Rijetkost je naći zagrebačkog studenta koji nije ondje barem jednom bio. Teško je nabrojiti i mjesta koja su uspjela ostati popularna dulje od tri godine, jer Zagreb uvijek voli nešto novo. Ipak, u metropoli postoje takvi brendovi, iako rijetki, pogotovo u ovo doba krize. Već 20 godina Zagrepčani i njihovi gosti uživaju u proizvodima pivnice Medvedgrad.
Mama se bavi financijama
Bila je 1994., još ni rat nije završio, kada je Ivo Nauković svoj inženjerski biznis gradnje pogona za proizvodnju piva odlučio proširiti ugostiteljskim biznisom. Kasnije – stotinu zaposlenih i proizvodnja nekoliko milijuna litara piva. Pivnica Medvedgrad i dalje se diči epitetom prve hrvatske nezavisne pivovare, najveće takve vrste u Hrvatskoj. Odlično, pogotovo za nekoga tko je u sve ušao sa skromnim ambicijama. A Naukovića će se sjetiti mnogi i iz doba prije pivnice. Gospodin je, naime, u Jugoslaviji bio poznati relijaš, njegov je tim osvajač INA Delta Rallyja.
– Suprug je radio tek godinu dana, a ja pet, kada smo počeli s našim poslom. Bilo je to lijepo vrijeme, ja sam završila tehnološki, a Ivo strojarski fakultet. Nije bilo lako, no uspjeli smo, eto, 20 godina izdržati na tržištu kao dobri duh Zagreba – započinje priču Ljerka Nauković. Nju, pak, drže dobrim duhom pivovare, a bavi se računovodstvom i financijama. – Je li mi smetalo što će mi se djeca baviti proizvodnjom alkoholnog pića? Pa nije li pivo prehrambeni proizvod! – domeće gospođa Ljerka, a priču nastavlja glava obitelji, čovjek od kojega je sve počelo.
– Mi smo zapravo bili jaka firma u izradi opreme za naftnu i prehrambenu industriju. Tada je u svijetu bio jak trend minipivovara, kao što je danas jak trend kraftpivovara. Ovdje toga nije bilo. Jednostavno, bili smo mali tehnički ured, sada ima već 33 godine kako se bavimo proizvodnjom različitih strojarskih elemenata. Mi inženjeri svako smo jutro zajedno pili kavu, pa smo tako na jednoj, dvojeći između postrojenja za mljekaru i pivovaru, jednostavo bacili novčić i ispala je pivovara. Doslovce tako. Dosta se toga i poklopilo, poput susreta 1992. s jednim čovjekom iz ureda Interine u Budimpešti koji nas je pitao znamo li doista napraviti minipivovaru. Znamo, rekli smo, a on je uzvratio: "Odlično, imam jednog Čeha koji želi minipivovaru". I tako je prva naša pivovara otišla u Češku. Svi smo tada bili mlađi od 40 godina, osim pokojnog Šarbele, legende pivarstva u Zagrebu, koji je imao 82, on je kuhao to naše prvo pivo. Bili smo tada vijest na Dnevniku, bilo je nevjerojatno da skupina klinaca proda Česima pivovaru! Nakon toga, sve što se ticalo piva u Hrvatskoj mi smo napravili. Ipak, u posljednjih 20-ak godina taj je trend postupno jenjavao, pa smo se odlučili na projektiranje vlastite pivovare i proizvodnju vlastita piva – govori inženjer Ivo Nauković.
I poznato Velebitsko pivo, spomenimo, proizvodi se u pivovari koju je projektirao Naukovićev ured, a postoji jedna i u nudističkom kampu u Rovinju.
– Dosta naših pivovara u Hrvatskoj, nažalost, stoji i ne koriste se. To je tih godina jednostavno bio trend, kupovali su ih različiti poduzetnici, nekad i kao tek četvrti-peti biznis. U Češkoj danas radi više naših pivovara nego u Hrvatskoj. Kada smo mi u Hrvatskoj već napravili šest ili sedam takvih pivovara, u Italiji je, primjerice, postojala samo jedna, u Avianu kod aerodroma, u Rusiji smo napravili dvije. Danas ih u Italiji ima 250. Ni u Njemačkoj ih nije bilo puno više, ali se jasno nazirao trend. Kako smo do tada već bili nabubrili znanjima, odlučili smo pokušati, i to na sveopće čuđenje, jer otvoriti ugostiteljstvo gdje ima samo tri-četiri vinske etikete, a glavni je proizvod pivo, za ono je vrijeme bilo nevjerojatno. No, ispalo je da je u Zagrebu baš to nedostajalo i krenulo nam je odlično – ističe gospodin Ivo.
