Traži li se zemlja koja je u posljednjem desetljeću imala najviše poreznih promjena, Hrvatska bi se mogla kandidirati za najviše, prvo mjesto.
Od sredine 2015. godine u postupku javnog savjetovanja bilo je više od 250 poreznih propisa, ali ta hiperinflacija propisa nije odlika samo Plenkovićeve ekipe. Nema Vlade koja svoj mandat nije počela promjenom neke od poreznih stopa, s tim što se za naše prilike ne može reći da su desne Vlade češće i žešće udarale na rad i dohodak, a lijeve na kapital i potrošnju jer su i jedni i drugi šarali i prilagođavali se trenutačnim okolnostima. Nakon 2014. godine porezne se stope uglavnom smanjuju, što je i tipično za razdoblje gospodarskog oporavka koje traje šestu godinu zaredom. I ova je godina počela s laganim korekcijama poreznih davanja, sitnijim u području opterećenja rada, a nešto krupnijim kod oporezivanja dobiti i potrošnje u hotelima i restoranima. Neovisno o rasterećenjima, hrvatski bi porezni obveznici na svim razinama vlasti ove godine mogli platiti oko 160 milijardi kuna raznih poreznih obveza, doprinosa i parafiskalnih nameta.
Visoki socijalni izdaci
Hrvatska se u europskim okvirima nalazi u sredini po razini poreznog opterećenja koje je 2018. godine iznosilo 38,6 posto BDP-a. Iznos poreznih prihoda, kao i njegov udio u BDP-u, povećava se s rastom ekonomije, što drugim riječima znači da je višak koji su donijele dobre godine tek manjim dijelom vraćen poreznim obveznicima kroz rasterećenje, a većim dijelom završio je u potrošnji. Primjerice, 2010. godine porezno je opterećenje težilo 36 posto hrvatskog BDP-a, a ove bi se godine sadašnjim tempom moglo doći i do udjela od 39 posto, bliže prosjeku EU (40%) nego situaciji u drugim tranzicijskim zemljama. Eurostat navodi da je 2018. godine na svim razinama vlasti – od općina, županija do središnje države i njezinih fondova – u Hrvatskoj prikupljeno 147 milijardi kuna poreza i doprinosa, a te je godine hrvatski BDP iznosio 382 milijarde kuna.
Usporedbe radi, 2010. godine u središnji i lokalne proračune sjelo je 118 milijardi kuna raznih poreznih davanja! U osam godina porezno je opterećenje skočilo 24 posto, dok je u istom razdoblju BDP u stalnim cijenama rastao 16 posto! Ta razlika ide na dušu svim vladama, ministrima, premijerima i gradonačelnicima koji nisu htjeli ili mogli kontrolirati potrošnju te uspostaviti balans koji bi omogućio kontrolu troškova države, a samim time i ravnomjerniji razvoj. Ovako, imamo područja uz more s povlaštenim poreznim tretmanom koja žive od turizma i rente te sve pustiji kontinentalni dio zemlje koji ne uspijeva živjeti od vlastitog rada te se iseljava.
Udio poreznog opterećenja pokazuje manje-više poznate relacije po kojima Hrvatska ima najskuplju državu među tranzicijskim zemljama, kod kojih je porezni teret između 27 posto u Rumunjskoj, 30 posto u Bugarskoj, 34 posto u Češkoj do 38 posto BDP-a u najbližoj nam Sloveniji. Najveće porezno opterećenje, pa shodno tome i najveću državnu potrošnju, ima Francuska – gotovo 50 posto BDP-a, zbog čega njezina ekonomija gubi korak s Njemačkom, a tamošnji se predsjednici i vlade neprestano suočavaju sa snažnim buntovima pri pokušaju vlasti da donekle smanje visoku razinu radnih i socijalnih prava.
Opća je slika takva da se ni ministar financija Zdravko Marić ni premijer Andrej Plenković ne trebaju pretjerano hvaliti iako su rasteretili obveznike u svom mandatu za desetak milijardi kuna. Porezi su uvijek odraz javne potrošnje koju u Hrvatskoj diktiraju visoki socijalni izdaci za umirovljenike, troškovi liječenja, prava proizašla iz rata, a tek odnedavno više se javnog novca usmjerava i prema djeci. Dakako, tu su i veliki politički apetiti, rascjepkane lokalne jedinice, brojna ministarstva, nepotrebne institucije, što sve skupa Hrvatsku čini skupom i nekonkurentnom državom.
