Dvije godine od zagrebačkog potresa metropola još čeka obnovu u sjeni političkih prepucavanja o odgovornosti, nepotrošenih europskih milijardi, uhićenja i ostavke resornog ministra. Dok država pokazuje svoju nesposobnost, industrija osiguranja isplatila je tek 573 milijuna kuna, kap u moru nastalih šteta. Mogli smo i više da su građani više osiguravali, no i dalje nema svijesti da je naša imovina naša odgovornost, kaže direktor Hrvatskog ureda za osiguranje Hrvoje Pauković dodajući da “apeliraju na što prije donošenje propisa koji će pobliže precizirati tu obvezu”. A nacrt spomenutog zakona postoji, no umjesto u proceduri, na sigurnom je - u ladici.
Dvije je godine od zagrebačkog potresa, kad podvučete tu crtu kako to izgleda za industriju osiguranja?
U dvije godine do konca veljače isplatili smo preko 573 milijuna kuna po više od 15.000 odštetnih zahtjeva. To su uglavnom štete na imovini kojima treba pribrojiti one u segmentu kasko osiguranja motornih vozila, u iznosu od više od 20 milijuna kuna.
Priča se nastavlja jer i dalje imamo određeni broj šteta u tzv. pričuvi. Velik broj šteta nastao je na kulturnoj baštini, sakralnim objektima, sa specifičnim režimima obnove i restauracije. Naše procjene govore da će utjecaj ovog potresa na osigurateljni sektor biti oko 100 milijuna eura. Već u prvim danima nakon potresa počeli smo isplaćivati štete; u prva tri dana nakon potresa isplaćeno je 1,5 milijuna kuna, a u 60 dana oko 100 milijuna kuna. Ponosni smo kako smo odradili isplate, što smo bili stup na koji su se naši osiguranici mogli osloniti, ali i nezadovoljni što naša uloga nije mogla biti i veća.
Aludirate na podatak da je tek 0,5 posto od 128 milijardi kuna ukupnih šteta od zagrebačkog i petrinjskog potresa bilo pokriveno osiguranjem?
Tako je. Kada govorimo o procjenama sanacije od 17 milijardi eura, mi smo isplatili 0,5 posto iznosa od ukupnih šteta nastalih u potresima, možda će to u konačnici biti 0,6 posto. To je ogroman jaz, tzv. ‘protection gap’. On nije samo hrvatski problem, u razvijenim zemljama kreće se oko 20 posto do 30 posto, a kod nas preko 99 posto. Moramo se jako zabrinuti i upitati tko će snositi posljedice iduće prirodne katastrofe. To ne može i ne smije biti država budući da ona ne predstavlja ništa drugo nego skup novca nas poreznih obveznika i nepotrebno je opterećivati buduće generacije događajima iz prošlosti. Znamo da je dinamika obnove bolja kada se svaki građanin ili tvrtka pobrinu za svoju imovinu. Svjesni smo da pojedina područja, poput Banovine, zaslužuju da društvo snosi trošak obnove, u konačnici i osiguratelji su brojnim donacijama pomogli. Brine nas, međutim, što nema svijesti da je naša imovina naša odgovornost.
Od ukupnog broja šteta isplaćenih, koliko se odnosi na građane, a koliko na državu, odnosno koliko država sama osigurava objekte u svom vlasništvu?
Otprilike dvije trećine isplaćenih šteta odnosi se na Zagreb i okolicu, a trećina na petrinjsko područje jer su tamo učinci potresa bili razorniji iako je područje manje osigurano. Pozitivan primjer je Pravni fakultet u Zagrebu koji je bio osiguran, za razliku od nekih drugih institucija. Sklapanje osiguranja je jedino ispravno i održivo rješenje. Za mnoge je osiguranje trošak, no ako gledate tako to je nužan i opravdan trošak i investicija u sigurnu budućnost. Nije da nije bilo osiguranih zgrada u Zagrebu, ali podbacili smo u tome što su upravitelji zgrada redom ugovarali police bez osiguranja rizika potresa. Tu je nastao problem.
