U prošlom smo tekstu o istraživanju Kompleksna mreža predstečajnih nagodbi, koje za Hrvatsku udrugu banaka provodi multidisciplinarna skupina istraživača, zaključili da je sustav predstečajnih nagodbi dizajniran tako da probleme više izaziva nego što ih rješava. Visok postotak poduzeća čije je dugovanje prema Poreznoj upravi i drugim paradržavnim institucijama minoran, uopće nije bio kandidat za predstečajnu nagodbu nego samo opterećuje administrativni proces.
Nasuprot tome, čini se da je određeni broj poduzeća bio prioritetni kandidat za predstečajnu nagodbu. To znači, zaključuju istraživači, da je trenutačan način provedbe predstečajnih nagodbi loš. “Prvi korak u pronalaženju efektivnog načina vođenja predstečajnih nagodbi trebala je biti analiza pojedinih krupnih subjekata za koje je bilo poznato da će, zbog stanja duga i blokada računa, ući u proces predstečajne nagodbe,” piše u preliminarnoj analizi rezultata.
Drugi korak trebalo je biti njihovo istinsko restrukturiranje, među ostalim vlasničko i menadžersko. To bi imalo pozitivan efekt na ukupno zdravlje sustava. Tek onda trebalo je dopustiti ulazak novog vala poduzeća u predstečajne nagodbe, ali sad u novim okolnostima. Istraživači zaključuju da bismo danas, vrlo vjerojatno, imali u predstečajnim nagodbama manje od gotovo 7000 poduzeća.
Zaključak proistječe iz specifične slojevitosti mreže predstečajnih nagodbi. Naime, ispod prvog sloja velikih vjerovnika u kojem su država i financijske institucije nalazi se sloj dužnika različitih veličina od kojih je otprilike jedna trećina međusobno povezana, odnosno dio dužnika su i vjerovnici u predstečajnim nagodbama. Treći generalni sloj su mali vjerovnici koji nisu međusobno povezani.
U ovom drugom sloju, gdje su dužnici, od ukupno 948 poduzeća u uzorku 282 su dužnici koji su i vjerovnici. Oni su različite veličine, no istraživači su izdvojili deset najvećih, čija analiza jasno pokazuje da je predstečajne nagodbe trebalo organizirati u prethodno opisana tri koraka.
Tih deset poduzeća posjeduje 35 posto dugova svih poduzeća u uzorku. Iako istraživači imaju i druge pokazatelje, koji proistječu iz karakteristika mreže, već i spomenuti podatak o postotku dugovanja sugerira da je u procesu predstečajnih nagodbi trebalo selekcionirati prioritete. Jedna od tih tvrtki imala je nevjerojatan ukupni dug od dvije milijarde kuna, no te su tvrtke bile povezane s ogromnim brojem vjerovnika, pa su prosječno dugovale oko 1,1 milijun kuna. Na žalost, umjesto da bude izveden brzo, kod tih je tvrtki proces predstečajnih nagodbi trajao prosječno 267 dana, dvostruko duže od zakonskog roka.
Mimo analize mreže pogledali smo upravo tih deset izabranih značajnih tvrtki. Iako je formalno vlasničko restrukturiranje provedeno u gotovo svima njima, menadžment je promijenjen samo u jednoj. S druge strane, zadržavanje radnih mjesta glavni je argument zagovornika predstečajnih nagodbi. Međutim, od tih deset tvrtki njih je devet u svojim planovima restrukturiranja istaknulo smanjivanje broja radnika. I to od 12 do čak 75 posto. Jedna od njih, doduše, računa i na znatan porast prihoda, očekuje dakle osvajanje novih tržišta i/ili lansiranje novih proizvoda, no većina očekuje rast prihoda od svega nekoliko posto. Računaju, dakle, da će rasti s oporavkom tržišta, a ne da će one, restrukturirane, vući oporavak gospodarstva. Predstečajne nagodbe, dakle, čuvaju zaposlene dok se tvrtka nalazi u procesu, dok je zaštićena od potraživanja vjerovnika. Kad iziđe, zaposleni koji i ostanu u tvrtki ponovno su izloženi menadžmentu s kojim je tvrtka ušla u teškoće te koji ne računa da može znatno povećati prodaju.
Udio poreznog duga u ukupnom dugu ovih deset poduzeća nije eksplozivan, osim u slučaju jednog gdje je porezni dug u ukupnim potraživanjima izrazitih 40 posto. No, Porezna uprava gotovo je u pravilu otpisivala više gdje je porezni dug bio znatniji. U prošlom smo tekstu spomenuli sedam poduzeća koja zbrojeno duguju četvrtinu ukupnog poreznog duga u uzorku. Iako je uzorak mali, i zacijelo ne pokazuje pravilnost kroz cijelo gospodarstvo, a ni kroz sva poduzeća koja su ušla u predstečajnu, i ovdje se pokazuje da se moglo računati na veći otpis obveza prema državi što je taj dug bio viši u ukupnom dugovanju. Kao da je Porezna uprava postupala po logici da jače podmetne leđa ondje gdje je značajniji vjerovnik. Međutim, i ova poduzeća sva računaju na smanjivanje broja radnika za visoke postotke (jedno čak 50%, a država mu je otpisala 70% potraživanja) i minoran rast prihoda.
Zamjerka da je uzorak selektivan ne stoji. Mreža se sastoji od značajnih čvorova, koje je trebalo prve restrukturirati. Izdvojenih šesnaest poduzeća (jedno je i među spomenutih deset i u sedam najvećih poreznih dužnika), uglavnom smanjuje broj zaposlenih, sa 8647 – 5225, dakle zajedno čak četrdesetak posto. Istodobno planiraju nebitno povećanje prodaje, ne mijenjaju management, a država i drugi vjerovnici im otpisuju dug. U prijašnjim smo tekstovima govorili o preživljavanju klijentelističke strukture hrvatskog gospodarstva. Ovaj put izbjegnimo jake riječi. Iz svega rečenog jasno se zaključuje da predstečajne nagodbe ne otvaraju perspektive.
To su SDP-ove "divlje nagodbe" bez plana , programa ,predviđanja i kontrole štete,sa stihijskim i sumnjivim prioritetima...