Nema više majstora
Danas je napraviti pivovaru, dodaje, gotovo nemoguće. – Nemate više majstora koji znaju raditi s rostfrajem, svi su danas u mirovini. Ima mladića koji dolaze u potrazi za takvim zanatom, no nakon što završe školovanje treba im još dosta da bi usvojili znanje potrebno za takvo što. Naš je cilj bio otvoriti dovoljno pivnica koje bismo onda ponudili u franšizu, a mi bismo se usredotočili na ono što najbolje znamo: proizvodnju piva. No, nakon nekog vremena smo odustali, ništa se nije znalo o franšizama i zainteresirani nisu shvaćali da trebaju sami nešto uložiti. Tako nam se dogodilo da u godinu-dvije otvorimo četiri pivnice, a ni za jednu ne nađemo adekvatnog partnera. Stigla je i kriza, nije bilo druge nego da sami krenemo u ugostiteljstvo i sada imamo onoliko lokacija koliko ih možemo izravno kontrolirati – objašnjava.
Danas tako pivovare inženjera Naukovića rade na Samoborskoj cesti odmah iza Jankomira, u Ilici 49, Tkalčićevoj i Adžijinoj. I prije je na tim mjestima ili nedaleko od njih bilo ugostiteljskih objekata, no rijetko i uspješnih. Koncept je, kaže Ivan, jedan od četvorice nasljednika popularnog proizvođača piva, zapravo krajnje jednostavan.
– Nema glazbe, nema stolnjaka, niti bilo čega drugog što ćete pronaći u ostalim lokalima. Sve je maksimalno jednostavno, a opet dovoljno ugodno. Izgleda da je upravo to privuklo Zagrepčane jer jedino na taj način u istu prostoriju možete smjestiti kakvog studenta i stariju zagrebačku gospođu. Kakvu uopće glazbu pustiti? A i nema bolje glazbe od žamora i zvuka kucanja krigli! Možda je i to razlog zbog kojeg su nam gosti bili Hans Dietrich Genscher, koji se zaželio domaće atmosfere nakon političkih sastanaka s tadašnjim ministrom Matom Granićem, te Nikki Lauda. Kada je svojedobno bio u Zagrebu, Lauda je tražio da ga odvedu u neki brauhaus umjesto u kakav restoran i doveli su ga ravno k nama. Nismo mi otkrili toplu vodu, svega toga ima i vani, recimo u Njemačkoj, i sami smo pokušali s bijelim kobasicama, no takve stvari ovdje ne idu. Ali atmosfera ide. Mi smo, jednostavno, mjesto za sve – ponosan je Ivan, koji također ističe kako takve atmosfere bez piva nema.
– Imali smo dovoljno hrabrosti da uvijek probamo nešto novo, a dovoljno ustrajnosti da održimo kvalitetu na istoj, visokoj razini. Zato nam se i naši nekadašnji gosti, koji su ovdje bili ili poslom ili studirali, vraćaju svaki put kada su u Zagrebu – kaže Ivan.
Nekako kao da su Česi vratili Naukovićima za prvu minipivovaru. Već ubrzo nakon tih početaka pokrenuta je i suradnja s tehnologom Pavelom Bartušekom s češkog Instituta za pivo, kod kojeg će se školovati i današnji glavni tehnolog pivnice Medvedgrad, magistar Božidar Kostanjčar. Iz Češke su tih prvih godina dolazili i kvasci.