Je li uopće moguć jači iskorak u osiguranju imovine bez zakonske prisile kao što je to u slučaju osiguranja automobila?
Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima navodi termin “primjereno osiguranje”. Najvažnija stvar koju bismo željeli je da se jasnije razradi zakonski kontekst osiguranja vezano uz upravljanje višestambenim zgradama. Dva su pitanja; visina pričuve te zajednički dijelovi zgrade (krov, stubišta, vanjski zidovi, podrum) koji bi se trebali putem upravitelja zgrada osigurati od svih rizika, za razliku od do sada kada su se dominantno osiguravali samo od požara i manjih opasnosti. Ako se propiše ta obveza za zajedničke dijelove zgrade, nadamo se da će to motivirati vlasnike i na osiguravanje stanova, no zakon neće nikoga prisiliti.
Nacrt predviđa obvezu osiguranja od onih rizika ovisno o području i kvaliteti stambene građevine. Primjerice, od potresa tamo gdje je seizmički rizik visok. Ako govorimo da 60 posto stanovništva živi u području ugroženom od potresa, tada je nažalost osiguranje od potresa nužno. Kada bi država poslala snažnu poruku svim građanima da preuzmu vlastitu odgovornost, vjerujem da bismo lakše podigli svijest. Apeliramo na što prije donošenje propisa koji će pobliže precizirati tu obvezu.
Ako država umjesto toga u svakoj prirodnoj katastrofi ‘uskače u pomoć’ novcem samih građana, može li se to protumačiti kao populizam i skupljanje političkih bodova?
Ne smijemo podlijegati populističkim tezama koje nam se često serviraju od raznih političkih opcija, a to je – “država će”. Ne, država smo mi, moramo se pobrinuti sami za sebe. Nažalost, svjedoci smo da to nije slučaj samo na primjeru potresa već da praksa traje desetljećima. Propuštamo informirati građane da smo već odavno usvojili principe tržišne ekonomije, osobne odgovornosti, da živimo u vremenu u kojem uloga države može biti samo jaka koliko su njezini porezni obveznici bogati. Svjesni smo da kao država ne raspolažemo prevelikim bogatstvom, zdravstvo i obrazovanje moraju biti na teret države, ali odgovornost za našu imovinu treba biti dominantno naša. Zabrinjavajuće je da više brinemo o automobilima kao limenim ljubimcima nego o stanovima u kojima živimo jer lakonski očekujemo da se ništa neće dogoditi.
Interes za policama osiguranja od potresa je porastao? Je li bio promjena u cijeni?
Veći skok imali smo tek nakon petrinjskog potresa, devet mjeseci nakon Zagreba, jer su svi očekivali smirivanje situacije. Možemo reći da se interes udvostručio. Bojimo se da je sada dosegnut plafon s oko 200.000 ugovora o osiguranju i oko 160 milijuna kuna premije. Nažalost, ne vidimo više rast nego stagnaciju, pa čak i blagi pad dok bi realno broj polica od potresa, ali i ostalih rizika, trebao rasti. Cijenu nismo dizali jer ona ovisi o dugoročnim reosigurateljnim ugovorima, a tu naravno ovisimo o svjetskim kretanjima. Proveli smo istraživanje u kojem smo utvrdili da je dio odgovornosti i na nama jer građani misle da je osiguranje od potresa odnosno imovine puno skuplje nego zaista jest.
Prosječna cijena osiguranja od požara i ostalih opasnosti (požari, poplave, bujice, visoke vode, potres i dr.) za stan od 60 kvadrata stoji otprilike oko 200 kuna mjesečno što treba gledati u kontekstu vrijednosti nekretnine. Svaki trošak je “skup”, no to je naprosto trošak koji ide sa stanom poput plaćanja kamate na kredit, pričuve ili povremenog bojanja stana koje prihvaćamo. Moramo biti svjesni da ljudi najaktivnije reagiraju kada osjete posljedice na vlastitom primjeru i tako postanu svjesni vlastite odgovornosti, a dok god nas tetoše s porukom “ne brini, ja ću to platiti” neće biti napretka. Ne smijemo na to naviknuti mlade generacije. Posao države je da osigura pravo na rad, sigurno okruženje, pristup zdravstvenoj skrbi i obrazovanju. To nije nikakav grubi kapitalizam ili socijalna neosjetljivost, već normalna situacija i pitanje osobne odgovornosti.
