Koliko bi koštala gradnja autoceste hrvatskim teritorijem od Ploča do Dubrovnika? Na to pitanje odgovor nije dao nijedan od desetaka, pa i stotina domaćih političara, analitičara, komentatora i inih drugih ljudi koji su proteklih dana u javnosti iznosili svoj stav o opravdanosti ili neopravdanosti novog Vladina plana da se nastavak jadransko-jonske autoceste ne gradi preko hrvatskog teritorija.
Čuti se moglo svašta, od optužbi za izdaju nacionalnih interesa i stanovnika najjužnijih dijelova zemlje do poruka kako se više neće raditi po modelu da svaki kokošinjac ima izlaz na autocestu kao u doba HDZ-a. Ipak, konkretnu brojku – osnovu za početak bilo kakvog racionalnog proračuna isplativosti bilo kakvog ulaganja – nitko nije iznio. No unatoč tome rijetko tko u Hrvatskoj o ovom pitanju nema mišljenje. Temeljem čega? Vjerojatno bi svaki građanin Republike Hrvatske volio da mjesto u kojem živi ima pristup na autocestu. No isto bi tako volio i da mjesto ima kvalitetnu školu, bolnicu, sportsku dvoranu, kino, stadion, dobre ceste, mogućnost plinskog grijanja, aerodrom, a možda i kazalište. Kako hrvatsko društvo, a i velika većina drugih na svijetu nema mogućnosti svima ispuniti sve te želje, pa čak ni većinu njih, jedini mogući kriterij odlučivanja o tome što graditi, a što ne jest da svaka uložena kuna u što većem opsegu pozitivno utječe na životni standard što više ljudi, a da se pritom i u što većoj mjeri postigne ravnomjernost na području cijelog društva i države.
Tu kompliciranu formulu teško je i pročitati, no u suštini se svodi na vrlo jednostavan izračun opravdanosti troška. Sve ono što se proteklih deset godina događalo s hrvatskim autocestama, a očito se i dalje događa, pouka je o tome kakvi su rezultati zanemarivanja te realnosti. A realnost u slučaju autoceste Ploče – Dubrovnik je sljedeća. Prema jedinom ozbiljnom proračunu cijene gradnje te prometnice, službena procjena HAC-a – izrađena u doba vladavine HDZ-a – bila je kako bi to koštalo između 11 i 12 milijardi kuna uz još otprilike 2 milijarde za gradnju pelješkog mosta. Oduzme li se od te svote 10 do 15 posto precijenjenih troškova farbanja tunela i drugih već zloglasnih dijelova cestogradnih troškovnika iz tog vremena, ispada da se za potpuno spajanje krajnjeg juga Hrvatske autocestom mora izdvojiti oko milijardu i pol eura.
O isplativosti takvog ulaganja u ovom trenutku svatko ima pravo misliti što hoće. Uostalom, za 25,1 kilometar autoceste između Ravče kod Vrgorca i Ploča već smo platili, s PDV-om, oko 3 milijarde kuna. S troškom kapitala – s obzirom na to da je gradnja financirana kreditima – konačni trošak gradnje te dionice autoceste dosegnut će i pola milijarde eura. Što smo dobili za taj novac? Koliko se popravio životni standard građana Vrgorca, Ploča i južnijih dijelova zemlje? Koliko je zbog novih 25 kilometara ceste rastao lokalni BDP? Koliko je novih radnih mjesta otvoreno? Koliko je turista došlo više? Koliko se popravila demografska situacija? A koliko bi svi ti pokazatelji rasli ili pali da su te 3 milijarde kuna uložene u nešto drugo? Nažalost, odgovore na ova pitanja nitko nikad nije dao niti ih se potrudio dati.
U takvoj sličnoj maniri nacionalne mitomanije sada se raspravlja i o nastavku gradnje autoceste. Kao i uvijek, što će biti rezultat toga potpuno je nejasno, nazrijeti se mogu samo troškovi. Svakog od 4,3 milijuna građana ove zemlje spajanje Ploča i Dubrovnika autocestom preko Hrvatske stajalo bi oko 2800 kuna – samo nešto manje od minimalne mjesečne plaće. Ipak, kad se iz te jednadžbe izvuku oni koji realnih ili bitnijih prihoda nemaju – djeca, starci, onemoćali i nezaposleni – ostaje samo onih 1,37 milijuna sretnika koji su sposobni raditi, a pritom i imaju posao. Kad bi se danas – kao nekoć – infrastrukturni projekti realizirali samodoprinosom, za gradnju autoceste Ploče – Dubrovnik svaki zaposleni građanin ove zemlje tijekom sljedećih pet godina za taj bi projekt izdvajao oko 145 kuna mjesečno. Smatrate li to opravdanim troškom? Nažalost, nitko vas neće ni pitati.
sve za hrvatsku,hrvatsku ni za što!