova vlada
čak i odlučila za provođenje ZERP-a, imamo li mi uopće modernu ribarsku
flotu koja bi to uspješno činila; imamo li modernu ratnu mornaricu koja
bi tu ribolovnu zonu efikasno štitila?
Čak i kad znamo što nam je nacionalni interes, dogodi nam se da ga ne
možemo, ili ne znamo zaštititi. ZERP je tu samo paradigma. Kada je pak
nacionalni interes nejasan, nedefiniran ili fluidan, onda je to i puno
gore. Ulazak u EU proglašen je nacionalnim interesom prvog reda, a da
nema nijedne ni kratkoročne, a kamoli dugoročne strateške studije što
bi, osim toga pukog ulaska, bili hrvatski interesi unutar Unije.
Je li nakon moguće gungule na Kosovu i nevjerojatne najave o mogućem
razmještaju ruskih nuklearnih glava u Srbiji i srpskom dijelu Bosne,
još uvijek naš “nacionalni interes” referendum o ulasku u NATO? I zbog
toga nije nevažno tko je ministar obrane, ni tko je načelnik Glavnog
stožera HV-a.
Niti je irelevantno jesu li ministri nove Vlade samo stranačke
“babuške” ili su kompetentne osobe. Hrvatska će vlast biti međunarodno
relevantna, a kod kuće uvjerljiva samo kada odvoji bitno od nebitnog.
BIJEDA POLITIKE