Porezi su samo jedna strana medalje, a njih je lakše prevrtati i naštimavati, stopa gore ili dolje, nego utjecati na troškove koji se financiraju iz poreza. Gleda li se struktura, Hrvatska živi od poreza na potrošnju, po čemu smo europski lideri. Opterećenje plaća i dohotka kod nas je relativno nisko, ali uz važnu napomenu da dvije trećine ukupnog poreznog tereta na plaće podnosi samo jedna trećina zaposlenih u državi. Velika većina zaposlenih i ne plaća porez na dohodak. Gleda li se cjelina, samo Irci oporezuju dohodak manje od Hrvata. Hrvatska je u sredini po visini socijalnih doprinosa kojima se financiraju mirovine i zdravstveni sustav. Jednako tako u sredini smo i po korporativnim porezima koje poduzetnici i njihove udruge i ne izdvajaju kao dominantan problem i veliku zapreku poslovanju. Antipoduzetničku klimu stvorila je korupcija, loša administracija, sporo pravosuđe, česte promjene propisa i zakonska regulativa. Tako Velimir Šonje, vlasnik Arhivanalitike, navodi da je “dobar onaj porezni sustav koji je jasan, jednostavan i razborit (umjereno opterećujući), koji se ne mijenja često (predvidivost), i koji prikupljeni novac vraća u obliku kvalitetnih javnih usluga. To je porezni sustav koji je dobar za sve, i u dobra i u loša vremena”. Ali, navodi Šonje, “tu počinje naš problem jer jednostavnost nije održiva. Glumci bi ostali bez scene, a ljudi bez iluzije o mudracu i zaštitniku koji im pomaže, i bez adrese na koju mogu zakucati kad im je teško”.
To da nam porezi nisu ni stalni ni jednostavni, odavno znamo, a malo će tko reći da je i teret pravedno raspodijeljen.
– Hrvatska zbog strukture svojega gospodarstva mora iznadprosječno velik dio tereta prebaciti na potrošne poreze, u čemu sudjeluju i nerezidenti. Drugi važan izvor poreznih prihoda jest imovina, ali mi ga ne koristimo. Puno imovine u Hrvatskoj imaju i nerezidenti tako da to nije logično – komentira istraživač Ekonomskog instituta Željko Lovrinčević, koji veli da orijentacija na potrošne poreze ima svoje dobre, ali i loše strane. Loše su što je riječ o oscilatornom porezu, koji je osjetljiv na usporavanje gospodarstva. Jednako tako taj je porez nepravedan prema najsiromašnijim skupinama građana jer ih pogađa jednako kao i bogate.
– Da bi se eliminirao regresivan učinak PDV-a, trebali bismo imati dobar sustav socijalnih potpora koji se temelji na ekonomskoj snazi stanovništva, a mi ga nemamo. Kada bismo imali dobar sustav socijalnih potpora, stopa poreza na PDV mogla bi biti 20 posto – kaže Lovrinčević. Naravno bez izuzeća. Prošle je godine od PDV-a naplaćeno 55 milijardi kuna, šest posto više nego godinu prije, ali to nije bio najbrže rastući porez u državi.
– Najbrže su rasli prihodi od poreza na dobit. Do znatnog povećanja dobiti dolazi i u djelatnostima iz kojih se žale da su im troškovi visoki i da nemaju dovoljno radnika – ističe Lovrinčević. Na povećanu isplatu dobiti utjecala je i država koja isplaćenu dobit oporezuje s 12 i 18 posto, a plaće 24 i 36 posto poreza (plus prirez), ne računajući doprinose.
– Imamo nakaradan sustav u kojem prava nisu povezana s uplatama doprinosa. Kod nas je ista razina prava u zdravstvu bez obzira na to plaćate li mjesečno 300 ili 3000 kuna zdravstvenih doprinosa, a ni visina mirovina nije određena uplatama doprinosa. Zato se mnogi prijavljuju na minimalac i povlače dobit jer im se to više isplati – komentira Lovrinčević, koji podsjeća da druge zemlje ne toleriraju takvo ponašanje i postavljanju ograničenja za povlačenje dobiti.
– Ne možeš biti prijavljen na minimalac, a u isto vrijeme isplatiti milijun kuna dobiti – kaže Lovrinčević.
Građani su posebno osjetljivi na oporezivanje plaća i drugih oblika dohotka, a tu temu često potencira i Hrvatska udruga poslodavaca, koja u prvi plan neprestano gura, kako kažu, visoke socijalne doprinose. Socijalni su doprinosi u Hrvatskoj, međutim, niži nego u mnogim drugim zemljama. Primjerice, hrvatski poslodavci plaćaju 16,5 posto zdravstvenih doprinosa na plaću, a radnici 20 posto mirovinskih doprinosa, za razliku od Češke, u kojoj poslodavci na bruto plaćaju 34 posto doprinosa, a radnici 11 posto, u Austriji su doprinosi na bruto 21 i 18 posto, Sloveniji 16,1 i 22 posto, Njemačkoj 20 i 21 posto, Francuskoj 45 i 14 posto...