U čemu je onda problem, zašto se više ne osigurava imovina?
Nepovjerenje prema osigurateljima u suštini je neopravdano. Regulativa je posljednjih godina prisilila industriju na izrazitu transparentnost, “sitna slova” više ne postoje jer toliko toga moramo prezentirati prije potpisivanja ugovora da se događa suprotan efekt. Što smo više prisiljeni na informiranje, to potrošači manje žele slušati. U svemu tome država provodi defenzivnu politiku prema građanima i daje im ono što misli da oni žele. Zato nam je potrebno financijsko opismenjavanje kao skup vještina da se sami brinemo za sebe, od osiguranja, kredita u banci do štednje za treću dob, jer bi država onda mogla raspolagati s više sredstava da poveća kvalitetu javnih usluge.
Ali pitanje je trenutka.
Je li sada trenutak? Trenutak je bio prije 10 i više godina. Ali, uvijek je neki “nepovoljni trenutak” koji se koristi kao izgovor - sada je inflacija, prije dvije godine korona, 2009. financijska kriza… Da smo to uveli bilo koje godine bio bi problem, mislim da je uvijek dobar trenutak jer to nije neizdrživ trošak za vlasnike. Znate kada smo imali problem najvećeg broja neregistriranih i neosiguranih vozila na cestama? Kada je bilo najbolje u Hrvatskoj (u smislu rasta BDP-a), od 2006. do 2008., a problem je riješen u godinama globalne financijske krize.
Krenuli ste s novom kampanjom provokativne poruke ‘Jesmo li se opametili?
Da, želimo malo provocirati i pitamo se koji su nam rezultati nakon dvije godine od potresa. Svatko tko se pita odnosno smatra da neće potres, rekao bih da se radi o legitimnom načinu upravljanja rizikom. Ako ga je voljan prihvatiti, osobno mu čestitam - samo ga molim u svoje i ime svoje djece da onda ne traži pomoć od države ako se potres ipak dogodi. Kad bi države tako radile ne bi bilo ni mirovinskog ni socijalnog sustava jer nas država za naše dobro “prisiljava” da štedimo za mirovinu. Kada bi se svima puštalo na volju da rade što žele, vratili bismo se u srednji vijek bez društvene i socijalne sigurnosti.
Osiguravatelji su lani imali vrlo dobar rezultat s 11,7 milijardi kuna bruto premije.
Industrija prolazi kroz višegodišnju transformaciju, otkad smo ušli u EU drastično se smanjio broj društava i zaposlenih. U mnogim segmentima postali smo konkurentniji, velika je tržišna utakmica, cijene su iznimno konkurentne, provedene su brojne interne uštede kroz digitalizacije i centralizacije, dosta reda je uvedeno u distribuciju osiguranja i imamo jako dobru suradnju s regulatorom. I dalje ostaje žal što su naše brojke o raširenosti osiguranja poražavajuće u odnosu susjedne zemlje, postoji jako puno prostora, ne za naš rast, nego da se građani i gospodarstvo bolje zaštite od rizika.
Kultura osiguranja pospješit će se zakonom
Nadamo se da je u pripremi zakon koji će dati transparentan okvir i utjecati da vlasnici shvate da žive u zajedničkim nekretninama te da je bitno da počnu adekvatno održavati svoju stambenu zgradu štedeći kroz pričuvu i sami brinuti. Neprirodno je da građani očekuju da im netko iz siromašnih dijelova zemlje kroz poreze financira sanaciju u centra Zagreba. Da demistificiramo stvari: dio prikupljene premije predaje se reosiguranjima pa nikako ne možemo govoriti da je veća premija direktno veća dobit osiguratelja. To nama neće toliko pospješiti dobit koliko se nadamo da će pospješiti kulturu osiguranja. Zar ne bi sada bilo bolje svima koji čekaju obnovu da su odavno dobili odštetu od osiguranja?
