Što se tiče nadgledanja, bankovna je unija potrebna, ali garancijske će sheme, odnosno izdvajanja pojedinih država, jako dugo ostati razdvojene. Trebat će vremena dok se stvori zajednički fond iz kojega će sve zemlje koristiti snagu najkvalitetnijih gospodarstava poput njemačkoga. Nijemci su zato i tražili dugo razdoblje jer su računali da će se druge europske ekonomije drugim mehanizmima tijekom desetak godina uspjeti posložiti na neki drugi način te kako im takva shema neće biti potrebna.
Što se tiče RH, jako je bitno da hrvatske banke uđu što prije u monitoring toga sustava, što se indirektno već sada događa putem matica u Italiji ili Austriji. No, prema jednoj shemi koja je specifična, moguće je da stvari krenu jako loše. Hrvatska ima paradoksalnu situaciju da ima jaku privatnu štednju, slabu ekonomiju i javne financije koje više nemaju prostora za saniranje te bi se rizik i osiguranje po novom modelu, osim na vlasnike banaka i kapitala, mogao prenijeti i na vjerovnike. Među njima su i štediše, kojih je u RH više od prosjeka EU, i koji bi mogli postati glavni garanti sustava.
Štedni ulozi iznad 100.000 eura po banci i štediši de facto bi se pretvarali u vlasničke udjele u kapitalu banaka te bi štediše vjerojatno, da bi to izbjegli, cjepkali svoje štednje na druge banke ili izvan EU. Iznad 100.000 eura u RH ima manje od 5% ljudi koje bi tako snosili dio premije rizika banaka. No, postavlja se pitanje kolika bi im, kao osiguravatelju, za to bila naknada.
>> 'Nećemo se zalijetati u bankovnu uniju'
