Dionice? Što ću s tim?! Tako su mislili mnogi zaposleni početkom devedesetih kad je započela privatizacija u Hrvata. No, tko je znao ponešto o tržištu kapitala – i uspio odvojiti novac za vrijednosne papire te imao sreće da njegovu tvrtku u meu0111uvremenu nisu obezvrijedili i uništili anonimni pojedinci – danas je “na konju”. Ovih dana Plivini radnici koji su uspjeli sačuvati dionice imaju razloga za zadovoljstvo jer je vrijednost dionica koje su kupili 1993. godine narasla višestruko i omogućila im zaradu ravnu zgoditku na lotu. Meu0111u “dobitnicima” su dugogodišnji Plivini i zaposlenici Gorki Kušpilić i Gordan Pijanec.
Po 20 dionica u vrijednosti ondašnjih 20.000 njemačkih maraka mogao je upisati svaki zaposleni ili umirovljeni plivaš, prisjeća se Gorki Kušpilić.
Ratno doba
– Bilo je ratno doba, ljudima nije bilo jasno što će s tim dionicama. Ali uprava je bila fer, tada je direktor bio pokojni Tomičić. Okupili su nas i rekli: “Svi vi koji se osjećate plivašima kupite dionice kako bismo bili vlasnici jednog dijela dioničkog paketa.” Plaća mi je tada iznosila 80 maraka, a po 30 maraka mjesečno na plaći odbijalo mi se za dionice, i tako pet godina – kazuje G. Kušpilić dok mi pomaže smjestiti torbicu, odajući time staru zagrebačku školu finih manira.
– Veliku je ulogu odigrao današnji čelnik Ivo Čović – nastavlja gospodin Kušpilić – kompletirajući bilancu kako bi se upisalo vlasništvo brojnih pogona farmaceutskog giganta, od kojih su mnogi u gruntovnici bili upisani kao – kukuruzište. Uspio je sastaviti cjelovitu bilancu i izaći na Londonsku burzu. Mnogi su to smatrali nemogućim i odmahivali rukom s podsmijehom: “Ma kakva Londonska burza!” No, tamo je rečeno da ne može dionica stajati tisuću maraka jer je to puno pa je ne bi mogao svatko kupiti. Jedna se dionica morala razbiti na 37 dijelova. To je učinjeno pa sam postao vlasnik 740 malih dionica, a svaka je vrijedila po stotinu maraka, odnosno u tom trenutku 320 hrvatskih dinara.
A onda je vrijednost dionica počela rasti! Nekoliko godina poslije udvostručena je, no premda su iz uprave upozoravali: “Mi vrijedimo više”, mnogi su se odlučili prodati dionice.
– Prvi sam put prodao jedan dio dionica kako bih riješio neke dugove. Bilo je to 1999. godine, svaka je vrijedila 635 kuna – kaže Gordan Pijanec, kemijski tehnolog, sada zaposlen na zaštiti okoliša i sigurnosti u Plivi.
Čestitke
– Oduvijek sam znao da će dionice narasti na 800-900 kuna te da je to najviša cijena. Svi su mi se tada smijali, a danas mi čestitaju – kaže 45-godišnji Gordan Pijanec.
Zagrebački asfalt njegova je četveročlana obitelj zamijenila životom u zelenilu samoborskih brežuljaka. Iako je zadovoljan svojim potezom na tržištu kapitala, kapitalizam je obitelji nanio i udarce – njegova je supruga nakon 27 godina ostala bez posla u Plivi, poduzeću u kojem njihova uža obitelj ima ukupno 140 godina staža.
– No sada napokon mogu zatvoriti sve dugove i kredite. Moje dionice trebaju otići Barru jer bi nas Actavis pojeo i bacio u zaborav. To je kao da usporedite brak u kojem vlada partnerski odnos i feudalizam, u kojem je jedna strana u kmetskom položaju – smatra Pijanec.
