Što nije dogovorio s bivšim ministrom gospodarstva Đurom Popijačem, Danko Končar postigao je sa sadašnjim Radimirom Čačićem. Končar kaže da će preuzeti brodogradilišta do kraja ovog mjeseca, a u intervjuu za Večernji list oprezno najavljuje buduće planove, pazeći pritom da još uvijek ne otkrije dogovorene uvjete.
Jeste li postigli konačni dogovor s Vladom o preuzimanju Brodotrogira, 3. maja i Kraljevice? Jeste li vi novi vlasnik tih škverova?
– Točno je da smo postigli konačni dogovor i da bismo do kraja ožujka trebali potpisati ugovore. No, to pitanje oko vlasništva je malo kompleksnije. Što ja to kupujem? Tvrtke koje imaju ugovorno pravo obavljanja djelatnosti brodogradnje na određenom prostoru škverova. Država ostaje vlasnik zemlje i zgrada unutar prostora škverova i pomorskog dobra. Stoga državu i lokalnu samoupravu te radnike kojima ću dati 25 posto udjela u škverovima smatram svojim partnerima u ovom poslu.
Kakvi su vaši uvjeti za preuzimanje škverova?
– Samo to da se poštuje sve što je dogovoreno.
Kako će izgledati ugovor o preuzimanju i na koji način će u njemu biti definirana pitanja ulaganja, radničkih prava i ostali bitni detalji?
– Želim vjerovati da će taj ugovor biti u potpunosti u skladu s postignutim dogovorima. Onaj ugovor koji sam dobio od prošle vlade potpisao bi samo lud čovjek. Uostalom, svi ovi detalji o kojima govorite definirani su planom za restrukturiranje koji su odobrili svi, od Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja pa do Europske komisije. Broj radnika koji trebaju biti otpušteni, uloga države u njihovu zbrinjavanju – sve se nalazi u tom dokumentima. Naravno da smo tijekom posljednjih pregovora postigli i nekoliko kompromisa. To je normalno u biznisu, a još normalnije u ovakvim teškim okolnostima.
Što se promijenilo otkada ste prije dvije godine prvi put pokazali interes za škverove do danas? Je li izgubljeno previše vremena?
– Promijenilo se to da su dugovi u ova tri škvera u tom razdoblju narasli za približno 100 milijuna eura. Iz lošega je otišlo u još lošije. Dotaknuto je dno. I kada svemu tome dodate i činjenicu da je cijela svjetska brodograđevna industrija na koljenima, da nema kupaca, slobodno se može govoriti o katastrofi.
Nije li onda vaša odluka da u takvoj situaciji kupite tri hrvatska škvera pomalo “samoubilački” potez?
– Apsolutno jest. S poslovne strane nema nijednog pozitivnog elementa u ovoj priči. No, previše sam, osim svoje riječi koje se držim, do sada uložio u ovaj projekt da bih sada odustao. Nisam siguran da ću uspjeti, ali znam da ću sve učiniti kako bi se to dogodilo. U mom timu bilo je puno ljudi koji su me odgovarali od preuzimanja škverova. No, nakon što je donesena konačna odluka da ipak uđemo u taj posao, već sljedeće jutro svi su se probudili odlučni svu svoju energiju i znanje usmjeriti kako bi ovaj posao uspio i škverovi ponovno stali na noge. Dakle, da oni ponovno počnu zarađivati novac, a ne gomilati gubitke.
Kako vidite ulogu države kad je riječ o budućnosti škverova?
– I država i lokalna samouprava i radnici i sindikati... svi su oni, pored mene samoga, ključni i odgovorni jednako za mogući uspjeh ili neuspjeh. Škverovi su previše važno državno pitanje da bih ja sam mogao išta napraviti bez njihove pune suradnje. Radnici mi, primjerice, uvijek govore samo da nađem nove poslove jer su i više nego itko drugi svjesni moguće propasti. Na sreću, i Vlada sada shvaća da je situacija kritična i da moramo surađivati kako bismo se izvukli iz ovih problema.
Kakvi su vam planovi, što ćete napraviti i promijeniti u škverovima kako biste uspjeli?
– Prvo, potpuno je jasno da škverovi ne mogu opstati baveći se samo svojom osnovnom djelatnošću. Na gradnju brodova trebalo bi biti usmjereno 50 posto kapaciteta, a druga polovica na bilo što drugo što će donijeti profit. Ako treba graditi i tačke, gradit ćemo ih kako bismo preživjeli.
Pitajte radnike smeta li im da svaki mjesec na vrijeme dolazi plaća. Ili će možda radije biti bez plaće, ali sa snovima o velikim škverovima koji realno više ne postoje.
Koje poslove predlažete?
– Nema tu prevelike pameti. Uvijek treba učiti od uspješnijih od samih sebe. Primjerice, danas su se mnoga svjetska brodogradilišta počela orijentirati na proizvodnju platformi za industriju nafte i plina, tu su i vjetroelektrane u moru... U ovom poslu bilježi se 10 posto godišnjeg rasta. Zašto, dakle, ne krenuti i u tom smjeru. Isto tako, bitno je racionalizirati poslovanje, razmjenjivati projekte pa i radnike među škverovima. U tom smislu pokušat ću ostvariti odnos Kraljevice i Viktora Lenca.
Kakav je vaš prijedlog za koncesije i sporni članak 14. ugovora koji govori o obvezama države i privatnih partnera?
– Od prvog dana pregovora uvijek ponavljam isto. Jedan posto na prihod neprihvatljiv je zahtjev, a jedan posto na dobit normalan je i uobičajen. Nisam nikad shvatio zašto država inzistira na toj lošoj varijanti za škverove ako im želi pomoći, što tvrdi da želi. Isto tako, nije mi nikad bilo jasno na temelju kojeg je to zahtjeva Europske komisije donesena takva odluka kad sad već svi znamo da takvog zahtjeva nikad nije bilo. Onome koji pokušava spasiti škverove država valjda treba pomoći da to ostvari, a ne dodatno mu otežavati ionako tešku situaciju. Nekoliko sam puta zbog toga javno upitao želi li država pomoći investitoru ili ga otjerati. Na sreću, i to smo pitanje u posljednjim pregovorima ponovno pretresli i nadam se da će na kraju svi moći reći da su zadovoljni dogovorom.
Radnici strahuju od vala otkaza? Što će biti s njima nakon što preuzmete škverove?
– Osim što ću radnicima dati udio od 25 posto u škverovima, ja i o onima koji će u ovom trenutku morati otići razmišljam kao o potencijalnim radnicima u budućnosti kada se stanje stabilizira. Država se, uostalom, obvezala zbrinuti sve ljude koji budu višak. Čak i u slučaju Kraljevice, kojoj prijeti stečaj ako jedna kanadska kompanija ne preuzme naručen, ali pogrešno projektiran brod, odlučan sam i ako se to dogodi preuzeti dio ljudi i djelatnost. Unatoč stečaju.