– Češko su pivarstvo, a Česi su majstori lager piva, uništile velike pivovare. Danas su njihovi poznati brendovi jako degradirani zbog globalizacije. Surađujemo sa zagrebačkim Prehrambeno-tehnološkim fakultetom, gdje čuvamo sve generacije naših kvasaca koje danas sami proizvodimo, dok smo u Višoj ugostiteljskoj školi u Karlovcu instalirali vjerojatno najbolji pogon koji smo dosad napravili, mikropivovaru za obuku studenata. Već dulje imamo odličnu suradnju s njemačkim institutom Weihenstephaner, iz kojeg potječe trenutačno najbolje svjetsko pivo – govori Ivo Nauković, koji je, kao i mnogi drugi, upoznao još jedan problem. – Jedno je pivo kuhati za sebe, a drugo je to činiti da biste ga plasirali na tržište. To je vrlo nezgodan put. Za početak prodaje piva u Hrvatskoj morate prikupiti mnogo dokumenata, od različitih atesta preko trošarinskog skladišta do sanitarnih dozvola i slično. Mnogi o tome ne razmišljaju kada odluče ući u ono što se danas popularno naziva kraft. Sve te šablone morate proći, nema previše veze kuhate li kod sebe ili u nekom iznajmljenom pogonu – objašnjava Ivo.
Budući da su prerasli svoje pivnice, Naukovići odnedavno sva piva stavljaju u boce.
– No, prerasli smo i Zagreb jer nas ljudi sve više zovu da im pivo šaljemo. Pakovanje naše Crne kraljice ide redovito i u Dubrovnik, gdje imamo kupca koji uredno plaća 35 kuna da bi do njega došlo to pivo. Zato smo sada odlučili postati nacionalnom pivovarom, proširit ćemo kapacitete pogona u Samoborskoj, pa ćemo vidjeti kako će to ići. Ne sumnjamo u uspjeh jer pozivi su svakodnevni – kaže Ivan.
Velik je to posao, ali ima ga tko odraditi. Cijela je obitelj srcem i dušom u svojem biznisu. Ivan je diplomirani ekonomist koji je magisterij završio u Barceloni, a potom je počeo karijeru u HT-u, gdje je bio tri godine. No, onda se priključio obiteljskom poslu.
– Od studentskih dana sam u tome. Petak navečer, zna se, na pivu se u pivnici čeka u tri reda. Nakon toga pranje i čišćenje. Ali idem kući sretan. Kada sam vidio koliko je posla palo na majku i oca, rekao sam u HT-u, gdje mi je zaista bilo dobro, primao sam i veliku plaću, da ne mogu više to raditi jer je roditeljima previše. Dali su mi godinu dana jer su očekivali da ću se vratiti kad frka prođe. Nisam se vratio. Shvatio sam da ovo želim raditi – objašnjava Ivan, koji vodi najveću pivnicu, onu u Ilici, a zadužen je i za plasman piva u bocama.
– U te tri godine, koliko sam potpuno u tvrtki, posao stalno raste, pa i neprestano zapošljavamo. Sve su oko nas mladi ljudi, moja generacija, 30-ak godina, ali u poslu su aktivno i braća – objašnjava Ivan, kojem se priključuje Petar. On je završio renomirani FER, a potom i magisterij u Milanu.
– Radio sam nakon toga na dobrom poslu, dvije i pol godine u jednoj programerskoj tvrtki, a onda otišao iz istih razloga kao i Ivan: trebalo je pomoći. Želim prije svega naučiti taj tehnički dio od oca. Takvih inženjera ima malo, a bavljenje pogonom zahtjevan je i svakodnevan posao, to je ono što sada pada na mene – kaže Petar Nauković.
Najmlađi Luka, pak, svira u dva benda, a radno mjesto mu je u Adžijinoj. Kao i njegov brat Nikola, od početka je u obiteljskom biznisu. Nikola se bavi prodajom i partnerima, Luka za šankom Ilice koristi iskustvo stečeno u Adžijinoj, koju praktično već vodi.
Do danas je kroz objekte pivnice Medvedgrad prošlo deset milijuna ljudi, tvrtka je respektabilan biznis sa stotinu zaposlenih, 30 u proizvodnji, u kojoj se godišnje skuha oko 7000 hektolitara piva, te 70 u ugostiteljstvu.
– Govore nam da se ne pokvarimo kada se proširimo, da nam pivo ostane kvalitetno. Ali to je upravo to, naša tajna, kod nas se uvijek dobiva isto, dobra atmosfera i dobro pivo. I ostat će tako, uvijek nam je cilj probijanje pivarskih granica – zaključuje Ivan Nauković.
>>Medvedgrad predstavlja dva nova piva i slavi 20. rođendan velikom feštom
>>Ovo je pet najčešćih mitova o pivu
>>Na zagrebačkom Remetincu održana Druga konferencija i sajam piva
Zaista odlično pivo uz pristupačnu cijenu.