Čak 9 milijuna tona hrane godišnje, 10% ukupne količine bačene hrane u EU, baca se zato što više od polovice građana EU ne zna razliku između “upotrijebiti do...” i “najbolje upotrijebiti do...”, pokazala je terenska studija Europske komisije o utjecaju oznaka rokova trajnosti na bacanje hrane.
Eurozastupnica Biljana Borzan, izvjestiteljica Europskog parlamenta za smanjenje bacanja i povećanje doniranja hrane, kaže kako se dosad samo pretpostavljalo da se puno hrane u EU zato baca, iako može biti dobra za jelo još danima, tjednima i mjesecima, a sad tome u prilog idu i čvrsti podaci i statistike na temelju kojih se mogu predložiti zakonske i druge mjere za suzbijanje tog problema.
Prema istraživanju koje je obuhvatilo 2296 proizvoda kupljenih u 109 trgovina u osam država članica EU, najviše potencijala za smanjenje bacanja hrane u kontekstu rokova trajanja ima kod mliječnih proizvoda, jogurta, svježih sokova te pakiranog mesa i ribe.
– “Najbolje upotrijebiti do...“ znači da proizvođač tvrdi da je do tog dana proizvod najkvalitetniji, primjerice da zadržava optimalnu hrskavost i boju. U Švedskoj i Norveškoj su eksperimentalno zamijenili tu oznaku s “najbolja kvaliteta do...” i “najbolje do..., ali i “upotrebljivo nakon...” te bi i EK takvu inicijativu trebao uzeti u obzir – smatra Borzan.
Dio proizvođača koji su obuhvaćeni istraživanjem izjavio je kako namjerno koriste kraće rokove trajanja nego što bi trebali jer se time štite od potencijalnih problema. Nadalje, istraživanja europskih potrošačkih udruga pokazala su da se ta strategija ponekad koristi i kako bi proizvodi kraće bili na policama, odnosno da bi ih trgovci češće naručivali, govori Borzan.
Pokazalo se i kako isti proizvodi u različitim zemljama nose različite različito duge rokove trajanja i upute za skladištenje, što može zbuniti korisnike jer su ponekad na istoj etiketi. No proizvođači to objašnjavaju razlikama u temperaturama na kojima se proizvodi čuvaju u trgovinama.
Studija se bavi i pitanjem proširenja popisa dugotrajnih namirnica koje su prema regulativi EU izuzete od obveze nošenja roka trajanja poput soli, šećera, octa, vina, svježeg voća i povrća te kruha. Na njega bi se, primjerice, dodale i tjestenina, riža i kava. No dok jedni tvrde kako bi se tako smanjilo bacanje tih namirnica, drugi kažu kako bi se svejedno bacale iz opreza.
Jesenti milu bigulicu, štono bi se reklo onako pučki a opet fino, čak i politički korrektno, molit ću lijepo, naša dična EU-ovica Borzan dr. Bilja bavi se zbilja ozbiljnim poslom. Naime, predlaže da se umjesto o šiji odsad govori o vratu. Kao da će one koji su siromašni spasiti to što će umjesto "Najbolje upotrijebiti do..." na prehrambenim proizvodima pisati "Najbolja kvaliteta do ..."! Zar ta gospoja europarlamentarka nije svjesna toga da u tom bajnom EU-postoje milijuni onih koji si ne mogu priuštiti ni proizvode kojima je odavno istekao uporabni rok (stvaran ili izmišljen, svejedno), kao ni bilo koje druge? Tja, kaj se more, lakše je prelijevati iz šupljega u prazno nego mukotrpno rješavati prave probleme. To je potpuno u skladu s tzv. postmodernom paradignom po kojoj je ionako sve relativno.