Sad se vidi kako je Tuđmanovim izabranicima ili malobrojnim
autsajderima koje je splet životnih okolnosti doveo u pravo vrijeme na
pravo mjesto, poput Luke Rajića, malo trebalo da ih ljudi prihvate kao
pozitivce. Luki Rajiću sasvim je oprošteno kako je
došao do tvornice zato jer ju nije uništio već je
ljudima omogućio da rade, pristojno zarađuju i pridonose zajednici.
Šleperi puni novca i razbijen monetarni sustav druge države
nisu nešto što ovdašnja javnost
doživljava kao grijeh i prekršaj koji treba sankcionirati.
Prodaja Dukata i milijunska zarada koju će pritom Lura Rajić strpati u
džep izbacile su na površinu neke druge teme koje hitno
traže dobre odgovore: poreznu politiku, nacionalnu strategiju, odnos
prema strancima, vezu političara i poduzetnika. Isplivalo je opće
licemjerje i dvostruki kriteriji za mnogo toga što se događa
u ekonomskim procesima i društvenim
vezama.
Pođimo od države. Vlast/stranka koja je prodala strancima,
dakako svako državno poduzeće koje je mogla unovčiti,
odjednom se osjetila pozvanom štititi nacionalni interes i
brinuti se za stratešku namirnicu.
Da se to činilo prije, a nijedna od dosadašnjih vlada nije,
sad se ne bi iščuđivali što se
našao tamo neki nezahvalnik koji je na svoju ruku utrapio
stratešku tvrtku stranoj korporaciji. Ako je
strateška, a mlijeku i hrani uvijek daju takav
značaj, HDZ mora odgovoriti zašto je uopće
dospjela u ruke privatnog poduzetnika, zvao se on kako god?
Lactalis nije prva strana korporacija koja stiže u Hrvatsku. Barr,
T-com, Ericsson, Siemens, Mol, Unicredito, Intesa, HVB... ne idu na
dušu privatnim poduzetnicima. Sve je njih na
tržište uvela izvršna vlast prodajući im
strateške industrije i još je k tome
nekima osigurala monopol kako bi vrhnje koje ubiru bilo još
masnije.
Licemjerje je tim veće zato što o državnom reotkupu Dukata
sniva Vlada koja se mjesecima nateže sa sindikatima u vezi s radničkim
dioničarstvom jer ne da da radnici kupe, a ne ukradu,
više od 25 posto još neprivatiziranih
znači, loših tvrtki.
Ne kažu otkud im novci, osim ako ne oglase rasprodaju preostalog
državnog imetka. Nezgodno je i to što Luka Rajić
ne mora ni sa kime dijeliti zaradu (ili ako mora, to je već pitanje za
istražitelje), ako sam ne odluči kopirati Billa Gatesa. Ni tu nije bilo
mjesta uvrijeđenosti jer tomu služe porezi, a ne nečija dobra volja.
PORTRET TJEDNA - LUKA RAJIĆ