Petogodišnji izlet Ljube Jurčića u politiku više je nego uspješan.
Počeo je 2002. godine kao stručni konzultant Hrvoja Vojkovića, a ove bi
mogao stasati u premijerskog kandidata SDP-a. Prekratko je bio ministar
da bi se kompromitirao, ali dovoljno dugo da pokaže iznimnu socijalnu
inteligenciju kojom je, prije svih drugih, opčinio sadašnjeg političkog
pokrovitelja Ivicu Račana.
Jedna od enigma novijeg političkog života Hrvatske je i odnos te
dvojice političara koji je presudio u tome da jedna zakopčana politička
stranka prepusti stranačkom autsajderu da joj piše političku budućnost.
Mora se priznati da sada zasad Ljubi Jurčiću stvari idu posve dobro,
iako je u riskantnoj poziciji. Nema potporu članstva SDP-a, a da bi je
dobio, mora ulaziti u kompromise i kreirati populističke poteze. Kad
dođe na vlast, prvi potez bi mu bio povećanje plaća koje će namaknuti
oporezivanjem burzovnih špekulanata i bogataša!?
Pretjera li u populizmu, a ne uspije, Jurčić riskira da ga odbaci
znanstvena zajednica koja strogo kažnjava svoje pripadnike koji se
odreknu pravila struke čim im se ukaže prilika za političku karijeru.
Hrvatskoj je ekonomiji toliko toga zadano da je zapravo pravo čudo što
se jedan sveučilišni profesor međunarodne ekonomije odvažio uvjeravati
naciju da ekonomska politika može biti bitno drukčije od one koja se
vodi.
Jurčić govori uvjerljivo, prirodan je, srdačan u komunikaciji, što su
sve kvalitete koje mu donosi veliki medijski publicitet, a s njim i
nedostajuću mu političku težinu. Kao ministar, lukavo je vodio
pregovore o prodaji Željezare i Ine i pokazao da zna komunicirati sa
svim društvenim skupinama.
U modernom svijetu sazdanom od komunikacija i to je sasvim dovoljno za
uspjeh. Međutim, kada se sa SDP-ova gospodarskog programa izbrišu
velike riječi, previše je "ali" da bi se Jurčiću moglo slijepo
vjerovati da će donijeti skoro pa dvocifrene stope rasta. Dugovi su tu
i treba ih vraćati, EU kuca na vrata sa svim svojim obvezama
(samo za ekološke standarde trebaju tri, četiri milijarde eura),
obiteljskog srebra više nema, ali zato rastu očekivanja koja
podgrijava i Jurčić profesor unoseći u izbornu kampanju svoj najjači
adut - znanje.
Zvali se porezi kapitalni, pravedniji, ovakvi ili onakvi, činjenica je
da se njima ne može skupiti više nego što se skupi, novo veliko
zaduživanje faktično je nemoguće pa proizlazi da je efikasnija državna
uprava i bolja organizacija jedini prostor, gdje Jurčić (Hrvatska) može
napraviti iskorak. Je li na tu kartu uputno igrati?
PORTRET TJEDNA