Preopterećen srednji sloj
Ivica Urban, istraživač Instituta za javne financije, ističe da je prosječno porezno opterećenje na dohodak od rada u Hrvatskoj palo između 2014. i 2017. za oko 2 postotna boda na oko 36 posto, dok je, usporedbe radi, porezno opterećenje rada u Sloveniji u tom razdoblju bilo 40, a Slovačkoj 41,4 posto.
Najopsežnija promjena u sustavu poreza na dohodak bila je 2017. godine kad je Hrvatska, umjesto tri dotadašnje stope od 12, 25 i 40 posto, uvela dvije stope poreza na dohodak od 24 i 36 posto. Te su promjene, navodi Urban, bile povezane sa znatnim povećanjem osobnih odbitaka i pragom najviše granične stope. Za većinu zaposlenih ta je promjena smanjila porezno opterećenje, osim kod srednjih plaća kojima je ukidanje stope od 12 posto i prebacivanje na stopu od 24 posto povećalo porezno opterećenje. Ministar financija Zdravko Marić veći je porezni teret prebacio na takozvani srednji sloj.
I Europska komisija redovito upozorava na znatne razlike u poreznom opterećenju hrvatskih kućanstava ovisno o izvoru njihova dohotka. U Bruxellesu navode da je stopa vlasništva nad nekretninama jedna od najvećih u EU – 90 posto hrvatskih građana živi u vlastitoj nekretnini, slično kao u Slovačkoj, a viši postotak od toga ima samo Rumunjska – 95 posto. Europska je komisija izračunala da porezi na rad odnose oko 15 posto prihoda prosječnog hrvatskog kućanstava, dok od najma apartmana i soba, na primjer, država uzima svega četiri posto prihoda, što uključuje paušalni porez po krevetu i boravišne takse.
– Bez obzira na to što viču ovi ili oni, naši porezi nisu previsoki, samo je problem što su izbušeni raznim izuzećima – ističe ekonomist Ljubo Jurčić.
– Mi smo u sredini i što se tiče poreznog opterećenja i što se tiče javnog duga i to je u redu. Još sam 2014. godine rekao da javne financije nisu problem, nego je problem što mi ne znamo kako se razvijati. Ove promjene stopa čiste su pokazne vježbe, od toga su napravili bauk, a nitko ne želi reći da su porezi i apsolutno i relativno u nekoj sredini i nisu problem. Država ima svoje potrebe i njih treba financirati. Drugdje se ne govori toliko o porezima kao kod nas, oni su tu, treba ih plaćati jer postoje neka prava koja se financiraju iz tih poreza. Priče o previsokim porezima čisto su politikantstvo. Ako su umjereni i u nekom prosjeku, a jesu, onda se o porezima ne govori. Oni nisu ni ograničavajući ni poticajni faktor razvoja, problem je što mi tog razvoja nemamo – ističe Jurčić.
Sve su dosadašnje Vlade pokušale uvesti porez na nekretnine, no zbog pritiska javnosti od toga su i odustajale. Marina Kesner Škreb, stručnjakinja Instituta za javne financije za oporezivanje nekretnina, ističe da postoji više općih načela koja muče porezne stručnjake, a aktualna su i danas.
– Jedno od načela glasi da porez na vlasništvo nekretnina ne bi smio zadirati u supstanciju nekretnine, tj. da se plaćanje tog poreza ne smije podmirivati iz vrijednosti nekretnine. To znači da porez mora samo nominalno glasiti na nekretninu, ali se u stvarnosti uvijek treba plaćati iz dohotka poreznog obveznika. Zbog toga se oporezivanje nekretnina uvijek mora promatrati u međuovisnosti s oporezivanjem dohotka. Svako oporezivanje koje bi zahvaćalo dio supstancije imovine vlasnika značilo bi prelijevanje imovine od građana prema javnom sektoru te bi imalo niz štetnih ekonomskih i socijalnih posljedica – navodi Marina Kesner Škreb.
Sve dok BDP bude rastao, na korekcije u poreznom sustavu treba gledati kao na slatke muke, no bit će problem ako kola krenu nizbrdo jer će se tada tražiti manje lošije od dva loša rješenja
Porezi i doprinosi - Hrvatska i dalje europski rekorder u prikupljanju PDV-a
Uvik ista prica.. kakate bez veze o kakvim vi prihodima pričate .. 10000e .. mozda ima i takvih ali ti moraju biti u sustavu PDV-a..mislim da 50 posto iznajmljivača jesu ljudi koji iseljavaju iz svojih kuca kako bi zaradili koju kunu .. koja je mnogima i jedini prihod bez kojeg bi bili na socijalnoj pomoći.. i da se povecaju porezi to bi značilo samo više iznajmljivanja na crno i država bi dobila manje a ne više..