U staji su deset muznih krava i dvije junice, ima u tomu gospodarskom objektu mjesta i za pet koza i jariće i za četiri svinje. Po dvorištu trčkaraju kokoši. Priroda je netaknuta i uistinu čarobna. Zeleno je to srce Hrvatske, Aniti Pintar njezin kutak svijeta iz kojega ne bi nikamo pošla, iako se nalazi na samome repu Hrvatske, na kojem rijeka Čabranka čini prirodnu granicu sa Slovenijom, s kojom su i bolje povezani nego s ostatkom Hrvatske.
Iz rodnih Donjih Vrhovaca pokraj Tršća, gdje se nalazi njezino blago, u siranu obitelji Pintar na ulazu u desetak kilometra udaljeni Čabar suprug Branko doprema mlijeko Aniti u “laboratorij”. Po bakinoj recepturi tu pravi tvrdi sir činkel kojemu trebaju dva mjeseca da dozre, zatim goranski škripavac te sir s dodatkom medvjeđeg luka i jogurt. Dnevno napravi 12, 13 kilograma sira, godišnje oko četiri tone. Sve bez problema rasproda – na kućnome pragu, gdje su uredili malenu prodavaonicu svih svojih proizvoda, na sajmovima i na tržnici u Delnicama te na ekotržnici u Rijeci – a na natjecanjima osvaja priznanja za kvalitetu, u Sloveniji više nego u Hrvatskoj.
Sirana obitelji Pintar prva je registrirana minisirana u Gorskome kotaru. A počelo je iz nužde. S troje djece i jednom plaćom, policijskom, Anita i Branko Pintar baš i nisu mogli tako jednostavno spojiti kraj s krajem.
– Ionako sam stalno odlazila u Tršće k tati i brinula se o kravama pa smo se zapitali zašto ne bismo pokušali proizvoditi sir – govori Anita. I tako je te 2006. sve počelo. U podrumskim prostorijama Brankove stare obiteljske kuće uredili su suvremeni prostor za siranu, mahom vlastitim novcem. Glavni je izvođač radova bio – Branko.
Krave su ostale u staji u Vrhovcima i o njima se brine Anitina sestra Adrijana Tomazini. Mužnja je strojna, dva puta dnevno, mlijeko se čuva u laktofrizu iz kojeg se prelijeva u plastične kante, poklapa i odvozi u Čabar. Dnevno ga bude oko 120 litara.
– Jednom mjesečno mlijeko ide na analizu u Križevce – govori Adrijana.
Obitelj ima i voćnjak sa starim sortama jabuka, krušaka i šljiva. Nedavno su posadili 120 mladica, naravno starih sorti, jer su odlučili suvremene tehnologije povezati s tradicijom. Da se stari običaji ne bi zaboravili, Pintarovi organiziraju Dan žetve zobi, kad se žanje srpom, kao nekoć. Održavaju i Dane krušaka. Jedino staro što kane zamijeniti su traktori koji su već prevalili tridesetu.
Na gospodarstvu prave čips i sok od jabuka, od svoga voća kuhaju kompote i pekmeze, a od bazge, stolisnika, koprive, mente i matičnjaka spravljaju sirupe, za sok po starom obiteljskom receptu. Proizvodnja će biti zaokružena šljivovicom, vilijamovkom, likerom od borovnice i dragara – domaćeg jegera s travama, korijenjem i voćem iz ovoga kraja. Počeli su uzgajati i šparoge. Svi su proizvodi Pintarovih ekološki.
U rad na gospodarstvu uključena je cijela obitelj, pa i najmlađa Marija koja ide u sedmi razred.
Kad nije u službi, poslu prione i njezin brat, policajac Hrvoje. Kući se vratila i najstarija Anitina i Brankova kći Dijana. Po završetku školovanja (završila je za odgojiteljicu) radila je u Zagrebu u dječjem vrtiću, no koliko god je prije htjela pobjeći iz Čabra, toliko se po odlasku željela vratiti, što je i učinila. To se uistinu ne događa često, zapravo gotovo nikako, jer mladost odavde sve više odlazi jer posla, a time i budućnosti, nema. U travnju je Dijana rodila sina pa njezin odabranik, kompjuteraš Tomislav, sada živi na relaciji Zagreb – Čabar, gdje pomaže u gospodarstvu. “Ulovili” smo ga kako boji voćke biodinamičkom smjesom za zaštitu.
– Pomiješam glinu, sirutku, gnoj i čaj od preslice – otkriva Anita.
Njihove voćke premazane sivkastom pastom isprepliću se sa susjedovim stablima kore obojene vapnom. Među susjedima nema ograde, no Branko je od ceste prema kućama postavio električni pastir. Zaštita je to od medvjeda koji rado švrlja po tuđim vrtovima pa se jednom počastio krupnom mrkvom iz Anitina vrta.
– Kad su medvjedi već tu, ja sam se uključila u međunarodni projekt Life Dinalp Bear – Život s medvjedima, u kojem pomoću genskih uzoraka brojimo koliko ih ima – govori Anita Pintar pogledavajući prema šumi iz koje medo preko ceste stiže nadomak njezinu domu okruženom rascvjetalim voćkama.
Jesu li svaki dan tak "zrihtane" u štali?