Jingle bells, jingle bells, zvončići, zvončići... I ove godine, prije no što su iscurili zadnji dani mjeseca koji se do lani zvao studeni, trgovine su bile okićene kao da će sutra Božić Bijeli. Trgovci kao da se svake godine natječu tko će prvi ispaliti startni pištolj i pokrenuti zamišljeni stampedo kupaca koji bi trebali, eto, tako, puni mjesec prije najljepšeg dana u godini pojuriti u pustošenje njihovih trgovina. Avaj, praporci nikad nisu slabije pristajali predbožićnom ugođaju! Kad bi barem vjetar s obronaka nanio prve pahulje...
Ho, ho, hooo, zli dusi zemaljskih Ferengija (one dražesne trgovačke rase iz Zvjezdanih staza) svake godine kradu nam Božić, strpaju ga u vreću i ne daju nam ga bez masnog otkupa, tako da je to postala predigra na koju smo već i navikli. Bez koje nam je teško i procijeniti vrijednost Božića! Pa ljudi moji, je li to moguće! Pozivam na revoluciju, pozivam sve, (bez obzira koje vjere bili, sve u ovo vrijeme hvata potrošačka groznica), osnivam stranku protiv tih agenata u crvenom koji se svake godine sve ranije udvajaju, vrebaju našu djecu na našim svetim nedjeljnim obiteljskim izletima u trgovačke centre (pardon, shopping mallove) i osvajaju naše gradove! Dolje s Djedom Mrazom! Ili, bolje, gore s njim!
Ne, ne znači da bismo ga baš morali objesiti za bradu na središnjem gradskom trgu da se njiše na ovoj toploj prosinačkoj južini prije prvih jutarnjih mrazova, ali možemo ga protjerati, uskratiti mu domovnicu i putovnicu. Mogli bismo mu kupiti jednosmjernu kartu da prvo objesi taj svoj crveni kaputić o klin u toj svojoj zavijanoj finskoj vikendici, a zatim nek odjene svoju šarenu havajsku košulju i stavi svoje sunčane naočale, nek se vrati doma u svoju rodnu Atlantu i neka tamo ispijajući koktele na drvenoj ležaljci uz hotelski bazen gleda CNN ili zavodi posljednje južnjačke ljepotice. Na klupi do njega nek se sunča i Djed Božićnjak! A zatim pojurimo u najbliži trgovački centar i oslobodimo svetog Niku iz kandža mrskih nam kapitalističkih neprijatelja... Pitanje je samo što nakon toga?
Bi li nam nedostajali ti prosinački veseli likovi? Vjerojatno. Nekako bi prazni bili ti naši nedjeljni izleti. Nitko ne može trgovcima reći što da rade, a bez obzira koliko se trudili da probude naše ovisnosti za naletom adrenalina kad kupimo nešto što će nas učiniti da se osjetimo kao onaj lik iz reklame (kojemu je, eto, baš taj proizvod barem na tih desetak sekundi trajanja prosječnog televizijskog oglasa riješio baš sve probleme u životu) – oni ipak samo reagiraju na potrebu koja je već u nama. Samo joj ponekad treba pomoći da provali u pravom trenutku. No, što je stvarna ideja Božića, je li to samo godišnja stavka o kojoj itekako ovisi ritam mnogih najvećih svjetskih gospodarstava ili je nešto od originalne poruke još uvijek živo?
Nije naravno kriv Djed Mraz (iako bi netko još u vrtiću trebao djeci smanjiti zbrku i reći im da su svi ti entiteti zapravo inkarnacije jednog te istog sveca koji se već prema zakonima vremena morao preodijevati, dobro, ne baš tim rječnikom). Nije kriva ni Coca Cola što je tako uspješno svoga Svetog Nikolu preobukla u crvene krpe na koje trenutačno nozdrvama zadrhti i papcima zatopta milijarda kupaca. Možemo samo zavidjeti što joj je centrala preko Atlantika, a ne na Jadranu. Svakome od nas tih dana na jednom ramenu čuči mali zlaćani trijezni sveti Nikola (u prenesenom smislu, naravno, ne moramo se praviti katolici, ni Nikola to nije bio), na drugom njegov alter ego zajapurenih obraza (0-0 promila?) u crvenom kaputiću. I marljivo nam šapuću. Ho, ho, hoo... Samo treba slušati - na oba uha.
