Poslovni dnevnik 12. svibnja organizira drugu konferenciju iz projekta Snaga hrvatske hrane na kojoj će jedna od tema biti "Znanje – ključni deficit hrvatske poljoprivrede". O problematici (ne)znanja u nacionalnom agraru govori Goran Pajnić, izvršni direktor za poljoprivredu u koncernu Agrokor.
Podaci o obrazovanju hrvatskih poljoprivrednika poražavajući su, više od 95 posto njih ima samo praktično iskustvo, je li taj podatak presudan ne samo za loše prinose već i za samu strukturu proizvodnje, s obzirom da je najviše hektara pod pšenicom i kukuruzom?
Praktično iskustvo u svim poslovima pa tako i u poljoprivredi je izuzetno važno i sigurno je značajna nadopuna formalnom obrazovanju. Ono što bih istaknuo da je presudno u hrvatskoj poljoprivredi danas je usvajati nova znanja i pratiti trendove kako bismo na taj način bili što uspješniji i konkurentniji. Prilagodba dolazi posebno do izražaja danas jer smo posljednjih nekoliko godina značajno izloženi klimatskim promjenama što zahtijeva brzo prilagođavanje tehnologije i metodologije u poljoprivrednoj proizvodnji.
Tek nedavno je, kroz ruralni program, uvedena obveza nositeljima poljoprivrednih gospodarstava, da certifikate za proizvodnju kojom se misle baviti moraju steći do završetka investicije, a mogu ih dobiti i kroz jednodnevnu obuku. Čini se da opet nastupamo s minimalističkim zahtjevima, takav koncept baš i ne jamči veće pomake u kvaliteti i volumenima?
Važni su svi pomaci u edukaciji proizvođača pa i ovaj s tim da sigurno imamo prostora za dodatna unapređenja i kontinuiranost edukacija. Postoje dobre prakse u brojnim europskim zemljama, primjerice Danska trajno ulaže u edukaciju i znanje poljoprivrednika uvjetujući mogućnost bavljenja poljoprivredom određenim formalnim obrazovanjem i brojnim dodatnim edukacijama na sektorskim razinama.
Agrokor surađuje s brojnim kooperantima, u komunikaciji s njima što se ističe kao posebno evidentan problem kada je riječ o znanju potrebnom za ratarstvo i/ili stočarstvo. Kako rješavate tu problematiku?
U sustavu Agrokora oformili smo Agro akademiju koja djeluje već nekoliko godina. Cilj Agro akademije je upravo prijenos znanja i iskustava iz kompanija Agrokora na naše kooperante. Edukacije su podijeljene na ratarske i stočarske tematske radionice i programe, a dodatnu razinu kvalitete ovom programu donose eminentni stručnjaci i profesori iz hrvatskih znanstvenih institucija. Do sada je kroz Agro akademiju prošlo više od tisuću proizvođača koji su unapređujući svoje znanje došli do boljih poslovnih rezultata. Upravo je ovakav model jedan od mogućih načina za unapređenje znanja u hrvatskoj poljoprivredi.
Ne manjka nam regularnih obrazovnih programa iz sfere agrara, dvadesetak je srednjih škola, nekoliko viših i tri fakulteta. Međutim, dojam je, da se teorija i praksa baš i ne isprepliću koliko bi trebale s obzirom mogući potencijal onih koji svake godine završe školovanje.
Agrokor kao sustav intenzivno surađuje sa svim obrazovnim institucijama iz područja poljoprivrede, a slična je situacija i sa ostalim poljoprivrednim kompanijama u Hrvatskoj. Prostora sigurno imamo u segmentima praktične nastave srednjoškolaca i studenata i kod velikih proizvođača, a posebno kod malih OPG-a. Intenzivniji angažman nacionalnih službi koje se bave unapređenjem poljoprivredne proizvodnje može jače povezati sadašnje i buduće poljoprivrednike koji se trenutno školuju. Trebamo iskoristiti i mjere ruralnog razvoja koje potenciraju otvaranje i širenje tržišta znanja u poljoprivrednim djelatnostima kroz djelomičnu liberalizaciju tržišta.
Propale investicije iz Operativnih programa svjedoče kako su mnogi mislili da je poljoprivreda biznis koji ne zahtijeva puno znanja. Je li možda rješenje da se registracija poljoprivrednog gospodarstva, pa i OPG-a, počne uvjetovati strukovnim obrazovanjem ili zapošljavanjem osobe koja to ima?
Smatram da je za Hrvatsku važan ostanak mladih ljudi na selu, registracija novih poljoprivrednih gospodarstava i OPG-a koji će svoje egzistencije tražiti upravo u ruralnom prostoru, što potiču mjere ruralnog razvoja koje dodatno valoriziraju obrazovanje nositelja projekta. Činjenica je da u dosadašnjim operativnmim programima nije bilo tih kriterija. Svi skupa trebamo uložiti dodatni napor da se sve investicije koje su financirane kroz operativne programe i trenutno nisu u svrsi proizvodnje što prije stave u funkciju.
Da kojim slučajem možete odlučivati o povezivanju teorije i prakse u obrazovnom sustavu kako bi za sektor agrara izgledao taj koncept?
Iz mog iskustva rekao bih da postoji veliki interes poljoprivrednih proizvođača za što ranije uključivanje mladih koji su na školovanju u praktične radove u poljoprivredi. Nema boljeg iskustva od vlastitog pa smatram da mladi ljudi trebaju dobar dio svog školovanja provesti na terenu, u kontaktu s kolegama koji se bave operativnom proizvodnjom i sigurno mogu puno naučiti iz njihovih iskustava. Obrazovne institucije bi trebale i vrednovanje uspjeha učenika i studenata postaviti u tom smjeru. Svaki učenik poljoprivredne škole i student poljoprivrednog fakulteta jedan dan u tjednu bi morao biti na praktičnoj nastavi na njivi ili na farmi.
Hrvatska kao poljoprivredna zemlja treba dati veći značaj poljoprivrednom obrazovanju kroz dodatna ulaganja i poticanja u ove kadrove radi što bolje selekcije i percepcije tih kadrova i njihove važnosti za budućnost hrvatskog gospodarstva.
